RITUALI – I MIRIS I UKUS
Dovoljno je, i zimi i ljeti, baciti pogled na stolove nikšićkih kafana i vidjeti ko je „gazda“ od alkohola. „Hladno k’o zmija“, „zidarsko“, u maloj boci, u krigli, limenci, bez pjene i sa pjenom, tek svako na svoj način kuša, merači i uživa u pivu…
Piše: Željko Rutović
Da je pivo postalo prestižno piće, te da ne uzmiče pred ,,pićem bogova” govori i naslovna strana čuvenog američkog magazine New Yorkera od 3. novembra 2014. godine koja prikazuje crtež na kojem hipster u elitnom restoranu proba pivo na način na koji znalci probaju vino, dok konobar čeka odobrenje da nalije božansko piće hmelja. Uostalom sve je više specijalizovanih kuća piva, tematskih pivskih večeri, karti piva bogatijih od vinskih, sa opisima geografija, zemlje porijekla, ukusa, načina konzumiranja… U prilog ovome govori i regionalno istraživanje zemalja Balkana iz 2017. godine koje na reprezentativnom uzorku pokazuje da je među alkoholnim pićima na prvom mjestu pivo, vino na drugom, a na trećem žestoka pića. Reklo bi se da je riječ o svojevrsnoj pivskoj revoluciji koja ovu umjetnost hedonizma dodatno pozicionira na prestižni globalni nivo. Da je riječ o kulturi zadovoljstva širokog pristupa govori da sve više ljudi po sopstvenoj recepturi spravlja svoj napitak od hmelja, pa među njima i bivši predsjednik SAD Barak Obama.
Naslovna strana čuvenog američkog magazina New Yorker od 3. novembra 2014. g.
Nema dileme da je pivo svojevrsni sociološki fenomen. Ne morate biti nikakav istraživač društva da ne bi brzo primijetili interaktivnu snagu ovog napitka. Kako posmatrati fudbal bez piva, ili kako uživati u rokenrolu bez piva? Kako bez piva proslaviti rođenje djeteta ili neku drugu slavljeničku prigodu… širok bi bio niz ,,studija slučaja” koje ne mogu proći bez piva. U konačnom preko piva se polako ulazi u svijet odraslih. Mnogi su taj put prekratili i naglo ubrzali društveno odrastanje. Jednostavno, pivo kao prostor komunikacije i jednakosti.
Zamisliti Nikšić bez pivare i piva isto je kao zamisliti more bez soli. A nikšićka so upravo jeste pivo. Pivo, kao više od piva. Odredi tako i obilježi neki grad, između ostalog ono što većinski, u smislu alkohola konzumiraju njegovi građani. Brojni su i široki primjeri. I ne slučajno, i ne samo po mjestu proizvodnje, Nikšić jeste grad piva. Nikšić grad piva i čelika. Nikšićani i pivo kao kost i koža. U njegovom mentalitetskom, kafanskom, običajnom, boemskom, urbanom smislu i stilu. Nije to grad ni vina, ni rakije, još manje soka, nego upravo i izvorno, piva. Dovoljno je, i zimi i ljeti, baciti pogled na stolove nikšićkih kafana i vidjeti ko je „gazda“ od alkohola. „Hladno k’o zmija“, „zidarsko“, u maloj boci, u krigli, limenci, bez pjene i sa pjenom, tek svako na svoj način kuša, merači i uživa u pivu. Od milošte nikšićani su ga poručivali sebi dragim imenima: Daj mi jedno odlikovano ( pivo nagrađeno na svjetskim smotrama piva ), dva zidarska ( pivo u staklenoj ambalaži od pola litre ), ja bih pivkana, haubicu ( pivo u većoj aluminijskoj ambalaži ), sok od hmelja… i tako redom, baš onako kako bi ih inspiracija situacijom i merakom vodila. I naravno, svako njegovaše svoj neki mali – veliki ritual kušanja i uživanja ove omiljene tekućine. Jedni bi pomoću prsta kog bi brzim pokretom izvlačili iz grlića boce proizvodili pobjedonosni zvuk, pucanj, koji bi nagovijestio seriju sličnih i učestalih operacija, drugi bi prosipali malo piva prije prvog gutljaja, treći bi ga opet točili tako da bi im pola čaše bilo u pjeni koju