MILO JOKO RADOVIĆ
U Nikšiću svi znaju za majstora Mila Joka Radovića, čuvara tradicije časovničarskog zanata.
Ta priča počela je prije pola vijeka u nadaleko čuvenoj sajdžijskoj radnji Redžića, i traje do danas, a prije desetak godina časovničar je postao i ekolog volonter, koji sa bratanićem Milošem, takođe časovničarom, uređuje i održava izletište Blaca. I ta priča traja.
Dok je bio na praksi u sajdžijskoj radnji Redžića, majstor Vero mu je dao nadimak Joko. I tako ga pola vijeka pojedini oslovljavaju sa Milo, a pojedini sa Joko, a najčešće – naš časovničar, ili majstor. Milo Radović je, u Nikšiću, postao simbol vrlina koje su u ovovremenim vrijednosnim sudovima često zaobiđene: dobrote, skromnosti, poštenja, iskrenosti, doslednosti, požrtvovanosti… Kažu – čovjek od riječi, tačan kao sat. Čuvar tradicije starog zanata, koji je na velika vrata u taj grad uveo majstor Ilijaz Redžić, ponosan je na to što u Njegoševoj broj 4 traje ugled radnje Redžića koja i figurativno i stvarno, pamti i popravlja vrijeme, kategoriju koja je čovjeku odvajkada bilo neuhvatljiva i nezaustavljiva. Tako Milo, pola vijeka nakon što je prvi put otkjučao tu sajdžijsku radnju, iako odavno ima zvanje majstor, sa oduševljenjem priča kako ga i danas poneki mušterija oslovi sa Vero:
„Po Redžićima će se dugo pamtiti sajdžijski zanat u Nikšiću. I šta god bude pisalo na radnji, koja god firma tu bude, Nikšićani će je pamtiti po Redžićima, a tako i treba. I ne samo Nikšićani, ovdje su donosili, a dešava se to i danas, satove na popravku i iz drugih gradova Crne Gore, i van Crne Gore. Ilijaz je bio majstor nad majstorima, izrađivao je ručno zupčanike. Sve je znao da uradi, često je dok sam ja bio na praksi, i kasnije posjećivao radnju i upućivao učenike kako treba. Vero, koji ga je nasledio i kod kojeg sam ja bio na praksi kao učenik Tehničke škole, obilazio je Evropu da nabavi najkvalitetnije djelove i alat i učio me tajnama popravke satova.“
Nijesu tada četrnaestogođišnjeg Mila tajne popravke satova opredijelile za taj zanat. Niko u njegovoj porodici nije bio časovničar. Želio je da izuči neki zanat. Izbor je bio slučajan, a pokazalo se i valjan:
„Upisao sam u Tehničkoj školi mašinski smjer, a kasnije sam polagao razliku predmeta. Praksa je bila kod Redžića. Jedan dan smo išli u školu, a jedan na praksu. Kao i za svaki zanat, praksa je bila važnija. Majka me dovela u radnju Redžića i toga dana Vero mi je dao ključeve radnje. Izučio sam zanat, godinama radio kod majstora Vera, a prije petnaestak godina preuzeo sam radnju.“
Radnja Redžića bila je, priča Milo, velika škola za časovničare. Većina časovničara iz Nikšića, a bilo ih je i iz drugih krajeva, zanat je pekla kod Ilijaza i Vera. Šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih prošlog vijeka u Nikšiću su sajdžijske radnje imali Đorđe Aćimović, Veljko Odalović, Mirko Perović, Sveto Mijović, Mileva Živković, Duško Vukotić, Željko Burić…
