Istorija se ne stvara za jedan dan. Ona se gradi… Uporno i dugo… Ne mari za hirove sudbine, za lažna svjedočenja, mitomaniju. Ona je na kraju i pored svega „magistra vitae“.
Nikšić je u svojoj prošlosti od kraja XVII vijeka do 1877. Godine bio mnogo, mnogo više i složenije od onoga što se obično misli i što je svojevremeno zapisao jedan hroničar grada, a što je, iako netačno, zavrijedilo da uđe u monografiju o Nikšiću, publikovanu 1972. godine. O čemu se radi?! Pomenuti hroničar je zapisao da je 1877. godinu nikšićka kasaba dočekala a da „još nije znala za svjetsku trgovinu i civilizaciju“, što je, najblaže rečeno nonsens. No, šta da se radi! Razum često nadvladaju neki razlozi koji su pred licem istine bezvrijedni, usljed čega pojedinci misle kako misle, ne vodeći računa da će takva razmišljanja kad-tad, morati doći pred objektivni sud javnosti. A sa nama Balkancima je čudnovata stvar kada je u pitanju istorija. Na riječima toliko držimo do nje, a u stvarnosti se dešava nešto sasvim suprotno. Da malo pojasnimo! Brojni istorijski lokaliteti ne samo u Nikšiću, već i znatno šire, jasno govore da je naš odnos prema onome što nam je ostalo iz prošlosti vrlo nemaran. Ne držimo do tih mjesta onoliko koliko bi trebalo. Ne njegujemo ih, zaboravljamo isuviše često da ćemo mi i naša ukupna ostvarenja i sami biti prošlost.
Stara mapa kula u Nikšiću
Naša zapažanja potvrđuju i statistički podaci koji se odnose na turističke posjete. Oni ukazuju da su posjete muzejima u porastu uprkos tome što se na tim mjestima naplaćuju ulaznice. Na drugoj strani, izuzetno vrijedni i značajni istorijski lokaliteti često bivaju zaboravljeni, iako posjeta njima nije uslovljena komercijalnim motivima. Mlađu populaciju mogu da razumijem u tom pogledu. Oni nekako žive u virtuelnom svijetu, pa istorijske lokalitete očekuju da vide na ekranima svojih mobitela, tablet PC-a, desk topova. Oni stariji su u tom pogledu donekle hendikepirani, pa su prinuđeni da to čine na drugačiji način.
Vrlo dobar, prijatan i pažnje dostojan gest, ispoljio je prije izvjesnog vremena Starovarošanin Krsto Markov Popović, kolega, prijatelj i član redakcijskog kolegijuma „Novina Nikšića“, kada je pristao da zajedno, prije dolaska prvih proljećnih dana, obiđemo jedan istorijski lokalitet udaljen od centra grada 20-tak minuta hoda. A naš zajednički cilj u traganju za prošlošću, onom materijalnom, koja još uvijek može istinski posvjedočiti o prošlom vremenu, bio je Ferizovića šanac. Vjerujem da mnogi nijesu ni čuli za taj lokalitet, tu izvanrednu vojnu utvrdu, koja je kroz dugo istorijsko vrijeme imala svoje značajno mjesto u istoriji Nikšića. Ali i to je razumljivo kada nijesmo u stanju da na parčetu lima napravimo kulturno-istorijsku mapu grada koja bi ukazivala na vrijednosti koje su nam tu pred očima, a na koje i ne računamo, da makar u njihovom pravcu bude usmjeren neki smjerokaz. Upravo da bismo ovu moćnu utvrdu otrgli od anonimnosti, posvetićemo joj malo pažnje.
