Sjećanja: Marko – Macko Perović ( 1956 – 1983.god. ), FK Sutjeska, Nikšić
Piše: Željko Rutović
Iskustva i poređenja govore da industrijski gradovi i radničke sredine fudbal žive i doživljavaju kao ,,više od igre“. Kao grad piva i čelika (i ne samo) Nikšić sa razlogom nosi epitet i grada fudbala. Magija kojoj su se generacije nesebično davale, stvorila je osoben socijalni arhetip koji žilavo traje u sjećanju, kulturi, navikama i razgovorima.Kolone višedecenijskih hodočasnika stadiona kod Bistrice ovjekovječile su istoriju nastajanja, utemeljenja, pregnuća, slave imena ,,Sutjeska“. U tom ramu na ovaj ili onaj način žive i traju, ti zbog kojih se dolazilo i dolazi, fudbaleri. Svaki od njih dio je šireg igrokaza u kojima su stale sudbine, nade, usponi i padovi. Kolektivna, ili više individualna harizma ostala je da živi u sjećanju o kojima zbore anegdote sa i van terena. Bila bi duga prikazivačka lista harizme onih koje Nikšićani ne zaboravljaju. Bilo kako, Nikšić iza nas kakvim ga nasleđe pamti živio je za fudbal i takvim se prepoznavao diljem bivše SFRJ. Uostalom, nije mali broj onih koji su sa bistričkog, izgradili slavu i ime širom terena te zemlje, pa i šire. Svi oni dio su istorije i kulture kluba koja se ne smije zaboraviti. Naprotiv, treba je osvježavati, čuvati i predavati u novo fudbalsko i urbano nasljeđe. Ovovremena Sutjeska ponosna je zbirka nasljeđa generacija prošlih, koji su svojim primjerom, rezultatima i viteštvom sebe ugradili u vertikalu istorijskog bića dostojnog imena sportske Crne Gore.
Macko Perović
Jedan od tih nezaboravnih graditelja koji je veoma rano napustio fudbalsku i životnu scenu jeste Marko-Macko Perović ( 1956 – 1983.god.). Svekolika dužna pažnja traži i obavezuje čuvanje lika i djela, čovjeka koji svojim savremenicima ostaje u najljepšem sjećanju podjednako sportskog i gradskog viteštva.
Marko Perović, bek, centarhalf i lijevi half, olimpijski reprezentativac SFRJ pripada čuvenoj generaciji druge polovine sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog vijeka koju su obilježili, Giljen, Bakrač, Rojević, Novak Zeković, Rakojević, Stanić, Brajan Nenezić, Međedović, Lubura… Igrao se tada kvalitetan fudbal i u Drugoj ligi, podjednako istočnoj i zapadnoj grupi. Sutjeska član istočne grupe, bijaše te 1979. godine na čelu sa trenerom Markuševićem rame uz rame sa vodećim drugoligašima tog vremena –Vardarom, Trepčom, Radničkim iz Kragujevca, Galenikom. Između ostalih, nižeplasirani ove grupe bijahu: Rad(Beograd), Borac(Čačak), Dubočica(Leskovac), Teteks(Tetovo), Lirija(Prizren), Majdanpek… idealnih jedanaest te grupe po Peroviću bijahu: Lazarov, Ilić, Rojević, Cvetković, Lubura, Ahmetović, Ljalja, Kurčubić, S.Nikolić, M.Đorđević i Nenezić. Pretendent na titulu te grupe Vardar, pred 4000 gledalaca bi poražen od Sutjeske (1:0) u meču u kojem se Marko-Macko Perović proglasi igračem utakmice sa ocjenom 9. ,,U ovaj meč smo ušli s hiljadu motiva, kazao je tada Perović – Da smo izgubili ne bi nas Bistrica oprala, jer su kružile priče da ćemo prepuštiti bodove Skopljancima.