VESNA ŠARAC, PROF. HARMONIKE U ŠOSMO DARA ČOKORILO
Kroz zaumne i začudne puteve muzike, Vesnu Šarac, profesoricu harmonike u ŠOSMO Dara Čokorilo u Nikšiću vodi, osim talenta, jak istraživački impuls. Kvalitet njenog pedagoškog rada mjerljiv je brojnim nagradama koje su njeni učenici i orkestar, koji je obnovila i kojim diriguje, osvojili u različitim disciplinama, na državnim i međunarodnim takmičenjima i festivalima. Izvođački kvalitet Vesne Šarac koja je završila Muzičku akademiju u dva navrata- Muzičku pedagogiju i Odsjek za harmoniku, vrednovan je uspješnim koncertima, ali njeni muzički angažmani se ne završavaju nagradama i aplauzima.
“Prve slike iz djetinjastva kojih se jasno sjećam su kako, u bibliotci, djed i ja listamo knjige. Djed je preminuo kada sam imala pet godina, i to je ostavilo ogroman pečat na moje odrastanje. Prenio mi je ljubav prema knjizi. Taj kontakt sa knjigom razvio se kasnije u posvećenost istraživačkom radu, a izbor i posvećenost muzici u mom slučaju je čudan splet okolnosti”, priča Vesna Šarac profesorica harmonike, o susretu sa muzikom koji se desio slučajno, a morao se desiti.
“Kao rođendanski poklon dobila sam malu harmoniku, više igračku i kao svako dijete istraživala sam kako funkcioniše instrument. Kasnije, opet, sasvim slučajno u posjetu nam je došla djevojčica koja je pohađala muzičku školu i pokazala mi je par jednostavnih melodija. I to je moja prva opipljiva veza sa harmonikom. Zatim je uslijedio upis u Muzičku školu, i opet neobičnost. Zakasnila sam na upis, i kada sam se pojavila sredinom prvog polugodišta profesorica Radmila Bela Perović je insistirala da nastavim da dolazim, pa ukoliko se ukaže mjesto, da pohađam školu redovno. To se i dogodilo”.
Vesnin muzički put od harmonike igračke do predavača i istraživača tog instrumenta kao da je projektovan rukom vještog muzičkog arhitekte. Vesna to naziva- slučajnost. Slučajno je dobila prvu harmoniku, slučajno se srela sa prvim pravim taktovima, slučajno zakasnila na upis u osnovnu muzičku školu i slučajno bila jedina iz te generacije koja je upisala srednju muzičku pa neočekivano upisala i završila Muzičku pedgogiju na cetinjskoj akademiji i, neočekivano, odmah nakon diplomiranja, 2007. dobila posao u školi gdje je počelo ispisivanje njene muzičke biografije. Prva radna godina i stopostotni uspjeh relativizuju faktor slučajnosti. I ubrzo biva jasno da je harmonika bila odijevanje u materiju suštine Vesninog unutrašnjeg života.
“Odluku da upišem srednju muzičku školu slutila sam nakon prvog državnog takmičenja 1996. na Cetinju kada sam uzela Srebrnu liru. To mi je bio motiv više, ali sam bila posvećena i klasičnoj školi i bila sam odličan đak. Matematika mi je dobro išla pa mi je gimnazija bila alternativa. A roditelji su tada očekivali da ću se možda predomosliti, jer srednja muzička nije postojala u Nikšiću, trebalo je da tako mala sama organizujem život u drugoj sredini… Ali, nakon takmičenja u Kotoru 1998. na kojem sam pobijedila na državnom nivou i bila treća na saveznom, odluka je bila izvjesna. Tada sam imala priliku da čujem vrhunske izvođače iz kragujevačke škole, koja je sinonim za kvalitetan rad i zanala sam da je to to”.
Iskustva iz Muzičke škole Vasa Pavić u Podgorici potvrdila su Vesnin izvođački potencijal. Pamti takmičenje na kojem je nastupila kao solista i član kamernog sastava. Bilo je to 2000. kada su pobijedili u kategoriji srednjih škola i da se zahvaljujući umijeću prof. Mirjane Savić uspješno predstave na međunarodnom nivou.