Sasvim je jasno da je nakon Bečkog rata i potpisivanja mira u Karlovcima 26. januara 1699. godine, započela nova epoha u istoriji balkanskih prostora, pa i onog dijela na kojem je Crna Gora. U to vrijeme nastajao je i Nikšić kao kasaba na hudutu (granici), koja je upravo zbog svog položaja na strateški osjetljivom mjestu i prostoru, morala biti dobro obezbijeđena, prije svega vojnički. To se može vidjeti iz jednog pisma koje je 1701. godine sa Porte upućeno bosanskom namjesniku Halil-paši, kome je bilo naređeno da u novopodignutu tvrđavu Onogošt postavi brojniju vojničku posadu koja bi štitila stanovništvo Nikšićâ, Drobnjaka, Riđana i okolnih mjesta od raznih nasrtaja hajdučkih četa koje su u tom periodu bile vrlo prisutne u pomenutim predjelima. Nikšić nije, kao što su do skoro zagovarali pojedini istoričari, početkom XVIII vijeka nastao na ruševinama nekog srednjovjekovnog utvrđenja, već na manjim utvrdama koje su iza sebe ostavili Mlečani koji su ih gradili u toku Bečkog rata. Porta je imala tačne podatke o stanju tih utvrda, pa je naredila da radovi osmanskih majstora na izgradnji novih i rekonstrukciji postojećih objekata započnu s proljeća 1702. godine, opredjeljujući, za taj posao, po predračunu, sumu od 2.500 groša. Porta je u svojim idejnim planovima zamislila da se u blizini utvrđenja (kale; citadele) izgradi i novo naselje od 200 kuća i 20-30 dućana i za taj dio je bila predvidjela sumu od 3.500 groša. Drugim riječima kazano, za podizanje vojnog utvrđenja i naselja bilo je potrebno izdvojiti 6.000 groša. Ne sumnjamo da ovi podaci i kod profilisanijih čitalaca i poznavalaca prošlosti Nikšića neće izazvati pažnju, možda čak i nevjericu. Ali imajmo na umu i sljedeće: podizanje tako značajnog vojnog utvrđenja i civilnog naselja, kakvo je bilo Onogošt (Nikšić), je prije svega bilo državni projekat, koji je morao imati državnu podršku i biti realizovan iz sredstava kojima je raspolagala državna hazna. Dodaćemo samo da smo upravo ove podatke dugo tražili i zahvaljujući upornosti, pronašli u jednom defteru iz tog perioda. Oni koji ne vjeruju, neka tragaju i neka provjere! Pomenuta novčana sredstva nijesu bila jedino izdvajanje namijenjeno Nikšiću, jer je Porta, po potrebi, uvijek izdvajala sredstva za popravku utvrđenja kada je to bilo neophodno. I o tim sredstvima, naravno, postoje izvorna svjedočanstva. Podatke o podizanju Nikšića, etnograf Andrija Luburić je posmatrao iz epskog ugla, pa je zaključio da je sultan za podizanje Nikšića opredijelio “dva tovara blaga”, misleći vjerovatno na zlato, i 12.000 vojnika, koje je stavio pod komandu Mahmud-paše Mahmudbegovića. Pazite! Navedeno je potrebno prokomentarisati! Događaj o kome govorimo dešava se nakon potpisivanja mira u Karlovcima 1699. godine, dakle poslije rata u kome je Osmansko carstvo izgubilo teritoriju od 356.000 km² (poređenja radi, današnjih 27 područja veličine Crne Gore), odnosno u situaciji u kome je to isto Carstvo izgubilo oko 125.000 vojnika. Obrađujući dalje, njemu pristupačne izvore, Luburić je povjerovao epskoj pjesmi o podizanju Nikšića, koja govori o angažovanju za taj posao 500 majstora i 1.000 “šegrčadi”. Iskazano u demunitivu, “šegrčad” mu dođu kao potpuno neuka mlađarija, koju vičan majstor (odnos je 1:2 u korist “šegrčadi”), treba da poduči poslu, odgovornosti i obavezama. Na kraju, majstori su dobili borbu i grad je bio podignut, šta više, počeo se brzo širiti u polju, van samih gradskih zidina.
