Malo je gradova koji se mogu „pohvaliti“ tolikim brojem kafana i klubova (u odnosu na broj stanovnika) kao što je to slučaj sa Nikšićem. Teško da se može izdvojiti bilo koji poseban razlog toj i takvoj statistici, ali dvije stvari su sigurne – nikšićani znaju da čuvaju i baštine onaj izvorni duh kafane i, da se ne lažemo, kafane nekako dobro pristaju Nikšiću…
Kao nikšićanin koji sam u određenom periodu života imao priliku (ali i zadovoljstvo) da drugujem sa kafanama jednostavno ne mogu a da se ne prisjetim jedne, koja je u spomenutom periodu bila značajno mjesto mojeg društvenog, ali iz današnje perspektive posmatrano i intelektualnog sazrijevanja i oblikovanja. Riječ je o kafe klubu „Argentina“. Ovaj nekadašnji simbol neobičnog spoja književne, muzičke, boemske i uopšte kulturne avangarde Nikšića devedesetih, bio je jedan od rijetkih koji je u tom, ne baš slavnom vremenu Nikšića, odolijevao nadirućem talasu kiča i šunda, dominaciji turbo folka, plagijatorstva, bezidejnosti i uopšte vladavini svega i svačega. Smješten u mirnom dijelu grada, između Doma zdravlja i Elektrodistribucije, ispunjen jeftinim duvanskim dimom pomješanim sa mirisom točenog nikšićkog piva i tek pokojom naznakom jakih damskih parfema (od kojih sam uvijek imao čudan osjećaj nelagode i „štipanja“ za nos), klub „Argentina“ je svojom ponudom uvijek znao da iznenadi sve, pa čak i stalne goste. U njemu se pažljivo birao i njegovao dobar zvuk gitare, klavira, violine, saksofona… Ali iznad svega se visoko kotirala i vrijednovala dobra riječ, bilo da se radilo o već ustaljenoj prepirci za boemskim stolovima, sukobu ili pomirenju generacija, anegdotama poznatih nikšićana obično o manje poznatim sugrađanima, dogodovštinama sa stvarnih ili češće nestvarnih putovanja ili o stihovima Jesenjina, Bodlera, Prevera, Puškina, Šantića, Rakića, Dučića, Miljkovića, Rajića, Ratkovića ili nikšićkih pjesnika Vita Nikolića, Vukmana Otaševića, Dušana Govedarice, Duga Krivokapića, Gordane Sarić, Radula Damjanovića, Paja Blagojevića i mnogih drugih.
Bila je “Argentina” pouzdano utočište značajnom broju zaljubljenika u pravi rok zvuk, tragača za izgubljenim stihovima, poštovalaca domaćeg vina, noćobdija, intelektualaca, studenata i posebno siguran jatak nama, tadašnjim gimnazijalcima, ispunjenim željom za različitošću, potrebom za velikim snovima i traganjem za dalekim horizontima. Bila je “Argentina” i prva pjesma, i prvi poljubac, prvi tango, prvi nastup pred zahtjevnom publikom, prva besana noć, prvo pijanstvo… I nudila je svima šansu, druga, doživljaj običnog i posebnog, čašu hladnog piva, osmjeh ili skriveni pogled stidljive djevojke u uglu. Nudila je zadovoljstvo upornim tragačima, sagovornika pričalicama, saputnika lutalicama i sapatnika neutješnima. I važnije od svega, nudila je – nadu.
Gotovo da je nemoguće današnjim klincima objasniti kako ponekad raštimovana gitara može dobro da zvuči na starim, istrošenim “Maršalovim” zvučnicima, kako se može uspješno komunicirati sa neznankama za susjednim stolom bez fejsbuka, samo sa podizanjem znojave čaše i iskrom u oku i kako srce zaigra kada znaš da ćeš se ponovo vratiti u kafanu u kojoj si već bio. Sigurno im je nepoznanica i osjećaj da si TAKAV i TU uvijek dobrodošao, sam ili sa sobom, sa ili bez buđelara. Ne postoje ni riječi kojima se mogu vjerodostojno dočarati RIJEČI izgovorene, prećutane, napisane ili uklesane u pore trošnih, neokrečenih zidova “Argentine”, RIJEČI zarivene u sjećanja, u gradske drumove i u ljude.
Značajno je istaći da su svoje mjesto u “Argentini” pronašli mnogi neafirmisani nikšićki bendovi, mladi pjesnici, aforističari, glumci, naučnici, slikari… Neki od njih su kasnije pisali i dalje ispisuju stranice kulturne povjesnice Nikšića, izdižući ga tako iznad turobne svakodnevice, duhovnog posrnuća i loše ekonomske situacije sa kojom je suočen već godinama, nedozvoljavajući mu da se preda, čuvajući i nastavljajući tako bar dio priče o gradu sa ljudima koji lijepo i pravo zbore.
