OŠ Mileva Lajović Lalatović
Vrijeme-sedamdesete godine prošlog vijeka, grad-Nikšić, osnovna škola po imenu znamenite Mileve Lajović-Lalatović koja je život dala za Narodnooslobodilačku revoluciju i slobodu. Škola u radničkom naselju željezare „Boris Kidrič“, ušuškana ispod brda Trebjesa. Stara građevina, topla atmosfera i dragi ljudi…
Piše: mr Željko Rutović
Učenici i roditelji pred školskom zgradom 1. septembra početkom osamdesetih godina, slika koja se ponavlja početkom svake školske godine
Vrijeme-sedamdesete godine prošlog vijeka, grad-Nikšić, osnovna škola po imenu znamenite Mileve Lajović-Lalatović koja je život dala za Narodnooslobodilačku revoluciju i slobodu. Škola u radničkom naselju željezare „Boris Kidrič“, ušuškana ispod brda Trebjesa. Stara građevina, topla atmosfera i dragi ljudi…Sa ove već pristojne distance, ostale su prijatne i svježe slike prostora, mjesta i ljudi, sa nezaboravnom priredbom za doček prvaka i nezaboravno predstavljanje učitelja. Posebna sjećanja odnose se na učitelje, nastavnike, koje ću za ovu kulturu –omaž, zbirno sloviti, učiteljima. Sjećanja kažu…Jauković Kosa, Đođić Olga, Vučeković Ljubinka, Mijušković Jakov, Batrićević Pavle, Joković Slobo, Joković Jelka, Mrvošević Draga, Vojvodić Cile, Stevović Mujo, Baković Sava, Jovanović Radojka, Ćeranić Bojana, Spasojević Milorad, Pejović Vera, Ljiljana Bijelović, Vukićević Anđelka, Perunović Miodrag, Bulatović Svetozar, Minić Desa, Andrijašević Lidija, Šćepanović Draga, Mićunović Milinko, Zečević Đuro, Lalović Rosa, Đoković Danica, Dragićević Desa, Cerović Seka…Za imena kojih se nijesam mogao sjetiti, ostaje takođe, dužno poštovanje primjereno pozivu i njihovim ličnostima. Očekivati je da se nekim drugim povodima i nekim drugim sjećanjima, pojedinačno i kolektivno prisjetimo svih onih čija su imena i zalaganja ostali vrijednom stranicom pedagoške baštine grada Nikšića.
Daleko od bilo kakve komercijalnosti, pomodarstva i sujete, ovi učitelji, najbolji dio sebe, dali su školi „Mileva Lajović“. Dali su nama, učeći nas da zavolimo čitati knjige, da zavolimo prirodu, ljude, sport, da steknemo samopouzdanje…Kao da su se u jednom spojili – socijalna struktura, vrijeme, mjesto, učitelji i đaci. Jedinstvo vremena i prostora, poetika smisla. To su ljudi koji su voljeli svoj poziv, svoje učenike, , svoju školu, svoj grad. Bez interesa. Sa njihovog lica, i iz njihovih poruka, vidjela se samo dobra namjera, blaga narav, majčinska briga i očeva strogoća. Svi zajedno u sjećanju su zarezani slikama etičkih pedagoških nazora, vrlina učiteljske tradicije i školskih vrijednosti. Ostali su dragim licima pravične riječi i roditeljskog savjeta, strogim a pravednim moralnim uzorima. Izazivali su u nama i strah i ljubav, poštovanje i pažnju. Mi smo svi bili njihova đeca, a oni nama, više od učitelja-nastavnika. Gradili su nam vrednosni sistem i identitet, kao temelj svakog narednog susreta sa nepoznatim, sa različitim, sa neshvatljivim.
