UBNOR i antifašisti Nikšića i JU „Zahumlje“ povodom Međunarodnog dana žena u četvrtak 7. marta u sali „Zahumlja“ sa početkom u 19 časova organizuju veče „ŽENA – KAKO TO GORDO ZVUČI“. Na ovoj večeri posvećenoj ženama će govoriti Vesna Kovačević, Slobodan Mirjačić i Aleksandra Vuković.
Doprinos žena u NOR-u i revoluciji 1941-1945. je ogroman. Zajedno sa braćom, očevima, muževima hrabro su koračale u prvim borbenim redovima. O tome najbolje govore cifre i veličanstveni primjeri hrabrosti, izdržljivosti, požrtvovanja, prezira prema neprijatelju i domaćim izdajnicima.
Od 502 nosioca spomenice u Nikšiću 117 su bile žene. Njih 88 su bile domaćice, 17 srednjoškolki, 5 službenica, dvije radnice, dvije studentkinje, jedna pravnica, jedna učiteljica i jedna profesorica. Na početku rata njih 13 je bilo mlađe od 15 godina, 34 mlađe od 20 godina, 30 mlađe od 30 godina i 35 preko 30 godina.
U toku rata, kao žrtve fašističkog terora, u Nikšiću je nastradalo 368 lica, a od toga 297 bile su žene.
Poginulih boraca iz nikšićkog kraja bilo je 1398, od toga 118 su bile žene.
U Crnoj Gori 8 žena proglašeno je za Narodne heroje, jedna od njih je bila Nikšićanka Milica Radovanova Vučinić. Stari Radovan, komita iz prvog rata, i vatreni rodoljub je imao troje đece Boška -Boža, Đorđija- Đonu i Milicu, očevu mezimicu. Dugo je dolazio stari Radovan ispred Studenskog doma,, Braća Vučinić“ da pomiluje njihove bronzane biste.
Kada je počeo rat Milica je imala svega 19 godina, a kada je poginula 21 godinu. Poginula je kraj Nevesinja, pri završetku Bitke na Neretvi. Stihovi partizanske pjesme kao da su za nju pisani:
,, Mlada partizanka pušku nosila,
mlada partizanka bombe bacala,
mlada partizanka kolo vodila.“
Nažalost nije se imala kad naigrati, ni pobjedi veseliti, jer je ona i oba joj brata dali živote za slobodu.
Smatram da je napravljena nepravda prema mladoj partizanki, Joki Baletić koja je imala samo 17 godina, što nije proglašena za Narodnog heroja. Njeno držanje na suđenju i javno vješanje ostalo je kao primjer mlađim naraštajima kako se daje život za slobodu. Uz partizanski pozdrav uzviknula je da je borac za slobodu, da od okupatora i domaćih izdajnika ne traži milost i da će je njeni drugovi osvetiti. Zatim je sama stavila sebi omču oko vrata, jer nije željela da je dodiruju mrske ruke od dželata, pozivajući drugove na borbu do konačnog oslobođenja, odmah zatim njeno mlado tijelo njihalo se na vjetru, a crvena bluza slutila je brzu pobjedu.
Jokinoj hrabrosti divili su se i neprijatelji. Tako je Jakov Jovović, komadant čiji su četnici zarobili Joku na suđenju rekao: ,,Ona je naš klasni neprijatelj, ali treba jedno priznati, hrabrije djevojke u svome životu nijesam do sad vidio. Volio bih je imati u u bataljonu nego deset četnika.“
Normalno, sa takvim borcima morali smo pobijediti.
Hrabra i prkosna supruga Milosava Milatovića, Đurđa zvana Đuka se na prozivci za strijeljanje otrgla iz ženskog logora i uhvatila svoga supruga pod ruku i viknula: ,, Ovako smo stajali na vjenčanju, ovako ćemo i umrijeti.“
Poslije kratkog vremena plotuni na Farmacima prekratili su muke Đuke i Milosava. Sin Veljko, narodni heroj, braća i sestre i njihovi drugovi osvetili su njihove dične roditelje.
Na skoro isti način zavšili su svoje mlade živote Simo i Mara Radulovi Radulović.
Teško ranjen na Sutjesci Simo je uspio da se probije u svoj rodni kraj gdje ga je sestra Mara vidala u jednoj pećini. Četnici su ih otkrili i predali Njemcima, a onda ih strijeljali 27. decembra na Farmacima. Kada su strijeljani imali su skupa samo 38 godina. Mještani Tunjeva su u znak zahvalnosti obnovili dom i nazvali ,, Simo i Mara“.
Zar na grobovima legendarnih majki partizanki Anđe Perunović, Mare Radulović, Spasenije Lješković i Ilinke Lješković koje su skupa u ratu ozgubile 11 sinova i 4 šćeri, neko smije da stavi ljagu. Sve četiri su nosioci Partizanske spomenice.
Aktivno učešće žena u borbenim jedinicama i pozadini je presudna da se u Kolašinu 1943. godine održi Prvi kongres AFŽ -a Crne Gore i Boke na kome je prisustvovalo 400 žena koje su sebi omogućile pravo na potpunu ravnopravnost i učešće u političkom životu.
U posljednje vrijeme ide često i prekrajanje istorije i činjenica koje bole i vrijeđaju slobodarski narod.
SUBNOR Crne Gore, državotvorna patriotska, antifašistička organizacija sa ogromnom armijom mlađih članova neće dozvoliti skrnavljenje grobova naših najboljih šćeri i sinova i prekrajanje istorije.
I danas je potrebna hrabrost, podjednaka onoj koju su odlučno pokazali, oni čijim se sjenima sa dubokim poštovanjem klanjamo. Hrabrost je potrebna da se odbranimo od svakodnevnih napada od ,, modernih“ kvislinga i njihovih donatora iz drugih država. Pa, ako su i iz Rusije ili Srbije, pa i od njih mnogo je već odavno.
Danas, 75 godina nakon Drugog svjetskog rata, ponosni smo na velike žrtve i svjesni smo da nijesu bile uzaludne.
Ovo veče posvećujemo svim ženama koje su dale živote za slobodu, a Vama drage drugarice, gospođe, želim srećan 8. mart sa željom da rata više ne bude.
Puno poljubaca, cvijeća i pažnje i da ste sve više prisutnije u javnom životu i na odgovornim mjestima, jer sam siguran da vi to možete, znate , umijete i zaslužujete.
