NIKŠIĆKI KINOOPERATERI
Gogine 1958. u Nikšiću – u Školi učenika u privredi, otvoren je smjer kinooperater, jer to su bile godine procvata bioskopske kulture. Upravo te godine Pavle Kovačević postao je prvi učenik koji će se tri godine školovati za tu vještinu, zvanje, zanat, umjetnost… Majstor Pavle počeo je 1966. godine da obučava buduće kinooperatere, Momčila Moma Rebića i Božidara Boža Vukotića… Oni su danas simbol zlatnog vremena bioskopske kulture u Nikšiću. Pajo, Momo i Božo, hroničari tog vremena, bore se da se tradicija klasičnog bioskopa, utočišta filma, ne zaboravi, i da se sačuva vrijedna tradicija bioskopske kulture u Nikšiću- dio poetike i hronike grada…
KINOOPERATER PAVLE:
ZANIMANJE KAO POKLON
Godine 1958. prvi i jedini učenik na smjeru kinooperater u Školi učenika u privredi, Pavle Kovačević, bio je na praksi kod majstora Sveta Krivokapića i Pupa Tomanovića u bioskopu Napredak. Oni su ga kinotehničkim vještinama učili na Iskrinom kinoprojektoru NP-21. Ta magija traje i u eri digitalne slike, kada dugme zamjenjuje spretnost ruke pa sjećanje kinooperatera Pavla na drugu polovinu 20. vijeka, zlatno vrijeme bioskopa u Nikšiću, dragocjena su hronika kulture grada:
“Poslije završene osmogodišnje škole u Vilusima 1958. upisao sam u Nikšiću-Školu učenika u privredi, jedini u toj generaciji, smjer kinooperater, a to zanimanje tada je prvi put uvedeno. Nijesam znao ništa o tome, predložili su mi da upišem, a ja prihvatio. Zbog te slučajnosti drago mi je čitavog života. Moj prvi susret sa bioskopom i filmom desio se kada sam, kao učenik VIII razreda, na ekskurziji u Sarajevu gledao film u bioskopu. Bilo je to fantastično. Snagu tog doživljaja prepoznao sam kasnije, kada sam prikazivao filmove po selima, gdje su ljudi sa čuđenjem gledali kako se na platnu mijenjaju slike. Slično osjećanje doživio sam kada sam prvi put, u okviru praktičnog dijela nastave, ušao u biokop Napredak. Kao dijete sa sela, u vrijeme kada su i tranzistori bili rijetkost, uplašio sam se od zujanja u kinokabini, gdje su smješteni svi uređaji za prikazivanje filmova. Ali, u tom bioskopu naišao sam na izuzetno dobru ekipu u kojoj je svako svakome pomagao. Četa mala ali odabrana: majstori kinooperateri Svetozar Sveto Krivokapić i Vladimir Pupo Tomanović, direktor bioskopa Jovo Begović, blagajnik Desa Bojović, a naslijedio je Josif Gagović, redar Boško Vučinić, a Kosto Mićunović bio je zadužen za poslugu gledalaca. Prodavao je bombone, čokolade i krakere, napitak koji je Tihomir Jovanović pravio u ulici Novaka Ramova. Na zidu je bilo ispisano zaduženje uređaja koji se nalaze u kabini a u potpisu Martin Martinović. On je najstariji kinooperater u Nikšiću, kurs je završio u Zagrebu. Te godine bio je u Italiji“.