Onogošt je 1703. godine u osmanskoj administraciji rangiran kao kapetanija, što je podrazumijevalo da je za to morao ispunjavati određene uslove – zahvatati određenu teritoriju, imati određene objekte u gradu poput vjerskih, gostinskih, humanitarnih, vojnih, imati tačan broj vojnika koji su činili vojnu snagu jedne kapetanije, broj stanovnika i sl. Onogošt je ispunjavao sve te uslove. Imao je vojno utvrđenje (Bedem), dizdara i kapetana, imao je čaršiju (poslovni dio grada), imao je mahale (kvartove za stanovanje), imao je džemate (vjerske opštine), imao je imarete i hanove (ustanove humanitarno-gostinskog tipa), imao je džamije, mesdžide i crkvu (vjerske objekte), hastahanu (bolnicu), magacine za hranu i municiju i još mnogo toga. Inspekcijski nadzor vezan za građevinske radove koji su obavljani tih godina, izvršio je 1704. godine Sulejman-paša Selmanović, hercegovački sandžak-beg. Tvrđava Onogošt je 1706. godine dobila prve topove, a sa njima i posadu od 280 nefera koji su do tada služili vojni rok u Mostaru. Naredne godine vojna posada u Onogoštu je brojala 306 vojnika. U gradu je tada bilo 560 kuća.
Tvrđava Onogošt je 1711. godine doživjela prva oštećenja usljed napada crnogorskih snaga na nju, zbog čega je na njenoj popravci 1713. godine moralo biti angažovano 30 majstora iz Dubrovnika. Vojna posada je tada pojačana pa je brojala 650 vojnika. Prema jednoj carskoj naredbi iz tog perioda, tadašnjem kapetanu Salihu Daneviću je bilo naređeno da radi prehrane vojnika i stanovnika Onogošta, iz rezervi Bosanskog sandžaka uzme 1.432,5 kg pšenice i drugih namirnica i da o svemu tome u pisanoj formi obavijesti Portu u Stambolu.
Dostupni podaci govore da je iste 1713. godine neophodna roba za tvrđavu Onogošt (municija, sumpor, šalitra), karavanima dopremana iz Soluna, iz tamošnjih radionica. No, bio je to tek početak razvoja Onogošta. Vojna posada se do 1730. godine uvećala, tako da je tada u vojnom garnizonu bilo 700 vojnika. Vjerovatno bi se neupućeniji, znajući veličinu Bedema, upitali gdje je mogao stati toliki broj vojnika, zajedno sa civilima. Odgovor je vrlo jednostavan – upravo u utvrdama koje su činile sistem utvrđenja Onogošt, odnosno u onim objektima koji se vojničkim rječnikom nazivaju „odbrambeni“ ili „vojni prsten“ utvrđenja, koja su sačinjavala pomenuti sistem. Jedna od tih utvrda bio je i Ferizovića šanac, ali i niz drugih koje ćemo samo pomenuti.
Važnost Nikšića kao vojnog i trgovinskog centra brzo je rasla, zbog čega su odgovorni predstavnici vlasti i ljudi zaduženi za urbani razvoj, morali razmišljati vrlo disperzivno. Često prisutna ratna opasnost primoravala je nikšićke kapetane da razmišljaju u pravcu što efikasnije bezbjednosti grada. Vojnička logika je nalagala da je grad morao imati više zona odbrane – „odbrambenih prstenova“ ili „krugova“, bezbjedonosnih kapija i drugih prolaza koji su morali biti locirani u skladu sa dometima raspoloživih oružja i oruđa, odnosno sa mogućnošću žive sile da ih brani za određeni vremenski period, koji je bio dovoljan da se iz jedne utvrde, u datom momentu, može u pomoć priskočiti onoj posadi koja je bila ugrožena u drugoj utvrdi. Vjerujemo da je sada jasnije da je Bedem zato bio samo centralni dio odbrambenog sistema Onogošta koji se sastojao od impozantnog broja utvrđenih kula, šanaca, pandurica, utvrđenih rovova, stražarnica i osmatračnica.
