Veljko Mandić je po svom estetskom habitusu, prije svega glumac izuzetnog kreativnog dometa u svim oblicima glumačkog izraza – u pozorištu, na filmu i televiziji. Više nego dovoljno za bogatu glumačku biografiju.
Veljko Mandić
Veljko Mandić je po svom estetskom habitusu, prije svega glumac izuzetnog kreativnog dometa u svim oblicima glumačkog izraza – u pozorištu, na filmu i televiziji. Više nego dovoljno za bogatu glumačku biografiju.
Međutim, Mandić je i plodan dramski pisac i adaptator, reditelj i animator pozorišnog života u najširem smislu riječi.Glumci koji su se oprobali kao dramski pisci kroz istoriju drame, posebno u njenim populističkim oblicima, nijesu rijetka pojava. Za svaku ozbiljniju teatrološku analizu sigurno je značajan podatak da je Veljko Mandić prvi profesionalni crnogorski glumac koji je napisao dramu. Je li to bio „višak energije“ ili nezadovoljstvo ponuđenim i izgovorenim sa scene i ondašnjim repertoarskim programima najbolje je znao sam autor, ali je nesporno da je dramski prvjenac Veljka Mandića komedija „Snaha je doputovala“ (1956) donijela dosta novog i sasvim originalnog u tadasnjem pozorišnom životu Crne Gore. Nećemo reći ništa novo ako kažemo da glumac u direktnom kontaktu najbolje osjeća publiku, plodotvornost energije koja podrazumijeva obje strane scene. Kao već iskusan glumac sigurno je doživio neartikulisano pozorišno vrijeme poslijeratnih godina, repertoarsko lutanje kroz nesklad socrealističkih, naglašeno didaktickih, pomodnih tekstova, teško prilagodivih veoma raznolikoj strukturi i interesovanjima ondašnje publike.
Tako su, u prvom mahu, nastale drame „Snaha je doputovala“ (1956), „Moj zet direktor“ (1958), a zatim kroz petnaestogodišnji period i „Istini slično“ (1966),“Devojacka kula“ (1979), „Na petom boju“ (1987) i u rukopisnoj zaostavštini komedija „Paun i jorgovan“. Sve ove tekstove autor je žanrovski odredio kao komedije, a „Devojačku kulu“ kao farsicnu dramu u dva dijela.
Sa snimanja “Đekne” (Veljko i Ratko Mandić)
Sa već pozorišno relevantne distance možemo zaključiti da je tadašnjem pozorištu nedostajala domaća tema i smijeh ovdašnji, običan i svakodnevni. Valjda niko tako direktno i drastično ne moze da doživi potrebu za nečim čega nema kao glumac na sceni, iz večeri u veče. Otuda su i Mandićeve komedije našle direktan put i pravu komunikaciju sa publikom. Pozorišno iskustvo mu je omogućilo da samouvjereno, bez početnickih lutanja nađe sebe kao dramskog pisca i svoj dramaturški oblik i jezik (zanimljivo je da je „Snaha…“ imala najbrojnija izvođenja u više verzija i najbolji prijem kod publike).
Sve njegove komedije upućuju na pozorište kao kolektiv, na sinkretizam samo pozorištu svojstven. Autor iskustveno podrazumijeva glumce iz okruženja, reditelja, scenografa… Ako se pojednostavljeno može reći, Mandić piše značajan dio predstave, otvoren za živu nadgradnju, a ne samoljubivi literarni sklop za čitanje i koričenje. Dakle,riječ je isključivo o pozorišnim motivima, koji su vrlo često podložni literarnom kompromisu. Stoga bi strožija dramaturska analiza ovih tekstova našla zamjerke na planu strukturiranja vodećeg dramskog toka, naglašeno mozaičnog oblikovanja radnje itd. Ali i na tom planu drame „Snaha je doputovala“, „More do koljena“ i „Paun i jorgovan“ čine sasvim stabilne dramaturške sklopove.
Sa snimanja filma “Vrhovi Zelengore”. U lijevom gornjem uglu je i Mileva Mandić, supruga Veljka Mandića
Osnovno motivsko uporište Mandićevih komedija jeste sukob starog i novog, u najvećem broju slučajeva selo- grad,možda bi najbliža odrednica bila sukob sela sa samim sobom, odnosno sa svojim pojedincem, otuđenim i nepripremljenim za novi način života, koji se odrekao, polusvjesno i lako, tradicionalnih vrijednosti neophodnih za održanje i, prije svega, moralan život. Pisac na veoma suptilan način hoće da pokaže koliko je rat napravio pukotina u psihologiji nacionalnog bića i koliko je velika cijena naglih društvenih promjena (što je sentenciozno znao da formuliše pripadnik „praktičnog“ nikšićkog pozorisnog kruga, čovjek svih pozorišnih znanja, Ilija Lalatović Pićoni: „Prenagli razvitak koči!“). Naravno, u Mandićevim dramama ovo nije postulat i kruti stav, on je dovoljno pozorišno iskusan da zna kako se u digresijama, u mreži likova, u novoj generaciji crnogorskih špijuna i intrigatora, u ženama koje su „na sve spremne“, nalazi odličan povod za ismijavanje, za pisanje nove tragikomične note u crnogorskoj drami. Raspolućenost riječi i dijela i skoro uvijek, u tragovima, prisutan kult naslijeđenog grijeha i dugova koji se moraju izmiriti ili objelodaniti nijesu dovedeni do „usijanja“, do patetičnih raspona, već do neke vrste opomene na svakodnevnom, jednostavnom i mogućem slučaju. Literarnu nereljefnost likova, zadate i nepromjenljive osobine njihovog karaktera, Mandić nadoknađuje intrigom, situacijama koje rješava spolja (često se neko negdje krije, prisluškuje iza vrata, podmeće „dokaze“…) Dakle, riječ je o dobrom poznavanju scenskog vremena i arhitekture koja najcešće podrazumijeva sasvim određen prostor i rekvizitu kao dio dramaturškog postupka.
Čini se da je autor svoje bogato komediografsko i glumačko iskustvo sublimirao u jedva poznatoj komediji „Paun i jorgovan“. Na tragu Nušićeve „Ožalošćene porodice“, Mandić gradi sasvim originalnu, ovdašnju,savremenu priču o živom „mrtvacu“ („Idem, Kristo, da se sporazumijem sa samim sobom. Ovim putem dalje ne mogu i neću. Zgadilo mi se. Sve što imam vratiću društvu i nestati iz javnog života. Nikoga ne krivim. Sam pao, sam se ubio…“). Galerija porodičnih likova oko nevidljivog i samoizolovanog Pauna (na spratu ljetnikovca u Tisovu),rekonstruise svoje manje – više potrošene živote, vežući fiktivne konce za konkretnog, isto tako, promašenog Pauna. „Paun i jorgovan“ nije komedija koja će donijeti smijeh iz prve ruke, ona je više rezignirana dijagnoza pogrešnog puta, izgubljene duhovnosti. Licemjerje i zlo, autor vise ne „opravdava“ sukobom starog i novog. Nema više ni pozitivnih, ni naivnih, koji će imati našu i Mandićevu naklonost. Đavo je odnio šalu! Nad Tisovom se nadnijela litica sa koje su Tisovljani u magnovenjima gurali u bezdan jedni druge. Nema te mahovine ni toga smijeha koji će je pokriti.
-Goran Bulajić