Pavle, prvi kinooperater sa trogodišnjim školovanjem u Nikšiću, sa posebnim žarom priča o vremenu školovanja, tokom kojeg se oprobao u kabini, o majstorima, o susretu djeteta koje je tek vidjelo radio sa čudom tehnike. Sve to je bio ogroman izazov, susret sa nepoznatim koje će ga, i kada ga upozna, opsjedati tajnama i mogućnostima:
“Mi smo bili mješovito odjeljenje. Bilo je mašinaca i elektrotehničara, a praktičnu obuku vodili su majstori Sveto i Pupo. Oni su bili kursisti, ali izvanredni poznavaoci kinooperaterskih vještina. Bili su svestrani. Pupo je svirao i pjevao u Zahumlju i imao je svoj bend. Po programu trebalo je da budem svaki drugi dan na praksi. Ali, zavolio sam ih, izgleda i oni mene pa sam svaki dan dolazio da im se nađem pri ruci, kod cijepanja karata, ili da donesem film sa stanice, ili pošte… pa da pomognem Zori Vulić koja je vodila brigu o čistoći. Često sam sa njom uređivao salu. Živjeli smo kao dobro složna porodica. Najteže mi je bilo svariti uređaje, jer filmovi su osjetljiva materija, lako se oštećuju a skupi su. Plašio sam se da tu ne napravim kakvu štetu. Ali, zahvaljujući majstorima koji su me učili i mojoj znatiželji, uspio sam. Dijete sa sela gdje je malo ko imao radio odjednom se nađe ispred magnetofona, gramofona, svih uređaja… Napredak je bio opremljen izvanredno. Prije mog dolaska bio je u kabini Iskrin kinoprojektor NP-1, najstariji projektor domaće proizvodnje, a 1958. nabavljen je moderniji NP- 21. U tom bioskopu bilo je 400 mjesta, tri partera. U trećem a to su dva reda ispred platna, uglavnom su bili nikšićki mangupi. Stvarali su, s vremena na vrijeme, malo nereda ali u tom bioskopu uvijek su bili dežurni policajac i vatrogasac. Bilo je veliko interesovanje za film pa su i tapkaroši imali posla.“
U bioskopu Napredak koji je otvoren početkom 1947. Pavle je 1959. kao učenik pustio, kako to kinooperateri kažu, svoj prvi film. Desilo se to u atmosferi redova za kartu, tapkaroša, mangupa, grickalica, koktela i važnog saznanja da godišnje kroz tu salu prođe preko 200 000 gledalaca. Napredak je bio drugi dom Pavla Kovačevića, mjesto koje su Nikšićani osobili, a za koje su oni iz udaljenijih mjesta vjerovali da je fabrika sedme umjetnosti. Bilo je to vrijeme kada su kinooperateri doživljavani kao mađioničari, vrijeme klasičnog bioskopa, magije filmske trake, ručnog premotavanja, pendlovanja rolni, kotura, šesnaestomilimetarskih kinoprojektora, kinobusa-još jedne fantazije u čarobnom svijetu prikazivanja filma:
“Presudno je umijeće postavljanja filma. Kada se film pravilno postavi, nema oštećenja i projekcija ide uspješno. Nema da se dijele slike. Brzo sam počeo sam, uslovno sam, da puštam film, jer oni su bili u blizini, a ja u kabini. Uglavnom, nijesu mi duvali za vrat.Vrlo brzo uvedeno je, zbog gužvi na biletarnici, pravilo da radne organizacije mogu kupovati ulaznice na ovlašćenja. Od 11 do12 sati kupovane su ulaznice za radnike. Tako se olakšala prodaja, ali je bio mali broj