Piše: mr Željko Rutović
Početak milenijuma obilježen je fenomenom populizma, koji nije poštedio gotovo nijednu zemlju u različitim kontekstima i pojavnim oblicima, te otuda ne mali broj autora smatra početak 21. vijeka zlatnim dobom populizma. Naime, vidjevši prazan prostor na terenu klasičnih političkih partija populisti su se u već dužem periodu nametnuli širom Evrope kao dominantna politička snaga. Istraživanja pokazuju da su populističke partije u Evropi utrostručile podršku u poslednjih dvadeset godina. Sociopolitički kontekst a i populizam varira od zemlje do zemlje te se on ne može objasniti uobičajenim shvatanjem, svugdje je drugačiji kao platforma socijalne mobilizacije i političke manipulacije.
Populizam, njegov rječnik, instrumetarij, način javne obrade i izbor tematske agende, svakako i nažalost, da je „atraktivniji“ i prijemčiviji za širi populus u odnosu na emancipatorske politike, političku racionalnost, građansko osvješćivanje, kritičku sumnju, političku kulturu i civilizacijsko – demokratske vrijednosti. Takve okolnosti pogoduju prevođenju populističkih stavova u populističke glasove. Opšte poznato je da populistička psihologija gomile u nedostatku samodefinisanog identiteta, nekritički poseže i neupitno prihvata nametnuti populizam kao pribježište, kao „toplije mjesto“ svoje sigurnosti i „svoje istine“.
Populistička tehnologija zato se i bazira na psihologiji gomile kao kolektivističkom utočištu mita, manipulacije, ksenofobije i demagogije kao strukturne matrice zamjene teza. Masu možete racionalno – argumentima uvjeravati dugo i uporno ali u konačnici u populističkoj atmosferi odluke često donosi posebni sistem uticaja na ono nesvjesno grupe. Tek, u dužem periodu raspirivan i pothranjivan populizam učini svoje – od čovjeka napravi zanešenog roba zabluda koji neupitano prihvata populističke „istine“.
A ciljane i jasno profilisane podložne socijalne grupe (npr. nižeg obrazovnog nivoa) mjerljive su sociološke formule kojima se populizam uvijek obraćao. Zašto bi se ta dobitna kombinacija, alati i metode danas mijenjali. Provociranje, podilaženje i buđenje najnižeg pretpoličkog bića, sa sistemom nekritičkih vrijednosti politički je meni populističkog duha.
Konačno, obrasci i tehnologije preuzimanja vlasti nesporno se sve više kodiraju u algoritmu populističko demagoške patetike što je, pokazuje se, efikasan energetski provodnik između političkih klasa i pretpolitičkih masa.
Sve to sjedinjeno u političkim organizacijama, konkretnim akcijama i praksama jeste populizam žilav i održiv u pretpolitičkoj društvenoj svijesti sa liderskim ambicijama konzervacije populizma kao metoda borbe i političke doktrine.
Populizmu posebno pogoduje i činjenica da danas živimo promijenjenu ulogu i (ne) odgovornost medija u demokratijama. Živimo u eri u kojoj istina nije važna, živimo medijski svijet postistine, lažnih vijesti, alternativnih činjenica i medijski iracionalnog čiji su „zlatni“ alati populizam, laž, demagogija, predrasude, manipulacija, selektovani konteksti, govor mržnje i zamjena teza. Umjesto informacionog i društva znanja, ubrzano se izgrađuje umreženo društvo manipulativno hibridnih formi ponašanja medija u odnosu prema stvarnosti koja sve više pogoduje generisanju populističkih politika. Sumarno, u strukturno dubljem procesu, danas se mijenja uloga medija koji sve više postaju institucija za generisanje populizma medijatizovane politike.
Takvi mediji po teoretičarima, za populiste postaju „kiseonik publiciteta“.
Ako je, kako konstatuje Dominik Mojsi, francuski politikolog, autor poučne knjige Geopolitika emocija „era ideologija gotova“, onda nema dileme da je nova omamljujuća ideologija populizam sa kojom se je kritičko – racionalni dio političke hemisfere očito našao u „sukobu civilizacija“. Prije pojedinačne upitanosti o (ne) spremnosti za ulazak ideologije populizma u naše živote na velika vrata, podsjetimo na priču po kojoj su starosjedilački narodi sa Kariba suočivši se prvi put sa oklopljenim španskim vojnicima koji su marširali njihovim obalama, pretpostavljajući da su im u posjetu stigli bogovi, dočekujući ih sa izuzetnom srdašnošću posijali sjeme sopstvene propasti.
Konačno, pristajanje na populizam znači pristajanje na zapečaćen duh koji nekritički bez misaone provjere prihvata takve „istine“ ne suočavajući ih sa drugim gledištima. Kako je to rečeno kod Hosea Ortege i Gaseta…“ on prihvata tu hrpu tema, predrasuda, izanđalih ideja, praznih fraza koje je slučaj u njemu nagomilao i smjelošću koju jedino naivnost opravdava, pokušava bilo gdje da ih ugura“.
Prevedemo li populizam u sociološku terminologiju kazali bi da je riječ o procesu prevođenja – zavođenja neupitanog biračkog kvantiteta u opredmećene političke glasove edukovane na parolaškom karakteru predizbornih nerealnih obećanja, jer populizam ne interesuje kritička diskusija i dijalog, on direktno prelazi na nametanje i javno retoričko „ispunjavanje“ želja. I opet, Ortega i Gaset u svom i svom vremenu…“političke novotarije posljednjih godina ne znače ništa drugo do politike dominacije masa…“.
Konačno, bez obzira da li je u pitanju neopopulizam, autoritarni, kleropopulizam, socijalni populizam, iliberalni ili hibridni populizam, koji bez razlike podrivaju demokratiju, odgovor i brana od posledica grubog populizma moraju biti podjednako u obrazovnim institucijama, građanskom, medijskom i političkom osvješćivanju, aktivnošću civilnog društva, neprofitnih i javnih medija na planu promocije demokratske kritičke svijesti i razložne upitanosti o uzrocima i negativnim posledicama populizma.
