Izvor: Skala Radio
CATALEA
Da li u mirisnom polju lala, ili nekom getu tulipana,
Možeš mirisom zaslijepljen vidjeti koja je tvoja strana?
Mjesto kojim možeš proći da ne narušiš taj veličanstven sklad.
Smiješ li rukom taći, pomirisati i utoliti za ljepotom neskrivenu glad?
U jednom od ta dva, uvijek ima sakriven cvijet ili se ističe neka orhideja.
I nju isto kao i druge, neki pogledi bodu, i sleduje je samo neka druga odiseja.
U nekom našem getu tulipana, prepliću se odiseje života,
Oko njih se bure lome, kao što oko orhideja vjetar se mota.
Puštaju li one to neke mirise jake, ili neki drugi očiti znak daju.
kada se primaknu oni sa hrapavom rukom i samo grubosti znaju.
Poznajem neke izdanke izdanke našeg kruga, koji se u to uklapaju.
I ako se ne ističu tako. Oni tu sudbinu svoga kruga prihvataju.
U mekoj, ali odlučnoj ruci stoji neko samo pero lako.
Nemoj misliti da ta ruka ne boli, ili da bi od nje umako.
Postoje tako istine borci, i ako u tijelu dame sa stilom.
Izvući će iz tebe istinu, lica lijep izraz, i biće to uvijek milom.
Kao mirisi zanosni, opije ljudi polja, iz tog mača istine sunce sija.
Zapamti, to ti je cvijet među ljudima, to je orhideja Kataleja.
Mladen Bigović, 7. 12. 2021.
* * *
Utemeljene vrijednosti života i ono da teška vremena stvaraju jake ljude.
Niđe pod kapom nebeskom nema čistije slike, da krv svoju za slobodu nude.
Nije nas niko precijenio, iz bilo koje kape da dolazi, da li i kroz kakav dvogled.
Nije bitno da li je previše blizu nama, ili daleko svjetlosti milja, isti je pogled.
Nijesu slučajno nastali mitovi, niti su veličanstveni stihovi mogli opisati glad.
Da oreoli viteštva, glad za slobodom, data krv ili oči, i sve to čini neraskidivi sklad.
Koliko puta moramo reći, da tuđe nećemo svoje ne damo, nije zapamtiti teško.
Udžbenici neki novi, i neki novi klinci, moraju reći koje su preci pokazali viteštvo.
Ko sam ja da pomenem neke, ali kako sam neuk, neće zamjeriti niko, bar mislim.
Da Stefan Perović Cuca, pjesnik, bude zastupljen sa reda dva tri, ne čini suvislim.
Smijem li se ja istorije taći, a čitao sam pametnije da je to djetinjstva tvoga izraz.
Da Anta Gvozdenovića, generala tri vojske pamte Jelisejskih polja, Lovćen i Kavkaz.
I Anto je bio pjesnik kao i Stefan, ljekar, poeta, onaj drugi pravnik i senator vojni.
Skinuti prašinu, paučine konac i odagnati pauke mreže drugih da li smo voljni.
Dva su isto, jedan Lekso drugi Leso, za života traga ostavili, za svoga vremena način.
Lekso ubi samuraja, na dvoboju ruskog fronta, i njegovi podvizi su trajni duši začin.
Leso samo jednom pjesmom oživio dosta tajni, pa su Kari Šabanovi odveć trajni.
Ali pjesničke duše zato samo znaju da su ljudi sjenke među nama bili i živjeli.
Bolje su o nama pisali drugi i više o nama znali putopisci, izvanjci, geografi, biolozi.
Šta god su rekli i napisali, ne uče naša djeca isto, smišljeni su to iskazi i razlozi.
Neka glas bude jasan i glasan, da čuje i onaj ko je ogluvio ili to želi, no pasaran.
I neka ptice ove i izdanak čuvaju leglo, rekoše nekad, ali nikad više orevuar Montenegro.
Mladen Bigović, 15. 11. 2021.
RIJEČI MORAJU USPRAVNO DA HODAJU
Piše: Dubravka Jovanović
U ovaj kamen što je prađedu tvome čvrstinu kostima i kičmi davao, a daje i tebi, prima se i tulipan i orhideja.
