Intervju sa Goranom Bulajićem
Odmah po saznanju da se priprema jedna klasična premijera pozorišnog komada domaćih autora, pošto je izvršena podjela uloga, morali smo sa rediteljem Goranom Bulajićem, bar malo pretresti pozorišnu problematiku.
Goran Bulajić
Ipak, podsjetimo na ono najosnovnije. Rođen je 1957. godine u Nikšiću, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1979. godine na odsjeku za scenske umjetnosti i opštu književnost. Režirao je pedesetak predstava na brojnim scenama: u Nikšićkom dramskom studiju, CNP-u, Podgoričkom gradskom pozorištu, pozorištu „Duško Radović“ u Beogradu, Nikšićkom pozorištu, Naroden teatru u Štipu, Kraljevskom pozorištu „Zetski dom“ na Cetinju.
Za TVCG režirao je niz drama, kao u dokumentarnu igranu seriju „Glasonoša“. Autor je čitavog niza esejističkih i kritičkih prikaza vezanih za teatrologiju. Bio je rukovodilac dramskog studija Centra za kulturu u Nikšiću, odgovorni urednik u velikoumjetničkog programa TVCG, direktor Dječijeg pozorišta u Podgorici, kao i direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu. Trenutno je profesionalno angažovan u CNP-u u Podgorici.
Dobitnik je velikog broja nagrada sa festivala za režiju, a o pozorišnoj umjetnosti, ovaj odavno afirmisani reditelj, mogao bi da vam priča do u nedogled, uvijek ističući u prvi plan važnost glumca, tako da iako nijeste ljubitelj ove prastare umjetnosti prosto bi ste morali da je zavolite!
Sada je sasvim razumljivo bio zaokupljen diobom rola, a to je veoma teška i iscrpljujuća obaveza svakog reditelja. Počeli smo, pomalo ljubopitljivo sa tom problematikom jedno malo “pretresanje” pozorišnih aktuelnosti.
Podjela uloga – nije li to počesto – jedna “slatka muka”, nekada teža i od samog režiserskog posla? Zar režiser ne sliči sportskom treneru, jer je kao selektor uvjeren da za uspjeh svog djela mora da pronađe pravo mjesto za svog glumca?
Naravno, podjela uloga je isključivo rediteljski posao. Od podjele uloga, to pokazuje i pozorišna istorija i sadašnjost, mnogo zavisi i konačan rezultat rada u pozorištu. Kroz istoriju pozorišta režiser se pojavio kao neka vrsta objektivnog posmatrača u pozorištu, da bi vremenom dobio i samu ulogu prvorazrednog autora. Uvjek ističem ulogu glumca kako u klasičnom, tako i u savremenom pozorištu, kao frontmena od kojeg zavisi konačan ishod. Glumac je jedini umjetnik koji svojim habitusom, svojim bićem, svojim tijelom, glasom, stvara umjetničko djelo. On to radi u jednom kolektivnom odnosu, tako da i ovoga puta kažem da je glumac akter broj jedan u pozorištu i bez njega pozorište je nemoguće. Pozorište uvijek čini jedan gledalac i jedan glumac, oni su uvijek u osnovi priče i ta iskonska glumačka potreba da čovjek, glumac, umjetnik, prense neku poruku, postavi neko pitanje, predstavi sebe u nekom novom svjetlu.
„Pozorište mora biti aktivni sagovornik svijeta i ono može promijeniti svijet“ – da li se slažete sa ovom izjavom vašeg kolege, reditelja Kokana Mladenovića?
Pozorište jeste aktivni životni sudionik, ali nijesam baš siguran da pozorište može da promijeni svijet. Može postavljati pitanja, može uticati djelimično na društvenu svijest, ali pozorište je ipak samo kolektiv, samo umjetnost. Ja nijesam siguran jer često se sudaraju civilizacijski i kulturni tokovi i često kroz istoriju to nije kompatibilan proces. Imamo kroz istoriju poznata vremena u kojima je kultura bila u procvatu, a taj nekakav civilizacijski tok, pod kojim podrazumijevam tehnološki razvoj, što bi danas rekli tehnokratrski, nije bio razvijen. Ne postoji idealan spoj, ali svakako kao vrsta duhovne nadgradnje pozorište je nezamjenjivo kao živa umjetnost.
Ako ne postoji prava kompatibilnost svih subjekata koji rade na predstavi, pa iako je ponaosob sve na visokom nivou, predstava ponekad biva neuspješna; ili, opet, ako je dio tih segmenata na manje umjetničkom nivou, a sinhronizovan je sa puno više noseće, kreativne i teatarske energije – djelo opstaje! Da li je uvijek tako ili je ponekad potrebno i malo sreće da bi trud bio krunisan očekivanim prijemom kod publike?
Ja nijesam kroz nekakvu praksu svoju, prizivao sreću u pozorištu. Mislim da ta kategorija, takve vrste sreće u pozorištu ne postoji. Pozorište traži ozbiljan, uporan rad, odgovornost, studioznost, odan kolektiv i odanost kolektivu, stav u određenom načinu mišljenja i generalno, tu nema, da kažem kolokvijalno velike filozofije.