bi slatko meračili, četvrti bi ga sipali u zid boce da bi ga onako ,,ravnog” bez pjene i sa zatvorenim očima slatko ispijali, peti bi ga uvijek sa merakom pili iz boce, šesti nikako nijesu voljeli pivo iz zelene boce, sedmi bi ga poručivali tako hladnog da bi se u boci skoro vidjela njegova ledena striješ, opet tamo neki, voljeli su ga i vole iz gajbe, zanimljivo, neki bi mu aromu mijenjali sa solju, koju bi onako prstohvatom sipali u flašu, čašu… neki samo na gladan stomak kao aperitiv, neki uz jelo, a neki sve to zajedno, i prije, u toku i poslije jela (ne samo ručka), i tako dalje I dalje, koliko ljudi…
Kafanski ambijent dominantno se prepoznavao i obilježavao pivom, naravno velikim. (Ilustracija: Pljevlja)
Ljetnja žega ustoliči pivo kao ,,cara” od pića. Ne blijede nostalgične kafanske nikšićke slike sedamdesetih i osamdesetih prošlog vijeka. Kao u kakvom usporenom (crno-bijelom) filmu, ukrašene kockastim stolnjacima, naherenim suncobranima i skromnim inventarom, okupljahu kafane od cika zore svoje vjerne hodočasnike. Ne bijaše ni tada, a ni sada tu nekog protokola, ispijaše se pivo već od rane zore. I zimi i ljeti. Na gladan ili ne, stomak, tek skidajući rosu sa ambalaže velikog, zidarskog, pivski sladokusci bi dubokim gutljajem otpočinjali dan. Pobjedonosno spuštajući bocu na obično klimavi sto, čije bi se postolje ojačavalo praznim kutijama šibica, čepovima pivskih flaša ili sličnim priručnim sredstvima, gost bi othukujući, prilično glasno, a i jasno, otpočinjao sebi znani ritual. Sa ili bez priče, razumijevali bi se međusobno gosti, čija se komunikacija nije zatvarala za svojim stolom, već onako, u jednom glasu, pričali bi između sebe svi, sa upadicama, doskočicama i naravno ,,zvanjem” ture. Stolovahu tu neformalni znaci, geste i manje formalne doskočice koje se nalik esperantu odomaćiše u svim kafanama. Kafanski ambijent dominantno se prepoznavao i obilježavao pivom, naravno velikim. Kisjelkasta aroma na vratima bi vas dočekivala, a ljepljiva vlažnost poda bi dočaravala teren na kome se nalazite, što uz zveket boca, čaša i prateću ikonografiju simbola, poput – tacni, upaljača, obilježi jedan vrlo ,,traženi”svijet. Bijaše to svijet u kom su se sabirali i mirili svi pojedinačni svjetovi, njihove razlike i pogledi. U neko doba svi pojedinačni svjetovi imali bi svoju, jednu, glednu tačku, čija linija ishodišta i utočišta bijaše jedino i samo pivo. Poništila bi ta tačka sve hijerarhije nekih realnih svjetova, titula, zvanja i imanja. ,,Još po jedno”-pa budi ko god hoćeš i misli o sebi šta god hoćeš. To je ta osobenost poredka pivske republike u kojoj bi se konsenzusom uvijek slagali za neku, još jednu turu. Ritualni obredi završne pivske ture obilježavahu dramatizaciju poznatog teksta ,,još jedno pa da idemo”. Ali to jedno, nikada naravno, ne bijaše jedno. To naprotiv, posta graničnikom koji obilježi pijanstvo i kovitlac raznih mentalitetskih neravnina. Od još jednog ka duplom, te do one da ,,ni moja kesa nije izgorela”, pa do jednog iz ,,zdogovora”, pa onda ,,putničkog” ili za ,,rastanak” pivo se na različite načine dojmilo čulima, ukusima (ne)raspoloženjima. Tek, sveukupna kafanska ikonografija, ili druga svetkovina narodnog okupljanja dobijala bi svoju punoću i jedinstvo radnji, pjesme, konzumacije, galame, nadglasavanja, dovikivanja… Narodni deseterački pjesnički dar inspirisan pivom dođe do izražaja, pa taj duh ispjeva ,,što me majko ne poturi đe nikšićko pivo curi”, vazda su mi bile mile žute boce od po kile”, i sve u tom duhu.
