PRIČA O MILETI BOŽOVIĆU LEGENDI RSD ČELIK
O sportskom društvu radnika Željezare pisali smo nedavno. Sada je akcenat na njegovoj legendi- Mileti Božoviću, maratoncu i supermaratoncu, danas penzioneru. On je takoreći najveći i najljepši dio života proveo trčeći. Po nekim njegovim računima zemljinu kuglu je trčeći obigrao nešto više od pet puta.
Kao željezarac, ujedno i sportski novinar divio sam se Božoviću i o njegovoj karijeri i njegovim humanim djelima posvetio više repotaža. Sada dio toga prenosim čitaocima Novina Nikšića, kako bi mlađi upoznali ovu sportsku gromadu, za koju sam sa punim pravom izjavio da se rađa jednom u stotinu godina. Treba predstaviti ovog dobričinu koji se u dugoj karijeri na stazama susretao sa brojnim nedaćama, ali to nikad nije pokolebalo njegov duh, čak su ga čeličila i stvarala brojna drugovanja koja nikada ne zaboravlja. Riječ je o sportisti najvećeg srca u velikoj Jugoslaviji, trostrukom udarniku, planinaru, humanisti, Crnogorcu (jedinom!) koji je trčao na posao.
Počeo je atletsku karijeru kao đak Industrijske škole u Kraljevu 1952. god. Trčao je na 400, 800 i 1500 metara, redovno pobjeđivao braneći boje škole i Crne Gore. U Beograd odlazi 1960. na studije mašinstva i trči na 5.000 i 10.000 metara u AK Željezničar. No kako se taj klub rasformirao Mileta se preselio u Partizan, koji je imao odlične trkače predvođene nosiocem olimpijske medalje Franjom Mihalićem. Događaj koji je opredijelio dalju Miletinu karijeru dogodio se na Titov rođendan u Kumrovcu 25. maja 1963. godine. Tada se održavalo ekipno prvenstvo Jugoslavije u polu maratonu (26 km). Partizan u sastavu Mihalić, Jovanović Božović osvaja titulu najboljeg. Poslije toga Mileta Božović počinje druženje sa najtežom atletskom disciplinom – maratonom i supermaratonom.
Povratkom u Nikšić, zaposlio se u Željezari , trčao za Čelik, nekad godinama bio jedini njegov član. Imao je brojne ponude više jugoslovenskih klubova, sa veoma povoljnim uslovima, ali je ostao vjeran Čeliku i Željezari. Iako bez ikakvih organizovanih priprema, najčešće prepušten sam sebi, počeo je ostvarivati izuzetne uspjehe. Mileta Božović je osvoio drugo mjesto na pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije u Osijeku 1967. godine ( 2:50,12 h ), a to je bila prva crnogorska medalja u maratonu. Taj rezultat ga je uvrstio u tabelu najboljih jugoslovenskih maratonaca. Prvu trku u super maratonu ( na 100 km) trči tri godine kasnije na relaciji Vidrovan – Virpazar u vremenu 7 sati i 29 minuta, što je bilo drugo vrijeme u svijetu. (SOFK Titograda za taj uspjeh nagrađuje pozlaćenim satom). Iste godine trči super maraton u švajcarskom Bilu (nezvanično prvenstvo svijeta sa 1804 takmičara) i vodi trku punih 78 km kada je bez pratnje zalutao na stazi, vraćao se, povrijedio mišić i šepajući kao kao deveti stigao na cilj. U njegovu čast tada se u Bilu zaigralo crnogorsko kolo. Sledeće godine je ponovo trčao u Bilu, u konkurenciji preko 2000 takmičara, bio je šesti, ali kaže da mu je prva trka bila trka života. Volio je Božović da trčanjem obilježava državne praznike i važnije događaje. U čast otkrivanja spomenika na Tjentištu 1972. godine je trčao 130 km dugu dionicu od Žabljaka, preko Trse i Mratinja, koju je prešao za 10 sati. Sličnu kilometražu je ostvario od Nikšića, preko Čeva i Cetinja u čast otvaranja Mauzoleja na Lovćenu, kada je stigao poslije 9 sati i 30 minuta. Stazu životnog puta pjesnika, filozofa i vladike Njegoša od NJeguša, preko Cetinja do vrha Lovćena (oko 40 km) istrčao je tačno deset puta. Nije mu se ostvarila želja da bez prekida istrči relaciju Beogad – Nikšić, dugu oko 500 kilometara. Trčao je najčešće u šortsu i trik majici, po snijegu, mećavi, kiši, čak na temperaturama daleko ispod nule. Njegova svakodnevna relacija trčanja je bila selo Miločani-Željezara i nazad (oko 32 km), nezavisno od vremenskih uslova i godišnjeg doba. Iza Milete su ostale istrčane staze u Parizu, Sent Etjenu, Luksemburgu, Bilu, Zakopanima, Visokim Tatrama… širom Jugoslavije i Crne Gore. Po snijegu se istrčao na vrhove Durmitora, Kopaonika, Lovćena, Jahorine…
Bio je jedinstven, svjetski fenomen, mnogo više cijenjen u inostranstvu nego u svojoj sredini. Tri puta je bio učesnik radnih akcija odakle se vratio sa tri udarnička odličja, kao dobrovoljni davalac je preko 80 puta dao krv, ustupao je svoje prostorije bez nadoknade izbjeglicama, ove godine je ustupio dio imanja osnovnoj školi u rodnom Gornjem Polju.