Na probama uvijek osjetite jeste li na dobrom putu. Ponovo se vraćam na glumca i njegovu nezamjenjivost. Mogu ja da imam, ne znam kakve ideje, ne znam koliko o nečemu govorim, analiziram, tražim – ako u to nekoga ne ubijedim i ako to neko u artističkom smislu ne može da iznese, onda nema rezultata. Zato je pozorište veličanstveno i voljeno, a sa druge strane je i prokleto, jer je u pitanju uvijek čovjek, čovjek sa svim svojim slabostima i vrlinama. To je suština priče o pozorištu. Mislim da je pozorište najljudskija umjetnost, sastavljena od svih kombinacija, ona je sudaranje različitih duhova, različitog načina mišljenja. Na kraju krajeva, to je spoj svih oblika umjetnosti, sinkretizam književnosti, muzike, slikarstva. Sve u pozorištu ima svoje mjesto, tako da mislim da su rijetke pozorišne predstave koje znače pomak u istoriji pozorišta. Mi smo zadovoljni ako na jedan ubjedljiv artistički način uspijemo da uvučemo publiku u našu priču, da izazovemo katarzu. Težnja za katarzom je suština pozorišta još od antike. Od rituala kada čovjek nije imao ni svijest o svom životu i o postajanju imao je potrebu za katarzom. To je negdje vječito traganje, ja u svemu tome želim da prepoznam i emociju iz svijeta pozorišta, jer pozorište koje ne izaziva emocije ne bavi se svojom suštinom.
Šta je po Vama viša dobit za pozorišnu umjetnost, aktuelan projekat kao refleksija društvenog trenutka, ili posve drugačiji, klasičan komad iz neke daleke epohe, ali ponekad sa više ubjedljivosti u svom sadržaju i neprolaznim porukama?
Ja se posljednjih godina bavim pozorištem koje se tiče ovog vremena. Jedno desetak predstava je vezano za jednu, da kažem uslovno, psihologiju savremenog života. Imam nekoliko predstava koje su u bolnicama u nekakvim okolnostima u kojima su ljudi ogoljeni,u kojima negdje taj istorijski period pravi čvorove i izaziva sukobe i negdje pokušavam da se nađem u tome. Isto tako veoma cijenim predstave koje kroz pošlost, kroz klasične poznate teme, govore o sadašnjem vremenu na jedan ubjedljiv i nov način.
Koliko je ta nekada neizbježna ogoljenost, na bilo koji način ispoljena, poželjna i koliko utiče na kvalitet djela?
Sve zavisi od načina interpretacije. Često ogoljenost ne znači ništa, pogotovu ako ne postoji podtekst. Pozorište ne donosi dijagnoze, ono nije medicinska ustanova, mada i u toj nekoj primijenjenoj oblasti pozorište ima izvrsne rezultate kod određenih grupa. Tako da je za poštovanje i ta uloga pozorišta.
Nije li želja za aktuelnošću, nekada i velika zamka, koja se mora dotaći dnevne politike?
Istorija savremenog pozorišta puna je takvih primjera. Svjedoci smo predstava koje su se bavile dnevnom politikom, ali bez obzira na mogućnosti ansambla, interesovanje publike, te predstave su ostale fiksirane za jedno vrijeme. Naravno, politika je oblast kojom se pozorište neosporno bavi. Svaka predstava je, između ostalog i politički teatar, jer govori o načinu života, okolnostima u kojima se nešto dešava, ali mislim da je eksplicitna politika svodi predstavu na neku vrstu pamfleta i da ona nije dugog vijeka.
Savremeno pozorište, Crnogorsko pozorište i Nikšićko pozorište, koliko je važna tzv. pozorišna razmjena?
Mislim da generalno gledano, Crnogorsko pozorište je posljednjih godina, uz sve poteškoće, sigurno zabilježilo rast i ima značajnu ulogu u regionu. Siguran sam da je tom opštem dobrom stanju mnogo doprinijela Akademija na Cetinju, zatim sluh za puno gostovanja, za ljude koji dolaze. Pozorište ne može bez razmjene. U Crnoj Gori je gostovalo mnogo poznatih reditelja i glumaca i ta vrsta razmjene je sigurno na dobrobit pozorišta. Kao i u životu pozorište je vrlo čovjekolika umjetnost i sve to zavisi od okolnosti, od nekog društvenog talasanja. Sva je sreća da u ovom trenutku, to mogu iskustveno da tvrdim, u Crnoj Gori egzistira veliki broj mladih glumaca, izrazitih talenata sa kojima sam radio i sa njima je dobra pozorišna budućnost.
Nikšićko pozorište je novom zgradom, što je uslov svih uslova, na početku i na kraju priče, otvorilo jedan dobar proces, veliku aktivnost. Evo sada, narednog mjeseca, biće izvedena i četvrta premijera za kratko vrijeme i mislim da je to repertoar kojim gradsko pozorište može, ne samo pred svoju publiku, već i u svijet. To pokazuju i gostovanja koja smo imali u regionu i koja su potvrdila dobar nivo predstava Nikšićkog pozorišta.
Stvarnost je tako inspirativna…?
Suština pozorišta nije u informativnosti, ono se nikada ne može takmičiti sa Internetom, sa televizijom. Pozorište je tu “sporovozno’’, kako bi mi žargonski rekli. Sve aktuelnosti, ono što nas trenutno okružuje, nekad traumatično, nakad na drugi način, treba da prođe neke iskustvene filtere, da bi se u estetizovanoj formi našlo u pozorištu. Ono nikada ne može da bude, niti je u svojoj biti dokumentarni film.
Gdje je danas pozorište apsurda?
Moja prva predstava koju sam radio bila je reprezentativan primjer pozorišta apsurda. To je bio dramski studio iz Nikšića, “Čekajući Godoa’’, komad koji je sinonim za teatar apsurda. Dans bih tu predstavu rado uradio, ali sasvim drugačije. Pozorište apsurda je odigralo – u to sam sasvim siguran – jednu proročku ulogu. Bilo je začuđujuće i iznenđujuće u vremenu u kojem je nastalo. Danas Beketa, Joneska, kao frontmene pozorišta apsurda, doživljavamo kao proročke stvaraoce, mislim da dans svi pomalo ličimo na njihove likove. Ja danas teatar apsurda doživljavam kao jednu tačnu psihološku dramu.
Mladen Kuček