Gotovo da nema mjesta i situacije, gdje ne stoluje veliko nikšićko. Nezavisno od prostora, događaja, okolnosti, njega ćete podjednako naći, ispod otkosa svježe trave koja krijepi kosca, preko lokalnih zgubidana koji ispred seoske (i ne samo) prodavnice njime krate dan, do izleta u ljepotama prirode gdje roštilj i pivo čine nerazdvojnu hemiju, ili navijačkog piva na turniru malog fudbala, ili možda limenke koja krati duga putovanja, ili gradnje kuće čije temelje ili ploču valja zaliti nikšićkim, pa sve do svečanog prijema, gdje ga i van protokola, na sablasnost vinopija, poručuje pivski hedonista. I svuda isto, od kosca do prosca, sa građevinske oplate, pa do bogate palate, nikšićko se pije sa merakom. Vidite vi to na licu onog ko ga kuša. Bez grča, nelagode, naprotiv u relaksu duha i tijela, sa svjetlošću zenica, dubokim meračkim ili umiveno plitkim gutljajem, nikšićko osim često prizivanog vitaminskog, nudi i osobeno terapeutsko dejstvo. Pa ma šta to i kome god to značilo. Esperanto kvalitativnih razlika. Gastrofizika će reći da nije dovoljno da osjetite ukus na jeziku i nepcima, potrebno je da u uživanju učestvuje i nos. Dakle miris je taj koji doprinosi pivskom doživljaju. Bez te tzv. ortonazalne informacije ostali bi pivski sladokusci uskraćeni za posve značajnu dimenziju. Tu informaciju nikšićani su primali od rane zore, radnog i prazničnog dana, rado su je dijelili sa drugima, preporučivali je korisnom po život, društvo i sveukupno ,,informisanje”. A dosta toga je i zaista u formi svježe vijesti kazano u pivskom društvu. Tek svakako nikšićani bijahu kako tada, tako i sada dobro ,,informisani”.
Pivo se svakako podrazumijeva i nezaobilaznim tradicionalnim artiklom skoro svakog doma. U boci ili limenci, tek i zimi i ljeti pivo se konzumira, sa njim se relaksira, ,,otvara apetit”, raduje i tuguje. Podešavaju se sobne i tehničke temperature, zavisno od uslova hlade se na terasi, obližnjoj živoj vodi… Značaj i vrijednost piva obilježi i porodična priprema novogodišnjih praznika koja bijaše nalik nekoj pokretnoj filmskoj traci na kojoj opstaše sjećanja užurbanosti za kupovinom i skladištenjem ovog napitka. Nosile bi se gajbe, zelene, sa velikim staklenim pivskim flašama, onako između ruku, na biciklu, u autu i kako se već ko snalazio. Djeca bi vukla pune kese, cegere piva ( i jupija ), nerijetko padajući i dižući se sa njima i sve to izgledaše kao uvježbani trening na putu između kuće i prodavnice. Paleta pivske ambalaže i marketinškog dizajna bijaše raznolika tokom prazničkih dana. Velike, male boce različitog oblika, novogodišnje igre na sreću, čepovi sa jelkicama, raznim oznakama i sl. Inače, boce su se pažljivo čuvale, skladištile, skupljale, ipak to bijaše pristojan resurs koji nije dozvoljavao luksuz nedomaćinskog odnosa.
Stvori se tako neka osobena lokalna sociofilozofija piva koja porodi svoje teoretičare sa pobjedonosnom prezentacijom znanja, iskustva, metoda, tehnika i drugih čari B vitaminskog napitka. Bilo kako, svi su oni na svoj način (u)disali pivo, nikšićko. Mirisali, pili i mislili. Svađali se i mirili uz pivo. U konačnom i realnom gdje god da bi ih životni putevi odveli, Nikšićani bi sa sobom ponijeli to sjećanje, kulturu, ukus i nostalgiju svoga piva. Velikog. Kao u kakvoj pripovijetci života pretresali bi pivske dogodovštine, sabirajući iskustva, humoreske i sve (ne)zgode koje pivo sa sobom nosi. I tamo negdje, bliže ili dalje od svog kraja, tražili bi ,,veliko nikšićko” da ga solo, ili u kombinaciji sa sirom, sušenim mesom ili kisjelim kupusom merače sjećajući se kraja iz kog su fizički otišli a dušom i navikama vječno u njemu ostali.