Prvi, ili kako vojni stručnjaci kažu, uži dio odbrambenog sistema, činile su utvrđene kule koje su bile raspoređene na sljedećim uzvišenjima u polju: Čađalica (nadmorska visina 660 m) na kojem je bila smještena tzv. Djevojačka kula (Kiz kulesi); na vrhu Kobiljača u Studenačkim Glavicama (nadmorska visina 679 m), takođe je bila utvrđena kula koja se zvala Šejtan tabija (Đavolja kula); na vrhu Gredina takođe u Studenačkim Glavicama (nadmorska visina 679 m) nalazila se utvrda koja se zvala Ferizovića šanac; Naredna kula bila je smještena na visu zvanom Đikanovača. Početkom XIX vijeka na mjestu Duklo, gdje se Rijeka Bistrica uliva u Zetu, izgrađena je kula koja se zvala Köprübasi kulesi, odnosno Kula na mostu (ležala je na 626 m nadmorske visine). Negdje se ova kula može susresti i pod imenom Nadir kula. U blizini kule Đikanovača, bila je smještena tzv. Karadag kulesi – Crnogorska kula, koja se nalazila u mahali crnogorskih uskoka u Rastocima. Zahvaljujući koritu Bistrice, na potesu od Rastoka do Humaca bile su uglavnom smještene kule koje su služile za stanovanje, ali koje su povremeno bile pretvarane u vojne objekte. U tom dijelu bilo ih je preko dvadeset. Sljedeća važna utvrda u drugom krugu odbrane bila je tzv. Toprak tabiyesi (Zemljana kula), koja je bila izgrađena na jednom humu (otuda danas naselje Humci), čija nadmorska visina iznosi 649 m. Nju su nakon 1807. godine nazivali i Hasan Džidin grob. Važna kula nalazila se na padinama Žirovnice u predjelu Turjače, a u njenoj blizini još jedna kula u polju. Oko tih kula živjeli su pripadnici bratstava Alibašić i Džulupović. Na vrhovima Trebjese bilo je nekoliko kula koje su omogućavale izvanredno osmatranje okoline. Sa vrhova Trebjese „odbrambeni prsten“ se spuštao prema Čađalici, čime se strateški zatvarao krug utvrđenih kula oko Bedema.
Drugi krug odbrambenog sistema činile su pandurice i isturene kule stražarnice. Jedna od njih bila je Pandurica, zatim Klačina, potom Gornjepoljski vir, onda Haptanica (Avtenica) itd.
Nije poznato kada se u staroosmanski-turski jezik „ušunjala“ riječ „šanac“. Ona potiče iz njemačkog jezika (schanze) i znači vojničko poljsko utvrđenje, rov, opkop. Sa njom se osmanska vojska mogla susresti već prilikom svog prvog pohoda na Beč 1529. godine. Ali to sada i nije važno. Osnovna uloga šanca je da spriječi direktni udar na glavno-centralno utvrđenje. Šančevi su zato predstavljali najznačajniju liniju odbrane određenog mjesta. Prema osnovnim podjelama, oni su mogli biti ispunjeni vodom ili biti suvi. Ukoliko se radilo o tvrđavama koje su bile locirane na ravničarskom terenu, onda se pribjegavalo izgradnji suvih šančeva. Oni su morali biti dublji, kako bi na taj način što više otežali pristup napadaču, dok su u slučaju ispunjavanja vodom trebali biti što širi, kako bi za savladavanje te prepreke trebalo izdvojiti što više vremena. Šančevi ispunjeni vodom bili su teški za održavanje, jer je preko njih trebalo graditi i pokretne mostove, pa su često izbjegavani. U pogledu Onogošta, kasnije Nikšića, izgradnju šanaca, diktirala je konfiguracija terena, koja je osmanskim vojnim stručnjacima pružila izvanredne mogućnosti da taj sistem razviju na što je moguće bolji i u cilju odbrane efikasniji način.
