KAKO SE KALIO NIKŠIĆKI ROCK ‘70/80.-IH
Ovim tekstom želim da kroz dvije epizode opišem kako se „kalila“ rock muzika u Nikšiću sedamdestih godina, iz mog iskustva, tinejdžera koji je volio muziku, zvuk rock gitare i druženja na tu temu.
Piše: Borislav Boća Đurovic
Grupa Mir u „simbolu mira“
Ovogodišnji, osmi, Bedem Fest i koncert Dada Topića me podstakao da napišem ovo sjećanje na nikšićku rock scenu ’70-’80 godina. Odličan koncert na Bedemu mi je prizvao mnoga sjećanja jer Dado je stvarao muziku koju sam volio i muzički pravac koji sam pokušavao da pratim, a istovremeno sam bio i ogorčen. Pa zar je trebalo 40 godina da dođe u Nikšić i uživo prezentira svoju muziku?! To je samo još jedan pokazatelj koliko je Nikšić bio daleko „od svijeta“. Žaro, koji je radio u prodavnici „Elektron“ u glavnoj ulici i nabavljao LP ploče za koje smo ga mi molili da traži iz Beograda, bio je naša glavna veza sa muzikom koju smo željeli da slušamo. Tako se među šporetima, frižiderima i veš mašinama mogla naći i LP ploca Erick Claptona i Pink Floyda.
Ovim tekstom želim da kroz dvije epizode opišem kako se „kalila“ rock muzika u Nikšiću sedamdestih godina, iz mog iskustva, tinejdžera koji je volio muziku, zvuk rock gitare i druženja na tu temu. Tih ’70/’80-ih godina Niksić je bio uspješan industrijski grad, pun radnika koji su stvarali punim kapacitetom – Željezara, Boksiti, Javorak, Pivara … osjećao se miris željeza, drvne građe, crvenog boksita i pivskog slada. Korzo je svake večeri bilo puno, ljeti Krupac krcat kupača, kulturni zivot je bio na zavidnom nivu, ali ipak smo se osjećali nakako zabačeno tamo negdje na sjeveru među planinama, kao da je tunel Budoš bio granica sa ostatkom svijeta. Htjeli smo izaći u druge djelove Jugoslavije kroz neke aktivnosti, sport, muzika, pozorište … i u svemu smo bili prepoznatljivi, nosili pečat Nikšića.
Bilo je tih godina dosta entuzijasta koji su zbog nedostatka instrumenata i ostale opreme svirali gitare po parkovima za društvo uz pivo i konjak/vinjak (tada se to dosta pilo).
Ja sam imao sreću da sam dosta večeri proveo sa Milom Šobićem i manjim društvom na Manastiru. Tada ga je pratila njegova sestra Lola fantastičnim, nježnim glasom, to je lijepo zvučalo u tišini nikšićkih ljetnjih večeri, svirao je dosta stvari od „Indeksa“ i svjetske evergrine „California dreaming“, „ Let the sunshine in“ … Mile je bio čest gost i u mojoj kući, volio je kolače moje majke, tako smo se družili po kućama i svirali. Stvari (pjesme) smo „skidali na uvo“ sa gramofona, uz lošu reprodukciju i nije nam bilo teško satima pomjerati gramofonsku iglu da se melodija, gitarski rifovi, bas linije pokušaju zapamtiti i odsvirati na instrumentu koji se imao (uglavnom lošeg kvaliteta). O Fender-u ili Gibson-u smo mogli samo da sanjamo.
Uz malo/nimalo muzičkog obrazovanja bila je hrabrost upustiti se u formiranje grupe, ali entuzijazam i upornost je bila velika. Moja prva grupa je bila „Minori“ sa Željkom Maksićem (bubnjevi) i njegovim mlađim bratom Mićom (glas i ritam/solo gitara), ja sam preuzeo da sviram bas. Sviranje u trojci je zahtjevno, a pogotovo u nedostatku dobrih instrumenta koji poboljšavaju zvuk, nema foliranja, svaka greška se odmah čuje. E mi smo imali samo jedno pojačalo na koje smo priključivali mikrofon i gitare. Svi smo zajedno učili kako se svira koji instrument i pokušavali da što bolje „skinemo“ stvari koje smo voljeli da sviramo i koje su odredile naš muzički stil, svirali smo stvari grupa „Time“, „ YU grupa“, „Bijelo dugme“, „ Indexi“ … U tom periodu u Nikšiću se stvrao uglavnom pop za svirke po hotelima, to je dobro radila grupa „Mladi“ sa braćom Olivieri. Jedino je grupa „Mir“ svirala nešto više rock muziku.
