Nijesmo znali da će Vito postati poznat i priznat poeta. Nijesmo znali da ćemo jednog dana biti ponosni na njega, na naša poznanastva, na naša prijateljstva…
Sa Vitom Nikolićem san počeo da se družim unazad pedesetšest i više godina. Bili smo vršnjaci, bili smo drugovi, bili smo prijatelji. ne znam šta je uticalo da se zbližimo. Možda je to bila ljubav prema poeziji, jer smo mi tada svi voljeli poeziju a Vito najviše. Nijesmo znali da će Vito postati poznat i priznat poeta. Nijesmo znali da ćemo jednog dana biti ponosni na njega, na naša poznanstva, na naša prijateljstva.
Imao sam sreću da mi je, jednom od rijetkih, često kazivao svoje stihove. Možda je to radio zato što je u meni nalazio pažljivog slušaoca. Jedne ljetnje večeri, daleke 1955. godine, u nikšićkom parku mi je izrecitovao stihove pjesme koju je nazvao „Povratak“ ( kasnije, ta pjesma u njegovim zbirkama nosi naslov „Intima“ ). Interesantno je zabilježiti da je naslov ovoj pjesmi odredio nakon jednog od njegovih povrataka iz bolnice u Brezoviku.
Potrudio sam se da je zapamtim i kroz nekoliko mjeseci uspio da je objavim u „Riječ mladih“, listu srednjoškolske omladine Sarajeva, gdje sam bio saradnik.
Bila je to, ujedno, i prva Vitova objavljena pjesma u nekim novinama. Nesvjesno i nenamjerno, bio sam taj koji je doprinio da se ona pojavi. Trebalo je da prođe tačno osam godina, pa da se ta pjesma ponovo pojavi. Ovog puta sa drugim pjesmama u Vitovoj prvoj zbirci „Drumovanja“. Bilo je to 1962. godine.
Na jednom od prvih primjeraka ove svoje prve štampane knjige, napisao mi je: „Dragom Dinu Tuzoviću, jednom od prvih propagatora mojih pjesama, prijateljski, Vito Nikolić“ i datum 19.9.1962. godine.
Nakon 5-6 godina, davne 1968. Vito je sakupio svoje pjesme da bi objavio drugu zbirku stihova. To su bili stihovi već objavljeni u „Drumovanjima“ i jedan veći broj novih pjesama. Trebalo je objeviti tu „pjesmaricu“, kako je vito rekao a dao joj je naziv „Sunce, hladno mi je“. Jedini način da se to uradi, bilo je da nekolicina nas priloži neka sredstva. Bilo je nešto veoma malo, tek toliko da se plati štamparski papir. Korice i vinjete uradio je, veoma uspjelo Puso Matović, doajen crnogorskog tehničkog uredništva. Naš dragi profesor Slobodan Vujačić objavio je redakturu.
Vitovo ogledanje u novinarstvu počelo je u Biltenu bolnice Brezovik u Nikšiću, unazad pedeset i više godina. U dugim bolesničkim danima u Brezoviku, gdje je Vito bio čest „gost“, popunjavao je šapirografisane stranice Biltena svojim lijepim lirskim stilom, što je moralo odudarati od tmurnih jeseni i kišnih proljeća. Pišući o svom prebivalištu, Vito u martu 1957. godine, navodi: „Danas se Brezovik osmijehne nizom bijelih elegantnih paviljona, prijatno kao što zna da se osmijehne ovo naše vrijeme. Ima taj osmijeh nečeg u svom bitisanju, nečeg što nehotice podiže ruku do oboda kape, na srdačan pozdrav… Ćutim i gledam taj osmijeh koji se polako gasi, da bi se trenutak kasnije pretvorio u bezbroj svijetlih kvadrata, u lijepu treperavu sliku kojom će se okititi ova proljećna noć“. Pišući svoj bolesnički dnevnik, pisao je o istoriji svoje bolesti, o sudbinama svojih drugova, o prvom Brezovačkom humanisti dr Zoranu Kesleru, o ljepotama Brezovika…
Godine 1961. Parna pivara „Trebjesa“ odlučila je da osavremeni, pored proizvodnje piva, i informisanje u kolektivu. Zbog toga je nabavljeno jedno, za ondašnje prilike, vrijedno pojačalo snage 75 vati, koje je samo po veličini bilo veliko. Taj uređaj i tačno šest zvučnika, predstavljali su razglasnu stanicu koja je bila prva te vrste u Crnoj Gori. Vito je nazvao „Radio Trebjesa“. Od tada, pa sve do nedavno, naravno modernija, bila je u funkciji.
Vito Nikolić je u njoj, istina ne dugo vremena, bio prvi urednik, novinar i spiker. Uređujući emisiju Fabrički dnevnik, provodio je vrijeme sa radnicima u neposrednom kontaktu, ispunjavajući im muzičke želje i čitajući prvo njima svoje tek napisane stihove. Za kratko vrijeme, postao je najomiljenija ličnost u ovoj staroj fabrici s kraja pretprošlog vijeka.
Nijesam znao da ću, mnogo kasnije, zamijeniti Vita na njegovom radnom mjestu i nastaviti kao novinar njegov rad, ali sam znao da ću uvijek u srcu i duši nositi njegove lijepe stihove.
Radeći u „Trebjesi“, Vito je objavio svoju prvu zbirku pjesama koja ga je označila kao zrelog poetu.
S pojavom prvih „Nikšićkih novina“, počinje i prvi veliki novinarski posao Vitov. Ima priliku da se ogleda u skoro svim žanrovima novinarskog zanata. Piše reportaže, putopise, portreta svojih sugrađana, o školama, kulturnim zbivanjima, o „Zahumlju“, piše humoreske, piše o svakodnevnici.
Piše Vito o svom gradu i iz svog grada, a napisi mu puni ljepote, osjećanja, topline… Piše o ljudima, o tuzi, o bolu. Takva su sjećanja navirala kada opisuje smrt mladog Akima Koprivice: „Noć je… Nad Sominom ćuti gluva studena zvijezda. Kao mrtve oči Akimove. Umro je ne došavši svijesti. Kako mi ga je žao, majko moja!“.
U nekoliko svojih pjesama i reportaža pominje drumove i drumovanja. Njegova omiljena tema života, njegovo lutajuće srce time kao da hoće da kaže svoj životni moto. „Ne volim mala mjesta u kojima drum dolazi samo iz jednog pravca“. On ne može da podnese mjesto u kome nema „drumske promaje“, mjesto koje nudi samo povratak.
Pišući u „Nikšićkim novinama“, Vito Nikolić je bio samo novinar, a ne i pjesnik. Za sve vrijeme nije u njima objavio ni jednu pjesmu. Ime Vita Nikolića-pjesnika nije ništa manje vezano za Nikšić od imena Vita-novinara. Pjesnik ili novinar čitavog svog života se preplitalo, a da nijednog trenutka nije napuštao ni jedno ni drugo. Njegovo novinarsko stvaralaštvo, ma o čemu pisao, bilo je prava poezija.
-Dino Tuzović