sjedišta. Repertoar je bio izvanredan, svi filmski žanrovi. Početkom 60-te godina u zgradi Komiteta otvoren je Narodni univerzitet koji je te godine u svom pogramu zacrtao da vrši kinofikaciju sela. Za te potrebe nabavljeni su šesnaestmilimetarski kinoprojektor, auto i agregat, a direktor je odredi da ja budem kinooperater. Znači, u drugoj školskoj godini po selima sam prikazivao filmove. Imali smo jedan američki džip iz rata koji je vukao prikolicu za agregat, jer tada po selima nije bilo struje. Prvi vozač i radnik na agregatu bio je Dušan Kovačević, poslije njega Branko Bigović, a njega je naslijedio Miloš Vuksanović. Početkom 1961. pokvari se džip a pošto nije bilo dijelova za popravku, a u radnim organizacijama bilo je malo vozila dovijali smo se na razne načine kako da pozajmimo vozilo koje je moglo da vuče prikolicu. Te godine proizveli su u Zagrebu šest specijalno opremljenih vozila za prikazivanje filmova po selima. Za svaku republiku po jedno. U vozilu je bio agregat, kino projektori, magnetofoni, razvodna tabla, dva zvučnika naprijed i pozadi. Otvori se ekran i iznutra preko ogledala prenosila se slika. Rajko Jovanović, tada upravnik Narodnog univerziteta, Pavle Kasum stručnjak za mehaniku, šef mehanizacije Rudnika boksita i ja pođemo u Zagreb i dovezemo taj kinobus. Bila je to fantazija, zadnja riječ tehnike. Uključim gusle i prođem gradom, a ono izađu iz brijačnica nasapunani i slušaju. Mi smo prikazivali na centru grada partizanske i druge filmove i po svim selima nikšićke opštine. Tamo gdje nijesmo kolima mogli doći do objekta gdje se mogao prikazati film, uz pomoć mještana prenosili smo agregat. Obično su prikazivani filmovi u domovima SSRN-a ili u školama.“
Pavle ređa sjećanja u slikama, kao na filmu. Putešestvija kinobusom darivala su mu mnogo toga za nezaborav. Ljudi su jednostavno voljeli film pa i sve što pripada njegovom hodu do publike. Često se, kaže, osjećao kao mađioničar, jer je tako doživljavan njegov posao, naročito u selima. A bilo je i trenutaka kada se uzalud trudio da objasni da film nije skraćen, ili da su ulaznice rasprodate:
„Kada smo dovezli kinobus u radni odnos je primljen stalni vozač, Slobo Vujičić. Gdje god smo nas dvojica došli bili smo dočekani kao elita, čak nam je bilo neprijatno koliko nam se pažnje poklanja. Samo je nedostajao crveni tepih. Svi hoće da nas ugoste. Pošto u jednom tunusu obiđemo 5-6 sela, na primjer, Velimlje, Klenak, Petrovići, Vraćenovići, Crkvice… takmiče se mještani kod koga ćemo da spavamao, ručamo, večeramo. A naveče, nakon prikazivanja filma, ostavimo svijetlo i igranka do zore… Bilo je prelijepo. A bilo je i ono drugo. Kaže, skratio si film, a to je nemoguće. Prebacivanjem sa projektora na projektor mogla se izgubiti sličica, dvije… a praktično nemoguće je bilo skratiti. Prva rolna je u jednom, druga u drugom projektoru. Da biste skratili film trebalo je dok ide prva rolna drugu da uklljučite da melje film, i šta ste dobili, samo ste oštetili gledaoce“.
