FELJTON (I) DIO
Ličnosti na čelu najviših organa državne uprave u prosvjeti: ministri, zastupnici (vršioci dužnosti) ministra, sekretari sekretarijata – ministri, predśednici savjeta za prosvjetu.
Piše: Radovan Damjanović
Ministarstvo prosvjete u Crnoj Gori ustanovljeno je 1882. godine i nazivalo se Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova. Prije formiranja Ministarstva za poslove prosvjete u tadašnjoj Crnoj Gori bili su zaduženi pojedinci od ugleda i autoriteta za praćenje i razvoj ove djelatnosti. Tako, nalazimo u arhivskoj građi da je od 1979. do 1880. godine ovim poslovima rukovodio vojvoda ĐURO CEROVIĆ, a u 1880-toj godini to je bilo povjereno LJUBOMIRU P. NENADOVIĆU.
Od osnivanja ministarstva do danas na čelnim dužnostima ovog državnog resora u Crnoj Gori nalazili su se sljedeći pojedinci:
LJUBIŠA VISARION, rođen je 1823. godine na Svetom Stefanu u uglednoj paštrovskoj porodici. Prvo obrazovanje stekao je u manastiru Praskavica i rano se zamonašio. Kao mlad jeromonah nastavio je da se samoobrazuje obavljajući i dužnost narodnog učitelja u školama koje su radile pri pravoslavnim manastirima (Praskvica, Reževići, Savina). Kasnije je prešao u Crnu Goru i postavljen je za upravitelja Manastira Morača, đe je stekao 1869. godine monaški čin arhimandrita. Školske 1872/73. godine postavljen je za rektora Bogoslovsko – učiteljske škole na Cetinju. Nakon tursko-crnogorskog rata 1878. Visarion se postavlja za episkopa zahumsko raške eparhije sa sjedištem u Manastiru Ostrogu, a potom i za administratora crnogorske Mitropolije. Za mitropolita crnogorskog i brdskog postavljen je 1882. godine, naslijedivši Ilariona Roganovića.
Iste godine pri formiranju Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova imenuje se za „zastupnika“ (vršioca dužnosti) ministra prosvjete i crkvenih poslova i ovu dužnost je obavljao do svoje smrti, aprila 1884. godine. Kod istoričara školstva postoje nedoumice oko toga ko je bio prvi ministar prosvjete u Crnoj Gori. Po jednima je to Visarion Ljubiša, po drugima Jovan Pavlović. Ipak, nesporan je podatak da je 1882. godine kod uspostavljanja Državnog savjeta sa ministarstvima službeno nazvan zastupnikom jer mu to nije bila jedina funkcija, a da je 1885. godine na ovo mjesto po prvi put postavljen sa službenim nazivom ministra Jovan Pavlović. Obavljao je jedno vrijeme i dužnost školskog nadzornika (od odlaska Nićifora Dučića iz Crne Gore 1867. do dolaska Milana Kostića 1870. godine.
Ljubiša Visarion
***
BAN MITROFAN je rođen u grbaljskom selu Glavatima 1841. godine. Na krštenju je dobio ime Marko, a kad se zamonašio nazvan je Mitrofan. Osnovno obrazovanje je sticao u parohijskim školama u Vranovićima i Kotoru, đe je nastavu pohađao i na srpskom i na italijanskom jeziku. Završio je monašku školu u Savini đe je i zamonašen, a 1865. i rukopoložen za jerođekona. Godinu dana kasnije episkop dalmatinski ga je rukopoložio za sveštenika. Radeći u manastirima Savina i Podlastva strpljivo i marljivo je radio na svom daljem obrazovanju. Poslije narodnog ustanka u Boki 1869. godine koji je austrijska vojska ugušila, a đe je bio jedan od ustaničkih vođa, Mitrofan sa većim brojem ustanika bježi u Crnu Goru. Mitropolit Ilarion Roganović ga postavlja za nadstojatelja Manastira Morače i učitelja.