“ Upravo te sezone ,,zapao je za oko“ čelnicima splitskog Hajduka i čuvenom treneru Tomislavu Iviću gdje je na probi ostavio odličan utisak posebno utakmicom u Benkovcu. Činilo se da je sve gotovo te da će dvadesettrogodišnji Perović zamijeniti odličnog Vilsona Džonija. No, kada je trebao da potpiše ugovor sasvim neočekivano ,,paragrafi su bili protiv njega“ kako izvještava dnevni list ,,Sport“(30.april 1980.) i Macko se vraća u Nikšić da se sa Sutjeskom bori za povratak u Prvu ligu. O ovome svjedoče i stranice tada popularnog fudbalskog časopisa Tempo od 28.avgusta 1979.godine str.28 ,,Marko Perović, half Sutjeske. Zamalo u Hajduk“. ,,Nas su drugovi iz Hajduka kontaktirali, ali kad smo im objasnili situaciju oni su odustali, što je vrlo korektno s njihove strane“ kazaće tim povodom predsjednik kluba Savo Stanišić. Da se radilo o fudbaleru posebne vrijednosti i izuzetne stamenosti u odbrani govori i činjenica da ga je prije Hajduka u redove Crvene zvezde želio dovesti, lično Dragan Džajić, ali uprava je bila kategorična da je ovaj profil igrača potreban Sutjesci. U probnom periodu odigrao je utakmice u dresu ,,Zvezde“ protiv ,,Galenike“ iz Zemuna i BSK iz Slavonskog Broda, igrajući u timu zajedno sa Ljukovčaninom, Kerijem, Bingulcem, Krmpotićem, Borovnicom, Kajganićem… Ostaće zabilježeno da je Macko u prijateljskom meču Galenika – Crvena zvezda igrao u kombinovanom timu u kojem je nastupao i Džajić u prvom meču koji je slavni as odigrao posle povratka iz Bastije. Trener tog tima bio je Dušan Maravić. Interesovanje za Marka pokazivala je Budućnost, kao i romantičari sa Karaburme, OFK Beograd. O ljubavi prema Sutjesci svjedoče njegove riječi od 24.maja 1979.godine ,,U Sutjesci mi nije loše! Ako mi budu ispunjeni neki uslovi, ovdje ću i završiti karijeru. Založio bih se da uprava kluba nikome ne dozvoli da promijeni sredinu, već da stvaramo tim za Prvu ligu.“ A kako zapisa u prazničnom izdanju od prvog maja 1980.godine novinar Slavo Vujović ,,Lasno je raditi u Sutjesci kad je ona dio grada, dio života, pa i onda kada nema rezultata… Tamo su ljudi i odnosi vazda bili pravi, vrijedi i ona tradicija zbog koje su mnogi svoje slobodno vrijeme i s njim sve svoje od ljubavi do snage Sutjesci poklanjali. Zato i jeste oduvijek moćna.“
Igrali su atraktivan fudbal… Generacija „Sutjeske“ 1976 – 1977.
Svojom pojavnošću, elegancijom fer-plejom, manirima i upornošću, Macko kako je od milja oslovljavan oličavao je karakter sportskog viteštva koji se poštovao i koji se kao takav prenio u sjećanje ne malog broja nikšićana. I ne samo njih. A pošto čovjek živi i ostaje u sjećanju, ostaje dug, obaveza i kultura današnjih i budućih generacija na kulturu transfera sjećanja, kako zbog Macka, tako i zbog Sutjeske, nikšićkog i crnogorskog fudbala. Macko je, govore njegovi savremenici i poštovaoci, bio nesebičnog harizmatskog gospodskog džentlmenskog kova, dostojno oličenje građanske kulture i urbanog šarma. Pravio je razliku, na tih, nenametljiv, osoben način, uvažavajući drugog i sve pojedinačne ljudske specifičnosti. Viđen i hvaljen, u smrti iskreno žaljen, Macko je nikšićki sin, bez koga se fudbalska istorija grada ne može pisati. Ime za sjećanje i ponos.