Ova dva cvijeta, ne slučajno, bira Mladen Bigović, pjesnik sa crnogorske bande, da ih u svoju poetiku uđene.
Jer, Crna Gora kojoj pjeva i pjesmom je hrani i brani, zna da u kršu svome pronađe malo sunce i šaku zemlje za novi život cvijetu i pelinu. Koprivi i drenjini.
Da pronađe izvor mali, tek da napoji riječ i pticu izletjelu iz tanke kože pjesnika.
Vraća krš suri a ponositi, divlji i pitom, istodobno srebrni i bodljikav. Vraća i uzvraća kam ovaj ljubav i čast, i snagu od koje krv vri, pa iz tijela mora samo stih uz pitanje: Da li u mirisnom polju lala, ili nekom getu tulipana,
možeš mirisom zaslijepljen vidjeti koja je tvoja strana?
Ova je strana svijeta od osvirta, raskršća i ušća.
Budi se zaključano vrijeme. Slijeće ona tica svemira koju samo pjesnici mogu dozvati svojim pojem.
Te se note u žižak nađu, pa svijetle. Otud „iz tog mača istine sunce sija.
Zapamti, to ti je cvijet među ljudima, to je orhideja Kataleja“ , poručuje Bigović zavjetnim riječima svojim i svojih predaka.
Ali i mojim i mojih, jer naša gnijezda drhte kada ih hoće pokrasti.
I naša kuća plače kada joj pale baštinu i krstove bi da postave đe im mjesto nije.
Ćuti raspeti Bog sa ove strane Mladenovog mača istine, đe sunce sija.
A kada „ puštaju neke mirise jake, ili neki drugi očiti znak daju,
kada se primaknu oni sa hrapavom rukom i samo grubosti znaju“ , pjesnik tad pušta riječi da lete kao latice, kao pahulje i mirisne kiše do „oreola viteštva, gladi za slobodom, data krv ili oči, i sve to čini neraskidivi sklad“.
Iz predvorja svoga poetskog hrama Mladen Bigović doziva LJUDE.
Da spasu i osvete, da prosvijetle. Povrate, pobijede, propjevaju i da pozlate.
Da pravi i odani zemlji svojoj u snu njegovom konače. Da budan lovi lunu nebesku okom iznad gora ovih, i da više nikada izdajnik ne potamni zoru nad Bokom i Belvederom.
„Da Stefan Perović Cuca, pjesnik, bude zastupljen sa reda dva tri, ne čini suvislim.
„Da Anta Gvozdenovića, generala tri vojske pamte Jelisejskih polja, Lovćen i Kavkaz.
Dva su isto, jedan Lekso drugi Leso, za života traga ostavili, za svoga vremena način.
Lekso ubi samuraja, na dvoboju ruskog fronta, i njegovi podvizi su trajni duši začin.
Leso samo jednom pjesmom oživio dosta tajni, pa su Kari Šabanovi odveć trajni“.
Kada i zrak i more i rijeka u planini dobiju uznemirujuću boju i kada se i maslina plaši da će se probuditi jednog juta i otkriti da je obrana, pjesnik kaplje svoju tugu na jedino bijelo oko sebe. Na papir prazan. Bez glasa i bez vremena, bez utjehe i bez sna.
Da oživi i podigne i utješi i da nas opomene. Kao bor iznad modre vode, pjesnik je tu da ne zaspi.
On ne zna sebe da sakrije.
Mladen Bigović pjeva bojama Crne Gore, svoje i moje, i svih nas koji joj čuvamo dom i rod.
Kolijevke i trpeze i ognjišta, guvna i grobove i kruh i srebrnu boru istine kao na čelu oca mog. Mirise majčine dušice za vremena nakon ove huke izdajstva.
Od muke i laži bole grudi. Krš odzvanja i doziva nas istorija.
Protrljajmo oči i pronađimo svica u kantunu noći, da prkosi onako sićušan i nevidljiv.
Pjesnici se srijeću probuđeni. I mačuju se ognjem i zvijezdama.
Riječi moraju uspravno da hodaju.
Takve gnijezdi Mladen Bigović.
Iskreno otvaram škura za njegovu pjesmu od koje poslije nevere mora bonaca posljednjim kapima pljuska.