U ratnim sukobima u tursko-crnogorskom ratu do 1878. godine Mitrofan je uzeo aktivno učešće đe je pokazao umješnost i hrabrost u ratovanju i komandovanju. Po završetku rada više je predao svešteničkom pozivu te ga je Knjaz 1882. imenovao za administratora Eparhije mitropolitske. Iste godine je naimenovan za episkopa zahumsko-raškog, a poslije smrti Visariona Ljubiše 1884. i izabran je za crnogorskog mitropolita. Mitrofan Ban je kao administrator Eparhije i Mitropolit obavljao i dužnost zastupnika prosvjete i crkvenih poslova dok na ovu dužnost nije postavljen Jovan Pavlović.
Umro je 1920. godine.
Ban Mitrofan
***
PAVLOVIĆ JOVAN, rođen je 1843. godine u Sremskim Karlovcima (Srem, Srbija) đe je završio osnovnu školu i Veliku gimnaziju. Upisuje Pravni fakultet Velike škole u Beogradu i odmah su njegovu radoznalost privukle liberalno-demokratske ideje i ubjeđenja koje je na tom fakultetu zastupao istaknuti intelektualac, profesor Vladimir Jovanović. Pavlović je sa njim uspostavio prisne odnose i kada je profesor otpušten iz službe zbog slobodoumnih ideja i Pavlovića kažnjavaju „izgnanjem iz zavedanija za svagda“. Odlazi za Ženevu i studira ekonomske nauke i sarađuje u Jovanovićevom listu „Sloboda“ (La liberte). Pošto je prestala da izlazi list „Sloboda“ odlazi za Minhen i studira ekonomsko-socijalne nauke. Sarađuje u srpskim listovima: „Zastavi“, novosadskoj „Matici“, „Danici“ i drugim žurnalima. Po završetku studija (1869) iz Minhena dolazi u Pančevo i radi kao profesor. Pokreće nezavisni opozicioni list „Pančevac“ koji je stizao i u Crnu Goru. Poslije pet godina izlaženja list, zbog sukoba sa cenzurom i proganjanja i hapšenja urednika, se ne štampa. Pavlović prelazi u Zemun đe pokreće novi list „Graničar“, ali se vlast obračunava sa urednikom i list prestaje da izlazi. Pavlović tada osniva telegrafsku agenciju koja je radila samo mjesec i po dana jer je osnivač uhapšen i osuđen 6 mjeseci zatvora. Za vrijeme robijanja i kod progona od vlasti knjaz Nikola je slao više puta izvjesnu pomoć njemu i njegovoj porodici.
Pavlović Jovan
Po izlasku iz zatvora (1877) Pavlović se kraće zadržava u Zemunu, zatim u Beogradu, a nakon toga u Novom Sadu. Na poziv svog prijatelja vojvode Sima Popovića, koji je ranije došao na Cetinje i stekao veliko povjerenje kod knjaza, Pavlović dolazi na Cetinje 1879. godine, đe je i ostao sve do smrti.
Knjaz je namjeravao da Pavloviću ponudi mjesto guvernera oslobođenog Nikšića, ali se predomislio smatrajući da će njegov doprinos razvoju prosvjete i kulture biti značajniji za Crnu Goru.
Odmah po dolasku na Cetinje povjereno mu je da uređuje „Glas Crnogorca“, zatim on obnavlja i uređuje književni list „Crnogorka“, vodi glavnu riječ u uređuvanju lista „Zeta“ i osniva list „Prosvjeta“ (1889) koji je službeno glasilo Ministarstva prosvjete i stručni i naučni list prosvjetnih radnika Crne Gore.
Postavljen je 1883. godine za direktora Gimnazije na Cetinju (do tada nije imala direktora) koju počinje da približava tipu klasičnih škola Švajcarske i Bavarske. Na toj dužnosti je bio do 1887. godine. Donio je više akata o njenom radu (naredbi, preporuka, dopisa sa obavezujućom snagom) do donešenja Zakona o gimnaziji 1890. godine.