Društvena strana Mackovog života kao kult osta za sjećanje na njegov za to doba luksuzni kafić ,,Šestica“ koji sa prvim aparatom za espreso kafu iscrta urbano-nostalgične dimenzije popularne strane života. ,,Stolovahu“ u ,,Šestici“ poznata gradska lica, svi skupa sa anegdotama, emocijama prema Nikšiću, Sutjesci i svim onim čarima po kojima se život i pamti. Bijaše to između ostalog i kutak za fudbalske prognozere, kada se posebno subotom ,,vijećalo“ o predstojećem kolu, o iznenađenjima i fiksevima, pa su prognozeri imali i prednost prilikom usluge. Uz obavezni espreso vodile su se žučne diskusije a i jačala koncentracija kako bi se dosanjao magični san dvanaestice na tiketima sportske prognoze. Osta novinarski naslov tog vremena ,,Šestica za dvanaesticu“. I danas, svakim prolaskom pored ,,Šestice“, koja okuplja neke nove goste, trepere nostalgične slike, na jedno vrijeme i Čovjeka koji se svakom poslu predavao nesebično i do kraja … Pamti i pamtiće ,,Šestica“, govori i govoriće, znanim i neznanim znacima o Mackovom stilu i gospodstvu utkanom u svaku poru voljenog mu Nikšića.
Macko, poznat i pod nadimkom ,,Major“, kao omiljeni drug, sugrađanin, sportista imao je široku koloniju svojih poklonika i prijatelja. Na novinarsko pitanje ,,Ko su mu najvjerniji navijači?“ Macko odgovara: ,,Nije mi lako kad me posmatraju Tule, Dado, Duško, Žuti, Stari, Slobo, Stanko … No, baš tada zapnem da ih ne razočaram, drugovi su mi.“ A svi navedeni bijahu i jesu, ljudi od šarma i duha koji su grad činili gradom, a kafanu kafanom. Skupljao je i zbližavao, podržavao i motivisao Macko svoje prijatelje, darivali su jedni druge najboljim dijelom sebe, svojom etikom, dušom i srcem čije priateljstvo osta vječno da pati za nenadnim Mackovim odlaskom. Među navijačima ,, Reala sa Bistrice“ kako se opisuje u tom intervjuu, kaže se da se među navijačima nalazilo dosta ljepšeg pola, što je obzirom na Mackovu stasitost i antičku pojavnost bilo i očekivano. ,,Većina djevojaka dolazi zbog Perovića i njegovog klupskog druga Rojevića“, zapisuje novinar Dušan Govedarica, našta Macko odgovara – ,,Bolje je da nas bodre nego da nam priređuju koncerte zvižduka“.
Po sopstvenim riječima uzor mu je bio Ivan Buljan, čuveni fudbaler NK Hajduk iz Splita i reprezentacije SFRJ, dok je za najboljeg fudbalera te zemlje smatrao Ivicu Šurjaka takođe iz Hajduka. Bata Bulatovića i Ika Kaljevića doživljavao je trenerima od kojih je najviše naučio, a ponajbolji drug i prijatelj bijaše sa nešto mlađim Miodragom Krivokapićem – Krivijem, kasnije stamenim centarhalfom Crvene Zvezde, a danas skautom i trenerom mladih talenata Seltika.
Tragičnom sudbinom u saobraćajnoj nesreći na putu Nikšić-Podgorica 1983.godine Macko Perović i Bato Radojević veliki prijatelji okončali su svoje živote, no ne i sjećanje na njih, njihovu plemenitost, gordost i časnost života. Njihova smrt useli tugu u Nikšić, naseli grad bolom, opsjednu ga vječnim pitanjima – Zašto? Zašto odlaze najbolji? U pitanjima bez konačnice, ostaje sjećanje kao ime i za život i za (nepre)bol. Mackova šestica na dresu i u kafani, porodica, grad i Sutjeska ostali su bez viteza, koji im za života ostavi zavještanje o igri koja se život zove, a u kojoj se i gubi i dobija. Ostaje veliko sjećanje na velikog čovjeka kome vrijeme na vrlom primjeru bilježi pečat ljudskog imena koji sa distance kosmoloških aura šalje neprolazne poruke – dobra, plemenitosti i viteštva. U tom jedinstvu Macko je prerano napuštio svijet, ostavivši sjećanje svijeta prostorom zajedničkog svjetonazora u kome se pamtimo i prepričavamo, i u sjećanju živimo.
A priča o Macku ne priča se samo jednim tekstom… Macko, više od riječi, i više od igre…
Izvor: Komun@, broj 31, jul 2019. str 828