Od utvrda koje smo naprijed naveli, malo njih se očuvalo. Šta više i ostaci očuvanih su na izmaku i izdisaju. Izgleda da su ostaci Ferizovića šanca, vjerovatno zbog teže pristupačnosti, ostali nešto očuvaniji do naših dana. Do ovog uzvišenja, koje je u svojim izvještajima koje je upućivao hercegovačkom mutesarrifu, pominjao i nikšićki naib Husejin Ruhi efendija Đozić, nekada je vodio put. Njega je, iz svojih mladalačkih dana, zapamtio i profesor Krsto Popović. Danas je taj put zarastao u šiblje i potpuno je nevidljiv. Zato smo se do Ferizovića šanca morali popeti sa njegove sjeverne strane. Sa zapadne, pa i južne strane, to je teže izvodljivo. Iako smo znali da nas čeka mali napor, odlučili smo da izdržimo, jer, šta je mali napor naspram onoga što se doživi kada se nađete na mjestu na kome i sa koga možete da vidite neizmjerno mnogo. Šta više, vjerujemo da ne postoji novac kojim se može platiti užitak koji se ima kada se nađete tamo gdje ste željeli da budete.
Poznati hodoljubac, književnik i publicista Zuko Džumhur je svojevremeno u knjizi „Nekrolog jednoj čaršiji“, zapisao da se samo „slike dugo pamte, a riječi već sjutradan promijene svoj red“. Imajući na umu tu njegovu misao, bilo nam je jasno da kada se čovjek nađe na takvim lokalitetima, kakav je Ferizovića šanac, doživi ono uzbudljivo osjećanje neposrednog „dodira sa stvarnom prošlošću“. Stajati tu, između realnog i irealnog svijeta, tu gdje je život nekada odolijevao smrti, gdje su ljudi slavili sve one trenutke karakteristične i za današnjicu, zaista je poseban užitak, koji se riječima teško može opisati i koji se naravno „dugo pamti“. Pogled koji se pruža sa uzvišenja, gdje danas leži nijemo i rasuto kamenje, ostaci zidova, po koja puškarnica, svodovi nekadašnjih kula i objekata za stanovanje, a što je sve dio burne prošlosti Nikšića, je nezaboravan. Kada se nađete u srcu Ferizovića šanca koji se u dužinu proteže oko 60 m, a u širinu do 30 m, neizostavno morate dobiti osjećaj da se nalazite na Olimpu hrabrosti, na čijim padinama je ispisivana istorija jednog vremena i onih koji su u njemu živjeli. Dominacija uzvišenja na kojem je šanac bio smješten, jasno ukazuje na činjenicu da su osmanski vojni stručnjaci pridavali izvanredan značaj ekspoziciji i konfiguraciji terena i da su odlično koristili prirodne predispozicije u sopstvene svrhe. Zidine Ferizovića šanca su, prema riječima profesora Popovića, bile dobro očuvane do šezdesetih godina XX vijeka, ali vrijeme, nemar i nebriga uvijek učine svoje.