Zapažena je njegova aktivnost kao planinara i člana gorske službe spasavanja. Vrijedan i odgovoran bio je omiljen na random mjestu u Konstruktivnoj radionici Željezare, đe je kao takav zaslužio visoko udlikovanje – Orden rada sa zlatnim vijencem. Sam je takoreći gradio sportsku karijeru, sa brojnim iskušenjima, bez šire podrške, bez programiranog rada i treninga. Nije žalio ni sebe, ni svoj novac, svjestan da bi postigao mnogo više da je imao ono što su imali njegovi sportski rivali. Rekao mi je da su njegov najveći uspjeh brojna sklopljena prijateljstva koja i sada održava. Sa sjetom naglašava da je splet brojnih okolnostio uslovio njegov trnovit put ka slavi. Gromoglasni aplauzi hiljada ljudi kada je stizao na cilj i ono crnogorsko kolo u švajcrarskom BIlu su bile njegove najveće nagrade.
ZANIMLJIVOSTI
Rekord postignut, ali nije zabilježen
Mileta Božović je većinu svojih trka vezivao za značajnije istorijske događaje Tako je u čast 13. jula dana ustanka crnogorskog naroda, riješio da trči na trasi Tjentište-Virpazar (210 km) 1969. godine. Startovao je tačno u ponoć, sam bez ičije pomoći i pratnje, iako je imao obećanja da tako neće biti. Odlučio je da trči pa „makar umro“, a jedini rekvizit koji je imao pri sebi, bila je baterijska lampa.
Ubrzo poslije starta počela je olujna kiša sa grmljavinom, što mi je unosilo dodatnu dozu straha jer su se povremeno čuli krici divljih životinja. Najednom sam na nekih 7-8 metara pred sobom vidio snažnu figuru međeda.
Uperio sam lampu, ali međed se nije pomjerao. Naprijed nijesam imao kud, znam da u borbi s njim nemam šansi, pa sam donio odluku da se vratim nazad. Sve je iza mene bilo crno i osjećao sam da me sve te životinje jure, spremne da me ščepaju i rastrgnu. –pričao mi je hrabri super maratonac. Srećno je Stigao na startno mjesto i poslije 2 sata i 30 minuta ponovo startovao, s tim da ga je sve dok nije napustio kanjon Sutjeske pratio autobus na liniji Beograd-Dubrovnik. Stigao je u Virpazar poslije 19 sati i 40 minuta, kod spomenika u čast prve ustaničke puške 1941. godine.
Rekao mi je da je od susreta sa međedom do Tjentišta ostvario rekod u brzini, ali nažalost ostao je nezabilježen.
Izgubljena opklda
Prilikom Trke od Tjentišta do Virpazara, Božović je protrčao kroz Nikšić. Tom prilikom uz komentare o njegovoj hrabrosti i izdržljivosti , bilo je nekih koji su posumnjali da on trči pošteno, već uskoči u kola ako mu se ponude. Pala je opklada nimalo zanemarljiva. Sumnjičavi sa kolima stranih registracija je u nekoliko navrata na putu do Titograda ponudio “da ga malo provoza i odmori”. On je to odlučno odbio i ne znajući o čemu se radi. Na cilju je gubitnik i pored izgubljene opklade čestitao Božoviću na sportskom držanju i poštenju.
Srce, puls, težina
Mileta Božović je imao neke nesvakidašnje osobine koje su ga izdvajale od rivala na stazi.
Njegovo srce je bilo najveće među spotistima Jugoslavije. U sportskom centru Košutnjak đe je hiljade sportista prošlo mjerenja najbliži mu je bio proslavljeni vatrpolista Mirko Sandić.
Udarni volumen Miletinog srca je bio dva i po puta veći od normalnog. U stanju mirovanja to srce je imalo puls 35 otkucaja, a posle najvećih napora puls nikad nije prelazio 100. Maratonci su uglavnom težinski laki, ali Mileta je i tu bio iznimka. Najbolje rezultate je postizao sa težinom od 88 do 100 kilograma. Takav je bio Ćelikov Mileta Božović, sportista najpemenitijeg kova i viteštva.
Blagoje Đukanović