„Bilo je desetak radnji u Nikšiću, u svakoj je bilo posla, svaka je imala svoje mušterije. Sajdžije su se dobro slagale i pomagale. Od tog posla se moglo lijepo živjeti. Uostalom, svaki rad, ukoliko ga pošteno radiš isplati se. A tih godina sat je bio na cijeni. Četrnaestogodišnjaci su ga na poklon dobijali za upis u srednju školu, a pezioneri od firme u kojoj su proveli radni vijek. Marke su bile darvil, omikron, raketa, slava, doxa, omega… Sjećam se Željezara u jednoj godini, pokloni radnicima 2000 satova marke darvil… Vero je u inostranstvu nabavljao djelove za njega. I danas se desi da mušterija donese taj sat na popravku.“
I sjeća se majstor Milo vremena kada je, ne rijetko, krijući od inspekcije, radio noću, navlačio zavjese na prozore i naoružan strpljenjem završavao posao:
„To je precizan zanat, treba strpljenja, ali nauči se. Uči se čovjek dok je živ. Nije bitna samo vještina ruku i dobro oko, već i alat. Ne kaže se tek tako – za malu spravu hiljadu alata. Kada smo popravljali sat na Hramu Sv.Vasilija u Nikšiću najmanji ključ bio je trinaestica, a ima alatki koje golim okom ne primijetiš. Iskustvo i praksa su važni za ovaj posao. Kada sam počinjao za veći kvar tu je bio majstor Vero, a danas prije nego otvorim sat znam u čemu je problem. Ušao sam u dušu sata ručnog, zidnog, džepnog, stonog… Nekada je i meni kada bi Vero rastavio sat izgledalo nemoguće da će sve te, sićušne detalje, vratiti na svoje mjesto. Sjećam se kada su na popravku mušterije donosile satove i predavale mi ih u ruke kao svetinje, sa čuvenim pitanjem-oće li to moći? Lijepo je kada nečemu vratiš život. Satovi su se čuvali, nasleđivali. I danas se ponekad desi nešto slično, kada je sat vrijedna uspomena, kada je vlasniku posveta vrijedna koliko sat, ili vrednija od sata. Dešavalo se, kažem – popravka se ne isplati, skupo je ali mušterija zna zašto se isplati.“
Sve što se dešavalo nekada u sajdžijskim radnjama dešava se i danas, ali na nivou simbola, jer sat je izgubio status koji je imao. U Nikšiću, osim Milove, postoji još jedna radnja za popravku satova, a u njima su sve ređi mehanički. Kvarcni satovi potisnuli su značaj nekada prestižnog zanata i umijeće nekada visoko cjenjenih zanatlija:
„Sa pojavom kvarcnih satova sajdžije su postali monteri. Zamijenimo baterije, kaiš, staklo, ponekad očistimo sat, a desi se da poneko donese mehanički sat, uglavnom stari, kojeg vraćamo u život. I opet ima posla, i bilo bi više kada bi bilo želje da se radi. Ko pošteno radi može i da zaradi, ali da radi što se kaže non-stop, kao što su privatnici uvijek radili. Ko hoće da nauči, ima ga ko naučiti. Kod nas je, prije par godina, jedan Beranac naučio posao, sada ima svoju radnju i dobro posluje. Moj bratanić Miloš je zavolio taj zanat, naučio je da radi i sada je spretniji od mene, jer bolje poznaje nove tehnologije. Bio bih srećan kada bih doživio da još neko u Nikšiću otvori časovničarsku radnju. Jeste novo vrijeme, ali satovi će uvijek postojati.“
Voli Milo Joko Radović da se prisjeća vremena kada je časovničarski zanat u Nikšiću bio popularan, kada su učenici sa voljom sticali znanje i vještine i kada niko nije očekivao da će se obogatiti za jednu noć, dan ili godinu. Svjedoci tog vremena su i stari satovi u njegovoj radnji: zidni, džepni, stoni, ručni mehanički… Vrijeme im je darivalo status antikviteta, a radnji šmek muzeja. I danas u radnji ima satova sa ceduljicama na kojima su Ilijaz i Vero upisali datum kada je sat donesen i kada je popravljen. Vlasnici nikada nijesu došli, a neki jesu poslije dvadesetak godina.