Prestala je sa radom “Argentina”, zatvorila svoje kapije… Prestala su da kucaju i srca nekih od njenih najvjernijih gostiju… Ali ostaće mnoge priče o jednoj kafani, jednom gradu i čudnim ljudima, koji su
nevremenu prkosili pjesmama,
toplom riječju, rukom u ruci,
mirisnim cvjetnim laticama,
jer, ljudi ljudima nijesu vuci…
Ako se bogatstvo jednog grada mjeri (a mjeri) širinom, duhovitošću i gostoprimstvom ljudi koji u njemu žive i daju sebe za taj grad, ako se značaj kafane u bilo kojem gradu reflektuje kroz doprinos zabavnom i kulturnom životu istog, onda je “Argentina” bez sumnje zavrijedila posebno mjesto u priči o Nikšiću, onakvom kakvog ga se mi neki sjećamo. Jer, biće u Nikšiću još “Argentina”, prepreka, šansi, mladosti i drumova… Samo da se ne obistine one Vitove: Drumovi će poželjet’ ludaka, al’ ludaka više biti neće…
Vukman Otašević
Daj još po jednu
Među mnogobrojnim uglednim nikšićanima koji su znali da navrate u “Argentinu” na čašu pića i razgovora bio je i pok. Dragutin – Mujo Todorović, omiljeni i uvaženi profesor matematike u nikšićkoj Gimnaziji, boem i ljubitelj dobrog kafanskog druženja. Interesantna je anegdota o njegovom prvom dolasku u “Argentinu”.
Nakon neprespavane noći profesor, vidno “ugrijan”, uđe u “Argentinu”, očigledno misleći da je u pitanju jedna od njegovih stalnih kafana, koje se nalaze u blizini. Sjede za prvi sto do šanka i ne gledajući u konobara povika: “Mala, daj onu što ja pijem!” Pretpostavivši da se radi o zabuni, a znajući Muja i njegove navike prepričavane u mnogim anegdotama, konobar mu donese domaću lozu. Malo kasnije profesor će: “ Mala daj još jednu, ali onu Dragovu što je nabavio iz Banjana!” Konobar opet sipa lozu i krenu da ga posluži. Kad Mujo podiže glavu i vidje nepoznatog krupnog muškarca, malo se zbuni, ali nastavi: “Pa ti baš nijesi ‘mala’, ne ti…” “Ne”, odgovori mu konobar mirno. “A i ovo Vam nije Dragova rakija…” Shvativši da je u pogrešnoj kafani, Mujo uze čašu sa poslažavnika, popi jedan gutljaj, blago se namršti i vidno uznemiren reče: “Šta ću joj ja sad… Daj ti nama još po jednu pa čija je da je!”
Milan Dugo Krivokapić (portret Lidije Nikčević)
Restrikcija
Teško je iz bogate palete dešavanja u “Argentini” izdvojiti najbolje, najoriginalnije i najkvalitetnije, ali su meni posebno ostale u sjećanju Večeri restrikcije, koje su u kontinuitetu trajale nekoliko mjeseci. Naime, krajem devedesetih su zbog nepovoljne energetske situacije u Crnoj Gori restrikcije struje bile česta pojava, toliko česta da je ta nepopularna mjera postala normalan dio naše svakodnevice. Inspirisani i vjerovatno isprovocirani tim i takvim stanjem stvari, društvo iz “Argentine” je svake večeri organizovalo različita muzička, književna i druga kulturna dešavanja, koja su se (i kada je bilo struje), dešavala uz slabo tinjajuće šterike, bez upotrebe aparata i bilo kakvih drugih pomagala kojima je za rad struja potrebna.
Ako se radilo o muzičkom programu, dozvoljeni su bili samo “suvi” instrumenti i dobar vokal, pjesnike i recitatore je pratila isključivo klasična gitara, a služilo se pretežno crno vino, nikšićko pivo i voda, za kojom je, da budem iskren, bila slaba potražnja. Ako bi neko eventualno poželio kafu ili čaj mogao je da ih dobije, ali pod uslovom da ih sam skuva na plinu koji je, kao po pravilu, uvijek bio pri izdisaju.
Jedne večeri sam i sam imao priliku i čast da kao mladi pjesnik, sa tek objavljenom drugom (ispostavilo se do danas i poslednjom) zbirkom poezije (Trepet uspomena), govorim svoje stihove. Došao sam u pratnji desetak prijatelja (koji su dugo vremena bili rijetki kojima sam ustupao pravo ekskluziviteta na “prva čitanja” u dvorištu “Kluba penzionera” u Novaka Ramovoj ulici), pribojavajući se da će mi oni, uz nezaobilazno osoblje i vlasnike “Argentine”, biti jedina publika. Na moju sreću, klub je te večeri bio pun poznatih lica, drugara iz škole, prijatelja. Tremu je držala još samo činjenica da je ispred improvizovane pozornice, za klimavim stolom sa kariranim stoljnjakom bila i ONA, kojoj su neke od pjesma bile posvećene… I počelo je…
Sjećam se male, mračne sobe u haosu, tonova neke sjetne pjesme i njenih očiju, mutnih od dima. Dugo sam ljubio njenu plavu kosu, koja je mirisala na sazrelu jesen… A ona je ljubila mene – u inat svima… Sjećam se jedne suze što je pala, da joj je u toplim grudima zaspao grad i da je u njenom pogledu mjesec sjao. Rekla je da je samo moja mala, da nas neminovno čeka žestok pad, da me voli, da joj nije žao…
To je bila moja restrikcija u “Argentini”… I danas sa istom silinom trepte uspomene, prateći treperenje onih šterika koje teško mogu da dogore…
Mimo Drašković