Poslije smrti mitropolita Visariona (1884) postavljen je za upravitelja Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova. Postoji podatak da je neposredno poslije smrti vladike Visariona ovu dužnost obavljao arhimandrit Mitrofan Ban. Pavlović to i svojim obraćanjem okružnim kapetanima i mjesnim školskim nadzornicima od 31. septembra 1885. godine i potvrđuje. No, nezavisno od ovih podataka Pavlović je jula 1886. godine i formalno dobio službeno zvanje ministra prosvjete i crkvenih poslova Crne Gore i time postao prvi ministar prosvjete Crne Gore. Ovu obavezu je obavljao do 1892. godine. Još 1886. godine pokrenuo je akciju otvaranja gimnazije u Nikšiću, najviše iz razloga što Cetinjska gimnazija nije mogla da primi sve učenike koji su željeli da se školuju. No, ova ideja je sačekala 1913. godinu.
Dolazak Pavlovića na čelno mjesto crnogorske prosvjete označio je prekretnicu u radu Ministarstva i organizaciji prosvjete u Crnoj Gori. On je bio čovjek široke kulture i obrazovanja, vrlo preduzimljiv, energičan i neumoran u radu. Poklanjao je pažnju razvijanju odgovornosti u radu, primjeni zakona i drugih propisa, podizanju kvaliteta obrazovanja i osavremenjavanju nastavnih planova i programa. On govori o viziji škole i pokušava uvjeriti prosvjetnu i društvenu javnost da se ne treba bojati uticaja koji dolaze spolja, iz naučnih pedagoških sistema poznatih pedagoga i mislilaca. Posebnu pažnju je poklanjao poboljšanju kvaliteta nastave, povećanju obuhvatnosti đece obaveznim osnovnim obrazovanjem i poboljšanjem kvalifikacione strukture učiteljskog kadra.
Na Cetinju je 1869. obnovljena Bogoslovija i osnovan Đevojački institut carice Marije Petrovne, jedinstvene prosvjetne institucije ne samo u Crnoj Gori već i u širem okruženju. Radio je pod pokroviteljstvom ruskog dvora, a ministar Pavlović je pokušavao da organizaciju i rad ove ustanove prilagodi crnogorskim potrebama i da je integriše u crnogorski obrazovni sistem. U tome je djelimično uspio i Institut je bio obavezan da dostavlja Ministarstvu prosvjete izvještaje o svom godišnjem radu. Imao je i dosta primjedbi na rad ove ekskluzivne i elitne ustanove.
Uvidio je potrebu izdavanja domaćih udžbenika te je 1890. godine izdao posebnu naredbu kojom je pozvao nastavnike Cetinjske gimnazije i Učiteljsko-bogoslovske škole da pišu udžbenike za osnovnu školu i da će za to biti dobro nagrađeni. Zalagao se da udžbenici budu kvalitetni sa sadržajne i metodičke strane, da se pišu na ijekavskom izgovoru, kako se u Crnoj Gori i govorilo. Predložio je i formiranje posebne komisije koja bi bila savjetodavni organ Ministarstvu prosvjete i Glavnom školskom nadzorništvu na ovim poslovima pisanja i štampanja udžbenika. Ove ideje nije uspio dovesti do realizacije najvjerovatnije zbog bolesti i smrti.
U februaru 1879. godine na Cetinju, u svom stanu, Jovan Popović je otvorio prvu knjižaru u Crnoj Gori.
Jedan je od inicijatora donošenja odluke o podizanju doma kulture na Cetinju (1884) kome je knjaz Nikola dao ime „Zetski dom“.
Krajem marta 1891. godine knjaz i Državni savjet su prihvatili uputstvo i pravila o radu Državne štamparije, a koje je on predložio. Štamparija je stavljena pod upravi Ministarstva prosvjete.
Takođe se angažuje u radu Cetinjske čitaonice đe biva biran za predśednika Uprave čitaonice. Inicijator je osnivanja Muzeja i Arhiva Crne Gore.
Umro je na Cetinju 1892. godine.