“Tu osjećam ljepotu sviranja u kamernom sastavu. Sigurnost, rasterećenost. Sledeće godine postajem član orkestra harmonika. Bila je to nevjerovatna generacija. Bilo nas je dvanaest. Neki iz te generacije su danas u svijetu poznati muzičari, kao Miloš Karadaglić. Škola omogućava da se pronađete, ako ste kao instrumentalac dobri kandidat ste za upisivanje instrumentalnog odsjeka, a ukoliko nije tako, izbor može biti muzička pedagogija. U mom slučaju bio je čudan slijed događaja. Željela sam da budem instrumentalac. Te godine na Muzičkoj akademiji na Cetinju nije otvoren Odsjek za harmoniku. Razočarana, ali sa mišlju- život ide dalje, upisala sam studije Muzičke pedagogije. I nijesam pogriješila, iz više razloga. Studij je veoma obiman i pruža lepezu mogućnosti i vještina za nadarene za muzička istraživanja. Imala sam sreću da su tadašnji predavači prepoznavali potencijal studenta. I nijesu dozvoljavali da se provlačimo, u smislu- zadovoljni ste ocjenom, a znate da možete više! Tako sam, na prvoj godini, imala par kaznenh ocjena. Na primjer, je li devetka dobra? Jeste, ali zašto ne poništite – može deset? Nema potrebe, zadovoljna sam. Ako je tako onda šest! Tako sam shvatila da se talenat ne traći i da muzika traži maksimum. Sarađivala sam sa profesorima koji su pružali širok spektar znanja i interesovanja iz, na primjer, istorije muzike, dirigovanja, klavirskog praktikuma… Imala sam priliku da svoj istraživački duh provjerim. Dirigovanje kao predmet nijesam imala u sredenjoj školi i to mi je bilo nevjerovatno iskustvo. Sve nepoznato, a profesor jako zahtijevan. Prvu godinu sam sjedjela i posmatrala, pa se desio period prilagođavanja i privikavanja, a danas sam zahvalna i svjesna ogromnih benefita koje mi je taj predmet donio”.
Kasnije će se ispostaviti da su znanja koja je usvojila na Muzičkoj pedagogiji majdan za njena interesovanja i angažman. A angažman u Školi odakle je krenula u svijet muzike desio se, iako očekivano, opet iznenada:
“Kako se studij približavao kraju razmišljala sam, kao i svaki student, kako ću da se odmorim, posvetim sebi pažnju, živim zdravo… Sjećam se u petak je bio poslednji ispit, a niko od porodice to nije znao. Bilo mi je tako jednostavnije. Razmišljala sam gdje ću proslaviti završetak fakulteta, kako ću to organizovati… Međutim, stiže poziv od direktorice Vjere Vuković da u Nikšiću ima slobodno mjesto na predmetu harmonika. Tako sam umjesto odmora koji sam priželjkivala, u ponedjeljak uzela dnevnik. Tako je počelo novo poglavlje u mom svijetu muzike. Te godine sam prepoznala zalaganje i talenat jednog učenika i pripremala sam ga za takmičenje na kojem je dobio 100 bodova. Tada već shvatam da su znanja sa Muzičke pedagogije urodila plodom, ali i da toliko toga postoji u harmonici što bi trebalo da istražim”.
Vesna je 2008. godine obnovila Orkestar harmonika-kasnije mješoviti u školi Dara Čokorilo. Uspjeh njenih učenika i orkestra nije je uljuljkao da odustane od jezgra svoje istraživalačke svijesti pa je u drugom navratu završila na cetinjskoj akademiji i Odsjek harmonika. Bilo je to u klasi prof. Predraga Jankovića, autora projekta Harmonika Fest, Prvog međunarodnog festivala za harmoniku u Crnoj Gori, u čijoj realizaciji je Vesna imala ličnu notu. Koncerti Orkestra kojim rukovodi i diriguje Vesna Šarac, a na repertoaru su osim originalnih djela za harmoniku i njene transkripcije klasičnih djela pisanih za kamerni ili simfonijski orkestar, zatim popularne rok-pop kompozicije i filmska muzika, mala su magija. Korijen te i poetske magije ponijela je iz svoje muzički nadarene porodice Vujačić- gdje je knjiga bila putokaz pa su joj velika književna djela inspiracija za muzičku priču.
“Sagledala sam situaciju u Školi, analizirala potencijal i uvidjela da postoje uslovi za obnavljanje orkestra harmanika. Na tom odsjeku su bili kvalitetni solisti. Bio je to poduhvat, jer krenula sam u veliku priču, a niko od njih nije imao orkestarsko, a ja dirigentsko iskustvo. I nakon devet mjeseci desilo se prvo takmičenje- državno u Kotoru i prva nagrada, a odmah zatim na međunarodnom druga. U startu smo počeli u orkestar uvoditi duvačke, pa gudačke instrumente, udaraljke, klavir i tako prelazimo u varijantu mješovitog orkestra koji na državnim ili međunarodnim takmičenjima osvaja prve nagrade. Ove godine smo serijom koncerata obilježili 10 godina postojanja Orkestra. To je bila prilika da ponudimo publici drugačiji program-cjelovečernji koncert koji neće biti klasična muzika, već asortiman žanrovski i stilski različitih numera. Pozabavili smo se filmskom muzikom, muzikom za animirane filmove i obradom rok pop numera. Bile su to nevjerovatne kombinacije i obrade.