I o vojnom roku na Brionima, Pavle govori kroz prizmu svog zanimanja. Imao je sreću, bio je kinooperater:
„Dobijem 1962. poziv da idem u vojsku, u Pulu. Tamo sam završio obuku i dobio prekomandu na Brionima. I tu mi je pružena prilika da budem kinooperater, zanimanje koje nijesam izabrao, ali sam ga dobio kao vrijedan poklon. Na startu sam dobio zaduženje za vojnički klub, kino projektor 16 milimetara za prikazivanje filmova po kasarnama, a na Broinima ih je bilo deset. Prikazivali smo filmove stručne, naučne, borbene… Iza čuvena tri hotela Karmen, Neptun i Istra, nalazila se ljetnja pozornica gdje su bile projekcije. Prisustvovala im je tadašnja jugoslovenska vrhuška Kardelj, Gošnjak, Bakarić… Sa mnom je bio jedan majstor, Slovenac njemačkog porijekla, od kojeg sam mnogo naučio. Zahvaljujući zvanju kinoopera u vojsci sam odlično prošao. 1964. vraćam se u Nikšić. Kada sam došao dobio sam kabinu u novoizgrađenom bioskopu 18. septembar.“
Pavle Kovačević propustio je čin otvaranja Sale 18. septembar, ali je nakon povratka iz vojske, učestvovao u misiji širenja bioskopske kulture. U godini njegovog povratka Nikšiću 1964. zabilježeni su impresivni podaci: Veliku salu dnevno je posjećivalo 2 500 gledalaca, te godine u Ozrenićima 32 filma odgledalo je 1562 mještana, na Vidrovanu prikazivanju 65 filmova prisustvovalo je 7387 osoba, a u bolnici Brezovik prikazano je na velikom platnu 56 filmova… Slijede godine filmske i nestvarne kada se odmotavanju i premotavanju filmskih traka i putešestvija kinobusom pridružuje opremanje i otvaranje novih bioskopa-kinopunktova, kada majstor Pajo oprema boioskop Kultura, dobija svoje učenike, naručuje i ugovara nove filmove:
„U Velikoj sali radio sam kao kinooperater 1964-65. Ta sala bila je stjecište kulture i zabave. Recimo, tu je pripreman doček Nove 1965. godine, prikazana su dva filma, izveden koncert, i poslije igranka do zore. A onda sam 1. januara 1966. godine dobio zaduženje od Centra za kulturno umjetničku djelatnost da preuzmem pozorišnu salu od likvidacione komisije i da tu salu opremim za bioskop. I 25. maja 1966. svečano je otvoren bioskop Kultura. Te godine primljena su četiri učenika na smjeru kinooperater: Momčilo Momo Rebić, Božidar Božo Vukotić, Ilija Perović i Radoje Bojić. Kod mene, u bioskopu Kultura, na praksi bili su Momo i Božo, a u bioskopu 18. septembar kod Martina Martinovića druga dvojica. Momo i Božo bili su mnogo dobri. Učili su i sve prihvatali. Međutim, došlo je do neslaganja Bojića i Martinovića. Bojić je htio da napusti pa sam predložio da jedan od mojih učenika ide kod Martina a Bojić da pređe kod mene. Tako je bilo, mada se Bojić ni kod mene nije skrasio. Momo bi nekada u šali rekao- zašto si se odrekao mene. No, stalno je dolazio tako da smo i dalje bili zajedno. Negdje 1968. Postavljen sam za šefa tehničke službe na Radničkom univerzitetu. U 18. septembru je uvijek bila gužva. Svakog dana po 2500 gledalaca. Sala je imala oko 820 mjesta i gužva je bila za sve tri projekcije. Stoga se uprava dogovorila, a upravnik je bio Vojo Vujinović, da se otvaraju kino punktovi na teritoriji Nikšića. Tada smo Momo, Božo i ja montirali uređaje u objektima gdje je to bilo moguće. Često smo isti film prikazivali u Velikoj, pa u Maloj sali. Ne možete da dobijete film koliko vremena hoćete, obično 3-4 dana, a za tako kratko vrijeme hoćete da zadovoljite veliki broj gledalaca. Zato su otvarani kino punktovi u Brezoviku, Mioljem Polje, Šavniku… Kasnije smo imali kinooperatere koji su bili zaduženi isključivo za kinopunktove. Sve to je bila lijepa priča. Milion trenutaka za pamćenje. Bili smo mladi, a ljudi su nas cijenili. To je mnogo lijepa profesija.