„Došla je gospođa, među starim spisima, u kući, pronašla je potvrdu iz naše radnje, donijela je i pita – da li je to nešto naše. Rekao sam joj da je to potvrda da je taj sat donesen kod nas na popravku. I pronašli smo ga nakon dvadesetak godina. U radnji i danas postoji sat koji je popravio i ceduljica koju je zakačio majstor Ilijaz. Rukopis je izblijedio, ali se nazire.“
Milo Radović o zanatima govori sa posebnom dozom uvažavanja, ali i sa žalom što ih je u Nikšiću sve manje. Ne shvata, a često čuje mlade da kažu – od toga nema hljeba, ili ne treba raditi za male pare. Ponešto bi, kaže, trebalo uraditi za lično zadovoljstvo, za čovjeka i za svoj grad, a taj rad nema cijenu. Milo ne filozofira, on tako radi.
Često mušterije napuštaju njegovu radnju sa poklon-popravkom i iznenađenjem, jer to nije u saglasju sa vremenom čija deviza je – koliko para toliko muzike. A koliko je to daleko od radne etike i životne filozofije Mila Radovića, svjedoči njegov odnos prema izletištu Blaca. Već desetak godina on i Miloš sa Društvom mladih ekologa volonterski uređuju to izletište u Studenačkim glavicama. Kada su ga uredili i vratili mu ugled omiljenog kutka Nikšićana, koji je izgubilo devedesetih godina prošlog vijeka, Milo je proglašen volonterom godine, a Blaca su dobila status eko-parka:
„U Blacama sam svakodnevno. Miloš i ja baš svakodnevno, a povremeno još neki volonteri iz Društva mladih ekologa, tamo nešto uradimo, naravno sa uživanjem. Svaki grad na svijetu bi poželio da ima Blaca. Raj na zemlji sa pet izvora, šumom, čistim vazduhom i drugim darovima prirode. Uvijek sam se toj ljepoti divio, a u Blacama sam kao dijete provodio dane. Od 2015. sa Društvom mladih ekologa održavamo to izletište i opremamo ga. Napravili smo mostiće, ljetnikovac, oglednu baštu, klupe, ljuljaške, roštilje, sprave za vježbanje, staze… a više puta smo sadili razne vrste drveća. Posjetioci bi trebalo da dođu i uživaju. Ima i onih koji dođu i ruše, ali jača je naša volja da to traje. Godinama pokušavam da odgonetnem zašto to područje, koje obiluje prirodnim vrijednostima, nije stavljeno pod zaštitu. Čista priroda je naš najdragocjeniji resurs. Posjetioci koji nijesu iz Nikšića ne mogu da vjeruju da u Crnoj Gori postoji takav dragulj. Za mene je najveća nagrada kada čujem takve komentare, kada vidim omladinu da uživa, porodice na okupu, sportiste koji slave neki uspjeh. Dešava se da me ljudi pitaju – šta ja imam od toga. Nikada, pa ni kada su pojedinci za noć uništavali to što smo mi mjesecima stvarali, nijesam pomislio, a kamoli rekao – šta će meni ovo. Radim to sa uživanjem za grad koji mi je dosta dao, za ljude koji cijene prirodu, za prelijepe trenutke koje tamo provodim. I uvijek se nanovo oduševim ljepotom tog prostora kojeg poznajem od malih nogu. Pamtim kada se dobro pazilo da tamo ne zaluta goveče, ili kada se nijedno stablo nije smjelo posjeći. Danas u Blacama ima sve što je čovjeku potrebno za odmor i rekreaciju.“
Milo Joko Radović voli časovničarski zanat, drago mu je što ga Nikšićani doživljavaju kao čuvara tradicije tog zanata i tradicije majstorstva Redžića, kao i to što je u svojoj porodici prvi časovničar i što Miloš nastavlja tu priču. Raduje ga svaki pozitivan utisak posjetilaca o izletištu Blaca i svaki uspjeh Nikšićana. I kada se učini da se sve manje poštuju vrijednosti, koje su izdržale mnoga iskušenja i probe, Nikšićani, za primjer, da nije tako navode upravo Mila Joka Radovića.
Sonja Vujadinović