Vježbali smo u podrumu stambene zgrade i glavni muzički kritičar nam je bio komšija iznad podruma Rašo koji bi ponekad sišao i rekao „ dobro vam zvuči ona stvar“. Prve „igranke“ smo svrali u „Domu Rubeže“, opremu za svirku smo nosili uz pomoć par jačih drugova, naravno pješke. Imali smo majstora , zvali smo ga Doktor Delibašić iz Dragove Luke, koji je popravljao pojačalo, uh, tesko ga je bilo iznijeti uz neko brdo do njegove kuće/servis), tako što je izbacivao pregorele tranzistore rekavši „ovo je višak, to vam ne treba“. Začudo pojačalo je radilo iako je boja zvuka, poslje svake popravke bila nešto dugačija. Možda smo tako i došli do našeg specifičnog zvuka, koji razlikuje grupu od grupe. Poslije je naš doktor za opremu otvorio TV servis u gradu i bio uspjesan majstor.
Neke ’74/75. godine odrzavo se „Glas Nikšića“ u bioskopskoj Sali „18. septembar“ (tada najvećoj u gradu). Probe za ovaj, tada značajan muzički događaj, su se održavale u sali Zahumlja u organizaciji Miška Čavora koji je muzički aranžirao pjesme učesnika. Mi smo imali veliku želju da probamo opremu na kojoj su se spremali učesnici i uz neku vezu rekoše da mozemo samo u pauzi njihovih proba, to je za nas bila velika stvar, da vidimo kako zvučimo na, za to vrijeme, dobroj opremi. Tako je i bilo, za vrijeme pauze , kad se sala ispraznila, mi smo uzeli instrumente i uz dosta treme počeli da sviramo, poslije prve stvari iz hola su počeli da ulaze u salu i radoznalo gledaju u nas, imali smo poseban čvrst zvuk, neobičan za to vrijeme u Nikšiću i svirali smo pjesme koje druge grupe nijesu „skidale“. Sala se prilično pripunila učesnicima festivala koji su sa pozitivnim čudjenjem slušali i pitali jedni druge „ko su ovi?“, jer niko nije ni znao za nas. Kada smo svirali „Da li znaš da te volim“ od Dada Topića, usao je Miško Čavor , malo poslušao i rekao : „Sjutra sa ovom piesmom , ćete učestvovati na Glasu Nikšića i ja ću vas pratiti na klaviru“. Bili smo u šoku, jer mi i nijesmo znali kako dobro zvučimo na opremi koja je ipak neophodna za naš stil svirke koji je bio neki čvršći rock. Pitali smo Miška možemo li da sviramo „Dok ja i moj miš sviramo džez“ od grupe „Time“, jer je to bilo nešto što je naš muzički pravac, ali to je bilo van nekog „stila“ Festivala, trebalo je nešto „mekše“. Sjutradan na tom Glasu Nikšića osvojili smo prvo mjesto.
Drugi, meni značajan, događaj bio je 1979. godine koju nažalost svi pamtimo po katastrofalnom zemljotresu u Crnoj Gori. Te godine se za nikšićku rok scenu desio značajan događaj – grupa „Mir“ je pozvana da učestvuje na Festivalu „Omladina“ ’79. u Subotici.
Pjesma „I mir da bude“, muzika Bobo Dobrilović , tekst Željko Mijanović je prošla na konkursu i uvrštena za je festival. Od 700 kompozicija koje su konkurisale za učesće na festivalu iz cijele Jugoslavije izabrano je 12, a tu su se našli i nikšićki rokeri.