Ja sam baveći se tehnikom upisao ekonomski fakultet i radio sam sa upravnicima Vojom Vujinovićem i Ratkom Božovićem na ugovaranju filmova i organizaciji programa. Od njih sam puno naučio. I onda sam, u oktobru 1975. postavljen za rukovodioca računovodstva u Centru za kulturu u okviru kojeg su spojene ostale institucije kulture. To je stepenica više na društvenoj ljestvici, ali bilo mi je mnogo žao kada sam napustio bioskope. Posao koji sam najviše volio je taj dio u organizaciji rada, ugovaranju filmova, rasporeda, komunikaciji sa ljudima.“
Pavle je napredovao na društvenoj ljestvici ali izdvaja vrijeme kada su kinokabina, kinobus, kinopunkt, svaki ugovoreni film bili njegovo malo carstvo. Kada su putujući bioskopi bili viza za nezaboravne trenutke. Trake nije mjerio a premotavao ih je na kilometre, filmove nije brojao, a na stotine rolni prošlo je kroz njegove ruke i dobijalo glas i lik na kinoprojektorima koji su danas vrijedni primjerci istorije razvoja filmske umjetnosti i bioskopske kulture:
„Napunio sam 2003. godine 40 godina radnog staža u jednoj firmi, koja je doživjela za to vrijeme više transformacija, i otišao sam u penziju. Danas malo ko priča o kinooperaterima, nova tehnika skrajnula je čovjeka iz kinokabine. Nekada se u kinokabini odvijao veliki i odgovoran posao. One ljepote više nema ni kod pripreme projekcije, ni kod prikazivanja. Sve se završava pritiskom na dugme,“ kaže Pavle Kovačević, prvi kinooperater u Nikšiću koji se tri godine školovao za to zvanje.
KINOOPERATER MOMO: BIOSKOPI SU BILI KAO VIRUS
U kabini, na biletarnici, cijepanju karata, kod panoa, koji dobijaju novo lice na početku ili na kraju reda, a imao je svoj naziv-od biletarnice do pošte, u parteru ili na balkonu, u Velikoj ili Maloj sali, Domu vojske ili salama daleko van grada koje su bile za svaku priliku, a posebna je bila prikazivanje filma, Momčilo Rebić, i prije nego što je položio majstorski ispit iz konooperatorske struke, ostavljao je potpis svojeručno. Priča je zvanično počela 1966. u Školi učenika u privredi i majstorskim kabinama Pavla Kovačevića i Martina Martinovića, a nezvanično mnogo ranije:
„Moje interesovanje za bioskop pojavilo se još 1957. ili 58. godine. Tada sam u domu JNA gledao prvi film. Puštili su me da uđem u salu, film je bio crno-bijeli. Ne sjećam se naziva filma, ali sjećam se posebne atmosfere. Kasnije, u školi Olga Golović, posjećivali smo organizovano bioskop Napredak. Sjećam se, gledali smo filmove Prozvano je V-3 i Kozara. A kada je Dimitrije Diso Janičić prikazivao filmove u Školi bio sam mu asistent, i tada sam prvi put došao u dodir sa trakom. Ništa nije slučajno. To je bio uvod u ono što će se kasnije dešavati. Šezdesetih godina bioskop Radnički univerzitet, ostao je bez kinooperatera. Pupo Tomanović prešao je u Dom JNA, a Sveto Krivokapić otišao na studije, i ukazala se potreba za kinooperaterima. Tih godina počeli su se razvijati bioskopi u Nikšiću, odnosno otvarani su kinopunktovi po okolnim mjestima. Sticajem tih okolnosti došao sam da izučavam zanat pri Radničkom univerzitetu. Važnu ulogu u tom izboru odigrao je moj ujak Stanko Višnjić koji mi je, kada se ukazala potreba za kinooperaterima, predložio da upišem taj zanat. Bilo mi je svejedno da li sam na praksi u sali 18. septembar ili sali Kultura. Praksa je bila svakog drugog