Izgradnja sprata na staroj zgradi škole 1967. godine
Kao u kakvom filmskom vremeplovu prolaze nostalgične slike „fiće“ Muja Stevovića „moskviča“ Cila Vojvodića i po kojeg renoa 4, vartburga, škode. Znao bi Cile za vrijeme kišnih i sniježnih dana primiti u svoj moskvič daleko više đaka od predviđenog broja i standarda auta. Ispostaviće se naknadno da će taj mašinski pogon u nekom futurizmu odjeknuti kao nostalgični eho iz koga napajate dušu, prebirajući po dragocjenom arhivu davno naslaganih emocija. Svaka stanica Cilevog moskviča, od željezare preko Ul. 18. septembra, Humaca, Oštrovca i Bistričkog naselja, značila je u emotivno-nostalgičnom bukvaru novu stanicu mirisa duše. „Majko, vozio nas Cile“-kako bi to odjekivalo s ulaznih vrata skromnih domova socijalističkog doba. Važni, i ponosni, bili smo sa tim statusom povremenih korisnika – putnika Cilevog auta. Ostale bi priče, i dječačka hvalisanja nakon svake vožnje. Inače, ta „radnička škola“ nosila je neku svoju neobičnu poetiku koja ju je izdvajala u odnosu na oficijelnost i tipiziranost gradskih škola. Tako su se kod nas u susret zimi „šegala” drva ispred škole, a đaci u stilu radne akcije, nosili bi ih tamo negdje pod krov, radujući se što su nastavu, ili jedan njen dio zamijenili ovom jesenjom svetkovinom. Iako u pristojnim godinama i bez pratećeg školskog sadržaja, školska zgrada isijavala je toplinu i čar nepoznatu svim naknadnim hladno-kabinetskim, boljim, ali prostorima bez duše. Romantičnu školsku sliku upotpunjavao je neizbježni „taza“ koji bi sa biciklom i pletenom košarom svakojakih slatkiša, mamio naše poglede izazivajući i želju i čežnju. Dan bez njega, kao da nije ni postojao. Žuti bomboni na komade za pamćenje…Crveni za matematiku…! Čarobna slika kulture mjesta ne bi bila potpuna bez male obućarske radnje, tik do škole, u kojoj su vršene mnoge popravke-krpljenja na obući mnogih generacija koji su hodili stazama Mileve Lajović-Lalatović. Ta obuća mnoge je kasnije povela u daleki svijet, mnoge u bogati život, ali niko od njih ne bi zaboravljao tu nostalgičnu topografiju, posebno kada više tu ne stanuje ni stara škola, ni stara obućarska radnja.
KUD Škole u Spomen-parku ustanka u revolucije u Grahovu, maja 1982. godine
Prašnjavi fudblaski teren bio je pravi izazov kako za učitelje fizičkog, tako i za mnoge učenike kojima je lopta bila draža od knjige. Pošto je igra bila prirodno svojstvo tog doba, nijesu se birali uslovi igre, važno je bilo pojaviti se na tom terenu – tom Vembliju đačkog zadovoljstva. A nastavnici fizičkog pokazivahu neku neobičnu draž prilikom pripreme i selekcije školske ekipe za prvenstvo-turnir osnovnih škola grada Nikšića. Svi bijasmo nekako uključeni u tu svetkovinu, i nastavnici i učenici, pratili bi i brinuli kako će proći „naši“. A naši sa skromnim patikama, jeftinom opremom i predznakom radničke skromnosti, na terenu bijahu pravi mali fudbalski majstori. Osvajali bi ta prvenstva, davali najveći broj golova, a onda ne mali broj njih završavao bi u omladinskom pogonu FK Sutjeske, FK Čelika, širem prve lige SFRJ, pa u svijet, vraćajući se kasnije, sa svim statusnim relikvijama, u „željezarsko naselje“ kao pravi mali bogovi sa kojima smo se rado željeli rukovati. A onda bi pričao zaslužni učitelj… „E ja sam njega otkrio“, „sjećaš se kada sam ga ubacio da igra protiv O.Š. Ratko Žarić“. Svi na svoj način ponosni i odvažni. I mi, i oni koji su pošli u svijet, i naravno učitelji. Svako je na svoj način zaslužan. Jer, taj je iz naše škole, sa mnom je učio u „Milevi Lajović“. Nosili smo iste teget đačke bluze sa amblemom škole na grudima, koje bi vremenom postajale i uske i kratke, ali važno je da nam je u duši i srcu bilo široko. Ta širina je neomeđeni prostor iskrenosti i uvijek novog pronalska smisla u životu kome su svoju vrlu stranu dali i uljepšali ti dragi Učitelji. Danas, djelujućom i živom uspomenom figurišu u arhivu nostalgičnih uspomena i ramu plemenitog kova kog su predanošću i radom zaslužili i ostavili nekim novim vremenima. Ali nova vremena i nijesu vremena, ako ne pričaju o nekim prošlim na koje se svako dolazeće vrijeme naslanja (?), u njemu traži uzor, vrijednosti, motiv i stvaralački razlog. Učiteljski i Ljudski uzori…Ta divna škola „Mileva Lajović Lalatović“.