I dok su njeni učenici nizali uspjehe na takmičenjima Vesna je opet posjetila Muzičku akademiju, sada Odsjek harmonika. To se, kaže, desilo u pravo vrijeme:
“Sa takvom lakoćom, iako sam već bila porodična žena, počela sam da vježbam. Bilo je to pravo vrijeme, jer sam bila i sama sebi učenik. Sve što sam ponavljala učenicima, svakodnevno, primjenjivala sam na sebi. Taj svijet pruža brojne mogućnosti za usavršavanje: kontakte, saradnju, upoređivanje…Paralelno sam izvodila nastavu i pohađala nastavu. Nekada su to bile vratolomije… Ali kada se uđe u suštinu ništa više nije teško, jer benefiti su veliki. Na primjer, to vas pokrene na varijantu da imate seminar kod jednog od najpoznatijih svjetskih umjetnika. I zašto da ne, idemo i ja i moj učenik. Harmonika ima relativno mlad akademski status što je izazov za istraživanje čudnih mogućnosti tog instrumenta. A napredovanje u struci je moralna obaveza, neko istraživanje, otkriće. Usavršavanje”.
Učenici Vesne Šarac osvojili su oko 130 nagrada u disciplinama solo harmonika, kamerni ansambl i orkestar. Kaže da nagrade prijaju jer, toliko segmenata treba da se poklopi da bi neki ozbiljan rad rezultirao nagradom. Ali nagrade i zahtijevaju pa u tom nizu prati napredak učenika i svog pedagoškog rada.
“Uvijek je lijepo kad osvojite 100 poena, bilo je dosta situacija kada je učenik osvojio bod ili dva manje… Izazov je učestvovati tamo gdje su propozicije rigorozne, jer mislite da je tu uspjeh nemoguć. Ali, konstantnim radom idete naprijed. Jako je puno takmičenja bilo do sada, a izdvajam ona u Kragujevcu, Sarajevu i takmičenje u Puli koje spade u red najzahtijevnijih svjetskih. I kada se vratite sa tog takmičenja sa pobjedničkim peharom ostajete bez riječi. Ustvari, tek kasnije postajete svjesni značaja nagrade. Pa kada vam učenik dođe sa peharom ili prvom nagradom iz Kragujevca, koji je regionalni centar za harmoniku, svjesni ste da možete isprobavati pedagoško iskustvo na ozbiljnijim takmičenjima. Prije dvije godine učenik Dimitrije Knežević, vlasnik brojnih pehara, iz Italije sa takmičenja koje je u rangu svjetskg kupa vratio se sa prvim mjestom”.
Moglo bi se pomisliti da je Vesni ostao žal za koncertnom karijerom, ali tu pomisao demantuje činjenica da je ona i u tom segment ostvarena.
“Otkad sam počela da radim nije prošao nijedan dan da nijesam bila na sceni u različitim ulogama: kao dirigent, solo izvođač, u ansamblu… Bila sam tokom studija član kamernog orkestra koji je imao izuzetne koncerte. Na primjer, za 70. rođendan Vječeslava Semjonova- jednog od najvećih živih kompozitora i izvođača na harmonici, izvodili smo kao predstavnici cetinjske akademije njegovu kompoziciju. Na tom događaju nastupali su predstavnici svih akademija bivše Jugoslavije”.
Vesna Šarac uživa u svemu gdje je muzika kreator ili je inspiracija za kreaciju, a tome je teško odoljeti. Njen suprug je podržava u naumu i želji da ide dalje, a željela bi da njena kćerka pohađa muzičku školu. Jer, kaže, nije to samo usavršavanje talenta, već atmosfera bitna za usvajanje različitih za život važnih vještina.
“ U muzici, i bez velikog talenta može se ovladati instrumentom. Talenat koji se prihvata zdavo za gotovo ne znači ništa. Ali, i kada se dostigne savršeno tehničko izvođenje, a to je moguće i bez velikog talenta, nema interesantnog izvođenja- začina koji odvaja od prosjeka”.
Kao učenik osnovne i srednje Muzičke škole Vesna je dobijala nagrade na međunarodnim i domaćim takmičenjima. Osjetila je aplauz na sceni, čar podijuma i zavodljivost izvođaštva. I ta priča traje. Ali, radost traganja za muzičkim talentima, ljepota opreza i čar odgovornosti koju ima profesor prema učeniku, muzici i instrumentu, doživljaj uspjeha svog učenika ima posebnu auru. Sto trideset puta je mlada profesorica neposredno osjetila tu posebnost. A osjeća je i kada harmonika zasvira kompozicije iz raznih perioda od baroka do savremene muzike, razne transkripcije koje su i njen rukopis, kada riječ velikana svjetske književnosti biva pretočena u note, djela koja na taj način slušaoci mogu rijetko da čuju. Na tom istraživačkom polju Vesna Šarac želi da pomjera granice, jer zna da je umjetnost na gubitku tamo gdje nema stvaralačke svijesti, unutrašnje potrebe, neodoljive želje umjetnika, izvođača ili pedagoga da saopšti svoje shvatanje svijeta muzike. Svoj pogled na svijet, misaono-emocionalni odnos prema muzici, autentičnu duhovnu klimu Vesna Šarac poklanja harmonici, instrumentu koji se slučajno našao među njenim igračkama a koji je postao pratilac njenog odrastanja i muzičkog sazrijevanja. Tim sadejstvom nagrađeni su muzička javnost Crne Gore i generacije Nikšićana koji će svoj talenat pokloniti svijetu umjetničke muzike.
Sonja Vujadinović