U to doba učestvovati na takvom festivalu je bila velika stvar i put ka uspjehu. Ja sam te godine bio u Beogradu na III godini Pravnog fakulteta i bio član grupe „TRN“ iz Studentskog grada, sa fenomenalnim gitaristom Stevanom Grbićem. Mićo Maksić, koji je tada bio član grupe „MIR“, pozvao me da se pridružim grupi, trebali su basistu. To je bio veliki izazov tako da sam prihvatio. Žrtvovat’ cu koji ispitni rok za događaj kakav je učestvovanje na jugoslovenskom festivalu Omladina.
Za vježbanje nastupa od Opštine smo uspjeli dobiti salu Vatrogasnog doma i to samo par sati popodne. Grupu „MIR“ su tada sačinjavali : Bobo Dobrilović (gitara, vokal), Mićo Maksić (gitara, vokal), Kaja Drašković (glavni vokal), Baćo Kaludjerović (klavijature), Saša Perović (bubnjevi ) i ja Boća Đurovic (bas gitara).
Trebala nam je živa svirka za uvježbavanje, tako da je dogovoreno tri noći za prvo-majske praznike u Domu Vidrovan. To je bila i prilika i da se nešto zaradi za putne troškove jer od Opstine Nikšić nista nije dobijeno. Sakupili smo solidnu opremu i pripremili repertoar za svirku.
Nikšić je tada bio grad gdje je bilo popularno biti žestok momak, ići namršten (kako kaze Mile „prođoh gradom, naljutio me nešto mrak“) , a grupice tih namrštenih momaka su išle gradom i tražile razlog za tuču, tada su još uvjek radile šake. Na Vidrovanu je svirka počela uz punu salu, mi raspoloženi za svirku, publika igra, sve kako bi se poželjelo. Sve dok na pola svirke ne dođoše iz grada „poznati tipovi“ sa pratećim šakalima, nastala je opšta tuča, pometnja po punoj sali i bježanija jedno preko drugog da se pobjegne iz sale, jer u polu mraku se nije znalo ko je ko, tukli su prvog do sebe. Mi smo na bini povukli instrumente što dalje od ivice, Saša je uhvatio stalak od mikrofona spreman da pokosi bilo koga ko se primakne njegovim, teško stečenim, bubnjevima. Epilog događaja su bili ostaci polomljenih stolica (i to oni metalni redovi od četiri bioskopske stolice), zuba, i vjestackih vilica po podu sale. I to je bio kraj naših toliko željenih i potrebnih priprema za festival.
Da se ne bih stidio tamo u dalekoj Subotici, a i da bi se postigao što bolji zvuk, bas gitaru, bijeli „Fender Precision“, za festival sam pozajmio od Cveleta (Bajaga i instruktori), koji je baš te godine sa Bajagom pripremao prve pjesme koji će kasnije postati hitovi. Sa tom gitarom i sad Cvele često nastupa.
Te godine na festivalu su učestvovali: Pekinška Patka, Prljavo Kazaliste, a Boomerang iz Kopra je osvojio prvo mjesto stručnog žirija. Ostaju u prijatnom sjećanju kasni sati ispred festivalske sale sa momcima iz Prljavog Kazališta, tada je Brka (sad Parni Valjak) bio u grupi i razgovor o muzici, iskustvima i planovima, (oni su bili tek na početku karijere) put nazad vozom iz Subotice za Beograd u kupeu sa Šobićem koji svira bluz i Nešom (Galija) koji ga prati na usnoj harmonici. Za nas iz Crne Gore, a još sa one strane Budoša, sve je bila novina, sticanje iskustva i podsticaj da se ide dalje.
Subotički festival ‘79. S lijeva na desno (bubanj – Sava Perović, gitara – Slobodan Bobo Dobrilović, glas – Zoran Kaja Drašković, gitara i vokal – Dimitrije Mićo Maksić, bas – Borislav Boća Đurović, klavijature – Branislav Baćo Kaluđerović
Za samouke (bez muzičkog obrazovanj), a, nikšićke hrabre rokere izaći iz granica grada i iznijeti nešto od atmosfere svog grada, je bio uspjeh, a učestvovanje na festivalu „Omladina“, koji je u velikoj Jugoslaviji znacio mnogo za sve muzičare, je bilo značajno priznavanje kvaliteta onoga sto se radilo.
Tih godina se kao i čelik u željezari kalio i rock u Nikšiću, uz veliku upornost, hrabrost i „na mišiće“.