U pokušaju da saznamo detaljniju prošlost Ferizovića šanca, nijesmo imali previše uspjeha. Prvo pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti, bilo je kada je izgrađena ova utvrda. Istorijski izvori nijesu decidni u pogledu podataka koji se tiču izgradnje utvrđenja koja se nalaze u neposrednoj blizini Bedema. U njima se uglavnom pominju radovi na izgradnji vojnog utvrđenja i varoši u Onogoštu, koju Dubrovčani od 1712. godine nazivaju „nova varoš Nikšići“, iz čega se pouzdano ne može zaključiti kada je koja od pomenutih utvrda izgrađena. Po svoj prilici, veliki teret u obavljanju poslova na izgradnji, podnijeli su vojnici, koji su u sklopu svojih redovnih aktivnosti jedan dio njih posvećivali graditeljstvu. Podignute kule su po završetku radova dobijale svoja imena po određenim osobenostima, pa je tako i šanac o kome govorimo, zbog nepristupačnosti sa svoje zapadne strane, dobio ime Gredina. Jedno narodno predanje govori da su glavni majstori na izgradnji utvrde Gredina bili izvjesni Mujaga i Alija Ferizović, po kojima je utvrda nešto kasnije nazvana Šanac Ferizovića. Drugo predanje kaže da su taj šanac gradili za sebe Ferizovići, koji su starinom bili iz Župe Nikšićke, kako bi na taj način obezbijedili vojnu zaštitu za svoju mahalu – Ferizovića mahalu, koja je bila jedna od devet mahala Onogošta – Nikšića. Čini se posve prihvatljivijim objašnjenje da je nakon ukidanja janičara 1826. godine za slučaj opšte opasnosti bilo angažovano i civilno stanovništvo. U tom smislu zborno mjesto za muško stanovništvo iz Ferizovića mahale bio je šanac na Gredini i to je, najvjerovatnije, bio razlog da ova utvrda dobije ime Šanac Ferizovića. Interesantno je u kontekstu ove priče dodati da u Župi Nikšićkoj, na potesu gdje se graniče Dučice i Staro Selo, postoji kaldrmisana ulica (sokak), duga nekoliko stotina metara, koju mještani i danas zovu „Ferizovića ulica“ (u Župi kažu „Verizovića ulica“ – S. Š.). Treće usmeno predanje kaže da su vojnu posadu Gredine isključivo činili Ferizovići, zbog kojih je i nosila to ime. Ta varijanta predanja i nema baš neku čvrstu osnovu, iz jednostavnog razloga što posade u tvrđavama nijesu mogle biti stalne, već su u njih smještani vojnici koji su iz različitih krajeva pristizali u Nikšić na odsluženje vojnog roka. Naredna varijanta predanja govori o tome da se Šanac Ferizovića jedno vrijeme zvao i Gradina, zato što je u svom sastavu imao čitav niz objekata zbog kojih je ličio na mali grad. Radilo se zapravo o magacinu za municiju, magacinu za hranu, kući u kojoj je boravio dizdar utvrđenja, skladištu za vodu, manjoj kući koja je služila kao kasarna u kojoj su posadnici mogli da se odmore, kao i o kulama čiji su ostaci jasno vidljivi na istočnoj i jugoistočnoj strani utvrđenja. Nenadoknadiva je štata što na ovom lokalitetu nikada nijesu izvršena organizovana arheološka istraživanja, koja su mogla dati vrlo korisne odgovore potrebne istorijskoj nauci, a i jednom dijelu prošlosti Nikšića. Jedno vrijeme, nakon 1877. godine, ovaj lokalitet su zvali i Šanac Petrovića, jer se on zapravo i nalazi na imanju koje je vojvoda Šako Petrović dobio po ulasku Nikšića u sastav Knjaževine Crne Gore. Krsto Popović se sjeća da su mu stari Nikšićani, čika Božo Popović i ujak Duka Sekulović, kazivali da se utvrda o kojoj govorimo zvala „Šanac Ferezovića“ (čitaj Ferizovića). Bilo kako, ime Ferizovića šanac je uspjelo da nadživi sva ostala i ostane kao najtrajnije.
Danas Ferizovića šanac druguje sa svojim samoćama. Bude ga reski fijuci sjeverca sa Vojnika, a umivaju topli vjetrovi sa Slanog jezera. Svoja „vrata“ otvara svima koji požele da ga obiđu. Onima koji raspoznaju biljege prošlosti može da kaže dosta. Kazao je i nama nešto što bi se moglo svesti na sljedeće: Nijedna civilizacija na svijetu ne može unaprijed znati čas svoje smrti, ali onim što ostaje iza nje, sebi može obezbijediti besmrtnost. Crna Gora i Osmansko carstvo su imali petovjekovnu zajedničku istoriju i ta činjenica se nikako ne može ignorisati. Zaboravljanje na ovakve i slične lokalitete i uopšte prošlost je zaboravljanje nas samih, a mi toga, često nijesmo svjesni.
Piše: mr Sait Šabotić