dana, ali ja sam dolazio svakodevno. Pomagao sam, kao učenik, oko rasporeda publike u Sali i osjećao sam se kao da sam zaposlen. Kada sam se sreo sa trakom koja je, tada, bila zapaljiva shvatio sam koliko je taj posao ozbiljan. Imali smo tokom školovanja odlične profesore, a izdvojio bih Vlada Vukovića, koji je do kraja ispratio naše školovanje i Komnena Janjića koji je predavao narodnu odbranu. Njemu smo puštali filmove i nakon završetka časova za učenike. Na završnom ispitu trebalo je puštiti film bez greške. Ocjenjivao se svaki pokret ruke, rukovanje svakim djelićem mašine. Bilo je to uspješno, jer sam praksu stekao na terenu radeći na kino punktovima. Bio sam obučen da radim kvalitetno na svakom tipu mašine.“
Ostvareni u poslu su oni koji posao doživljavaju kao misiju, važan znak i biljeg postojanja, koji sabiraju ljubav, posvećenost, znanje i egzistenciju. Zato traje priča koju je kinooperater Momčilo Momo Rebić ispisivao 40 godina u pretincu radni angažman, kao predradnik u Velikoj i Maloj Sali, kasnije kao upravnik bioskopa 18. septembar. I značajna je ta priča u skici njegovog portreta, ali i portreta profesije, bioskopa i Nikšića:
„Radio sam u sali Dom JNA a kasnije prikazivao filmove za vojsku. Radio sam i u Mratinju i Plužinama, punktovima na Vidrovanu, Ozrinićima, Rubežama, a najviše sam bio vezan za bioskop 18. Septembar. U toj sali dočekao sam završetak zanata, iz te sale otišao sam u penziju. Iako je sala 18. septembar bila stjecište svih kulturnih dešavanja, ostala je u srcima Nikšićana kao bioskopska. Prvo se zvala Velika sala, a 1972. dobila je naziv 18. septembar. Ipak, obilazak sela i prigradskih naselja u društvu filmske trake bilo je posebno. Dolazili smo u nepoznate krajeve, a domaćini u domovima kulture i mještani spremali su za nas posebne dočeke. Ti ljudi su pokazivali nevjerovatno interesovanje za film, bioskop i svakoga ko učestvuje u lancu prikazivanja filma. Uvažavali su nas kao da su kinooperateri proizvođači filma. Bili smo poslednja ruka do posmatrača i uzimali smo slavu stvaraocima. Na primjer, Mratinje dok je trajala izgradnja brane brojalo je oko 5000 stanovnika. Osim mještana bili su to ljudi sa strane, iz Srbije i Bosne, koji su rad kinooperatera visoko vrednovali.“
O svakom segmentu svog rada, a prošao je sve stepenice od prodaje ulaznica do rukovođenja bioskopom, Momo govori sa posebnim pijetetom. I u svakom je pronalazio neku draž, jer publika je voljela bioskop i poštovala one koji joj omogućavaju da uživa u tom izboru:
„Sve sam radio, od prodaje karata do rukovođenja bioskopom. Dešavalo se da dobijemo film sa izmješanim kadrovima i tada smo prebacivali i slagali kadrove, spajali sekvence, kao montažeri. Ali, nijesam izbacivao neku sekvencu, jer volio sam svoj posao i želio da film bude cjelovit. I jednako sam osjećao odgovornost u kabini i sali. U kinokabini vodio sam računa kako da film koji puštam bude kvalitetan bez pauze, u sali kako da bude red i disciplina, a na biletarnici kako da svako dobije ulaznicu za jednu od tri projekcije… Nije bilo lako održavati u Nikšiću red na biletarnicama i na ulazu gdje su cijepane karte, jer intresovanje publike bilo je ogromno. Nekada su redovi bili dupli, trodupli i bio je teško sve to regulisati, a izaći svakome u susret. U to vrijeme ogradom je, koliko-toliko, kanalisano