FELJTON (III) DIO
Ličnosti na čelu najviših organa državne uprave u prosvjeti: ministri, zastupnici (vršioci dužnosti) ministra, sekretari sekretarijata – ministri, predśednici savjeta za prosvjetu.
Piše: Radovan Damjanović
Ministarstvo prosvjete u Crnoj Gori ustanovljeno je 1882. godine i nazivalo se Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova. Prije formiranja Ministarstva za poslove prosvjete u tadašnjoj Crnoj Gori bili su zaduženi pojedinci od ugleda i autoriteta za praćenje i razvoj ove djelatnosti. Tako, nalazimo u arhivskoj građi da je od 1979. do 1880. godine ovim poslovima rukovodio vojvoda ĐURO CEROVIĆ, a u 1880-toj godini to je bilo povjereno LJUBOMIRU P. NENADOVIĆU.
Od osnivanja ministarstva do danas na čelnim dužnostima ovog državnog resora u Crnoj Gori nalazili su se sljedeći pojedinci:
CEROVIĆ GAVRILO – GAVRO je rođen u Tušini (Šavnik) 1877. godine, đe je počeo da uči osnovnu školu da bi je završio u Nikšiću 1889. godine. Realnu gimnaziju (nižu i višu) završio je u Beogradu (1898), đe je započeo studije na Pravnom fakultetu. Biva proćeran iz Srbije poslije tzv. ivanjdanskog atentata na kralja Milana i studije nastavlja u Zagrebu. Jedan je od potpisnika deklaracije u kojoj se oštro kritikuje vladavina knjaza Nikole koja je štampana u Beogradu, a rasturana po Crnoj Gori. Protiv potpisnika je poveden sudski postupak (1906), ali ih je knjaz Nikola pomilovao i njihovo djelovanje okarakterisao kao izraz mladalačkog nestašluka. Sa službom je u Crnoj Gori: 1902 je pisar Okružnog suda u Nikšiću, zatim sekretar Velikog suda na Cetinju, a od 1905 je predśednik Oblasnog suda u Baru. Na izborima za prvu ustavnu Narodnu skupštinu (1907) biran je za narodnog poslanika kao predstavnik “klubaša”. U drugoj po redu klubaškoj vladi (predśednik Andrija Popović) dobija položaj ministra pravde i zastupnika ministra prosvjete i crkvenih poslova. Ova vlada je radila svega 3-4 mjeseca. Nastupa poznata “bombaška afera” u kojoj je bio optužen i osuđen na 8 godina robije. Poslije izdržanih 6 godina pušten je 1910. godine kada je amnestiran povodom proglašenja Crne Gore za Kraljevinu.
Cerović Gavrilo – Gavro
Ponovo se politički aktivira 1913. godine i u Vladi generala Janka Vukotića imenovan je za ministra prosvjete i crkvenih poslova na kojoj dužnosti je ostao do decembra 1915. godine. Poslije kapitulacije Crne Gore, okupatorske vlasti su ga internirale u Boldogason, a zatim u Karlštajn. Poslije prisajedinjenja Crne Gore Srbiji bio je poslanik i predśednik oblasne skupštine Zetske oblasti, a 1931. je senator Narodne skupštine SHS. Penzionisan je 1934. godine.
Bio je aktivan kao kulturni radnik: predśednik Cetinjske čitaonice i 12 godina predśednik KUD “Zahumlje” u Nikšiću.
Umro je 1941. godine (ima i drugih datuma o smrti).
PLAMENAC S. JOVAN je rođen 1873. godine u Boljevićima (Crmnica). Završava četvorogodišnju cetinjsku gimnaziju, uči Učiteljsku školu u Aleksincu (Srbija) i istu završava u Pakracu (Hrvatska). Nastavlja školovanje na dvogodišnjoj pedagoškoj školi u Jeni (Njemačka), đe završava filozofsko-pedagošku grupu nauka. Dolaskom u Crnu Goru postavljen je za nastavnika Bogoslovsko-učiteljske škole na Cetinju, zatim vrši dužnost glavnog školskog nadzornika i biva postavljen za prvog oblasnog školskog nadzornika za Istočnu oblast sa śedištem na Cetinju (obuhvata četiri nahije i Primorje) nakon ukidanja Glavnog školskog nadzorništva 1905. godine. Bio je član u dva saziva (1905. i 1907.) Prosvjetnog savjeta.
Plamenac S. Jovan
Plamenac je bio čovjek od povjerenja na Dvoru pa je 1907. godine imenovan za ministra prosvjete i crkvenih poslova (vlada dr Lazara Tomanovića) poslije neuspjeha dvije „klubaške“ vlade. I u rekonstruisanoj Tomanovićevoj vladi (1912) bio je ministar prosvjete, a taj portfelj će zadržati i u vladi brigadira Mitra Martinovića.
Jovan S. Plamenac je veoma dobro poznavao školske prilike u Crnoj Gori, pa je kao višegodišnji školski inspektor i kao ministar prosvjete nastojao da unaprijedi postojeće stanje. Isticao se se upornošću i znalačkim radom na poslovoma organizacije škola, modernizaciji nastave i stručno-pedagoškim usavršavanjem nastavnika. Na njegov prijedlog donesen je novi Zakon o narodnim školama, a u isto vrijeme propisao je veći broj uredbi i pravilnika kojima je bliže i do detalja normirao unutrašnju školsku organizaciju. Uveo je kriterijume kod izbora kandidata za popunu slobodnih učiteljskih radnih mjesta (prednost veća stručna sprema i bolja radna ocjena, politička opredijeljenost ne smije se uzimati u obzir kod prijema i sl.). Donio je pravila o stipendistima Ministarstva prosvjete. koja su sadržavala izričite odredbe: ko može dobiti stipendiju, kad se gubi pravo na stipendiju i sl. Usvojena su pravila o građenju škola, o školskom namještaju, o postupku izbora lokacije za školu, raspored i veličina školskih prostorija i sl. Pored ovih pravila donio je niz drugih podzakonskih akata: o radu školskih odbora, upotrebi udžbenika, školskoj administraciji, finansijskom poslovanju i sl. Često je praktikovao da školama redovno daje pismena uputstva i objašnjenja u vezi primjene propisa i određenim stručno-pedagoškim pitanjima.
Poslije 1918. godine i stvaranja Kraljevine SHS stao je na čelo onih koji nijesu priznavali odluke Podgoričke skupštine o bezuslovnom prisajedinjenju (pripajanju) Crne Gore Srbiji i detronizaciji dinastije Petrović. Bio je vođa Božićnog ustanka u Crnoj Gori (1919) i kada je ona ugušena prebjegao je u Italiju kod kralja Nikole. Kralj mu je povjerio da formira vladu u izbjeglištvu. Kasnije je Plamenac uspio da se poveže sa vladom Pašića u Srbiji, ponudi im svoje usluge da se politički angažuje u likvidiranju crnogorskog federalističkog pokreta. Pašićeva vlada ga je amnestirala i on je imenovan na značajnu funkciju u Pragu.
U toku II svjetskog rata živi u Beogradu, đe se deklarisao kao protivnik NOB-a. U Crnu Goru je iznenada došao 1944. godine, đe su ga partizani uhvatili i likvidirali.
VUČKOVIĆ PETAR – PERO je rođen 1873. godine u Lubotinju. Završio je gimnaziju i bogoslovsko-učiteljsku školu na Cetinju, a filozofske nauke na Univerzitetu u Moskvi. Od 1901. do 1906. godine bio je profesor u Libavi. Po dolasku na Cetinje bio je profesor i direktor Gimnazije, rektor Bogoslovsko-učiteljske škole, član Prosvjetnog savjeta, a 1911-1912. godine i ministar prosvjete. Imao je ugled odvažnog, kulturnog i inteligentnog prosvjetnog radnika. Kao ministar prosvjete ostao je zapamćen po jednom sukobu sa nastavničkim vijećem Cetinjske gimnazije zbog prepravljanja godišnjih ocjena učenika iz srpskog jezika đe je nastavu posljednja tri mjeseca školske 1911/1912. godine izvodio jedan honorarni nastavnik. Kako je zakonom bilo predviđeno nastavničko vijeće Gimnazije je zaključilo ocjene sa čime se nije složio nastavnik. On se poslije konsultacija i podrške od Jovana S. Plamenca, koji je tada bio načelnik u Ministarstvu, žalio ministru. Vučković je zatražio dnevnike i poslije uvida prepravio ocjene kako je tražio nastavnik. Nastavničko vijeće nije potvrdilo takve ocjene, ministar suspenduje cijelo nastavničko vijeće i direktora škole i preda ih disciplinskom sudu. Slučaj je izazvao aferu koja je poprimila i političke dimenzije. Državni savjet, najviši administrativni organ, i disciplinski sud odbilo je tužbu Ministarstva prosvjete, potvrdilo stav nastavničkog vijeća i presudilo da je postupilo po zakonu. Ministar Vučković je bio prinuđen da podnese ostavku. Bio je član drugog, trećeg i četvrtog saziva Prosvjetnog savjeta (1907, 1909 i 1913.).
Bavio se i književnim radom i sarađivao u mnogim listovima i časopisima. Prevodio je sa ruskog jezika. Sa dr Nikolom Škerovićem i Nikolom Minićem napisao je čitanke za II, III i IV razred osnovne škole.
Vučković Petar – Pero
Bio je privržen kralju Nikoli pa je emigrirao iz Crne Gore 1916. godine i u emigraciji ostao do 1924. Bio je ministar u dvije emigrantske vlade i vršio dužnost ministra prosvjete i nauke. Poslije amnestije crnogorske političke emigracije i kao penzioner živio na Cetinju đe je i umro 1944. godine.