kretalje publike. Bio je to spas s obzirom na broj gledalaca. Ali, radili smo sve sa ljubavlju i prema bioskopu i prema publici. Vodili smo računa da kad film nije trajao duže od sat ipo, ranije puštamo publiku, i ljutili smo se kada nije bilo po protokolu. Jer, bilo je važno da ih primimo kako treba, da im pružimo ugođaj koji očekuju i da se ispoštuje tada važeći bioskopski bonton. Misija bioskopa nije bila da publika odgleda film i ode kući, bilo je to slojevitije, jer tako se razvijala ukupna kultura. Bioskop je bio kao virus. Nikšić je imao kvalitet filma, tehnike, publike i kinooperatera. Kinooperateri su bili na glasu u bilo kojem gradu u Jugoslaviji. Sjećam se u Beogradu, gdje sam završavao višu školu, odem u bioskop sa prijateljima, a sve karte rasprodate. Prošetamo krug i ja kažem- ajde da pitamo ljude, možda nađemo mjesto. Tako i bude, kažem da sam kinooperater iz Nikšića, i oni odmah ubace tri stolice. Moji prijatelji su se čudili odakle ta privilegija. Dešavalo se i da kinooperateri iz drugih gradova dođu u Nikšić i budu u sličnoj situaciji. Naravno, izlazili smo im u susret.“
Bioskopi u Nikšiću, tehnički i prostorno, zadovoljavali su tada važeće kriterijume. Taj grad bio je u vrhu posvećenih bioskopskoj kulturi u bivšoj Jugoslaviji. Nada se Momo da će, nekada, neke nove generacije tragom zapisa, obnoviti priču iz vremena kada je odlazak u bioskop bio ritual i višeznačan simbol:
„Nikšić je poslije rata imao bioskope tehnički dobro opremljene. Slijedili smo tadašnje inovacije. Bioskop Napredak raspolagao je kinoprojektorom NP-1, koji je zamjenjen savremenijim NP-21. Od 1957. bila je to sinemaskop tehnika- najčešće primjenjivana tehnika „širokoga platna“. Krajem šezdesetih godina u Velikoj sali instaliran je sedamdesetmilimetarski film, todoa sistem, jedinstven u Crnoj Gori. I to je uvod u 3D. Sala 18. septembar bila je opremljena zvučnicima, a imala je magnetne glave, šestokanalni ton pa onaj koji je gledao film osjećao se kao da je ubačen u prostor radnje, u čudesni svijet pokretnih slika. Razmišljam kako se vrijeme munjevito mijenja, i kako sa ove distance neka dešavanja imaju sasvim drugačije značenje. Na primjer, tada mi je smetalo kada se desi, a dešavalo se da neko, po svaku cijenu, hoće da uđe u bioskop, prisustvuje projekciji i u tom guranju bivalo je i slomljenih stakala. Danas sa simpatijama razmišljam o tome, jer koliko je velika bila želja da se bude u sali, da se bude u bioskopu. Film je imao magijsku moć. Inače, Nikšić je imao najrazvijeniju bioskopsku mrežu u Crnoj Gori, a nosioci razvoja crnogorske kinematografije bili su bioskopi Kultura-Titograd, Napredak-Nikšić i Sloboda-Cetinje, zašto su bili zaslužni direktori tih institucija Kolja Raičević, Jovo Begović i Đoko Ivanović. Tada su u Crnoj Gori bile dvije distributivne kuće, Lovćen film i Boka film…
I kada sumiram priču o mom bavljenju bioskopom, koje je trajalo četrdesetak godina, mogu reći da sam radio sve poslove – od reklamera preko kinooperatera do rukovodioca bioskopa. Bio sam kinooperater u Velikoj i Maloj sali, u Domu JNA, i u kinopunktovima, redar u sali i na biletarnici, postavljao sam panoe za sledeći dan… Kada sam 1983. završio Višu ekonomsku školu bio sam do penzije upravnik bioskopa 18. Septembar. Sve to bilo je lijepo do 2003. kada je najavljena rekonstrukcija. Sledećih osam godina, do odlaska u penziju 2011. proteklo je u iščekivanju, i taj period bio je bioskopski. Imali smo stalnu publiku koja je imala svoje posebnosti, navike i običaje. Uglavnom smo ih znali. Volio bih kada bi se vratilo vrijeme takve bioskopske publike, jer često se u razgovoru sa građanima prisjećam tog vremena, i lijepih dana i detalja. Većinom se rastajemo rečenicom: bilo je to zlatno vrijeme. Pa, kada bi bilo moguće ono što je nemoguće opet bih bio kinooperater.“
Momčilo Rebić, kinooperater u penziji ali za njega ne važi odrednica bivši, bio je dio tima koji je ispisivao zlatno vrijeme bioskopa u Nikšiću, i uživao u njemu. Danas je dio tima koji se bori da se tradicija klasičnog bioskopa, utočišta filma, ne zaboravi. I da se sačuva vrijedna tradicija bioskopske kulture u Nikšiću, dio poetike i hronike grada, kao nauk i živo svjedočanstvo za buduće vrijeme. Jer uređaji, oprema, projekcije, lože, balkoni, parteri, redovi na biletarnicama, ram su za sedmu umjetnost čiji dom je bioskop. Taj tim nezamisliv je bez kinooperatera Božidara Boža Vukotića. Tandem Momo i Božo jedan je od fenomena Nikšića.
KINIOPERATER BOŽO: U
KINOKABINI SVOJ NA SVOME
Momčilo Momo Rebić i Božidar Božo Vukotić, četrdeset godina u tandemu, bili su majstori trake ili filmadžije kako su ih Nikšićani često oslovljavali. Božo je od prvog filma koji je odmotao u kinokabini, a bio je to vestern Zakon linča, do poslednjeg radnog dana u bioskopu 2011. bio kinooperater, pa u podsjećanju na kulturološku geneologiju vijeka nikšićkog bioskopa ispisuje dragocjene retke:
„Još dok sam bio dijete vukla me želja da jednog dana radim u bioskopu, volio sam film. Te 1966. godine za konkurs Škole učenika u privredi za zanimanje kinooperater bilo je dosta zainteresovanih. Primljen sam preko veze, zahvaljujući rođaku moje majke koji je u to vrijeme bio na položaju. Na praksu sam bio raspoređen u kino salu Kultura, koja je te godine otvorena. Kada sam došao na praksu kod Paja Kovačevića, majstora u Maloj sali, ona je tada imala lože, i bila je fascinantna… Kao da sam ušao u svemirski brod. Pomislio sam – da li ću ja ikada naučiti da radim taj posao, da li ću shvatiti? Ali, sve je teklo kako treba. I sjećam se prvog filma koji sam puštio. Bio je to američki crno-bijeli vestern Zakon linča, a zatim Rififi u Panami sa Žan Gabenom i Mirej Dark, sinemaskop tehnika-široko platno, fascinantno. Po rasporedu bilo je jedan dan škola drugi praksa, a ja sam svakoga dana, poslije škole, dolazio u bioskop. Bila je to velika ljubav. Bioskop mi je bio druga kuća. Sjećam se, kada sam završio prvu godinu školovanja, Mala sala ostala je bez kinooperatera, a kinopunktovi su bili u Plužinama i Mratinju. I išao sam sa Pajom u ta mjesta. U Plužinama je bila lijepa sala, a u Mratinju su filmovi prikazivani u restoranu radnika hidrotehnike. Doveo me majstor Pavle kod mašine Iskra KN-3 i rekao: evo ti film, evo ti mašina, i prikaži. Dobro sam odradio posao. I kada smo se sjutradan vratili, majstor je rekao direktoru Voju Vujinoviću: evo vam kinooperater, ja garantujem za njega. Dešavalo mi se da uzmem knjige i učim u autobusu. Kada se vratim u 10 i 30 iz Plužina, predam film i pravo u školu. Tako sam ispekao zanat i mogu da kažem da se ne stidim ni jednoga dana rada. Sjećam se Vlada Vukovića finog čovjeka i profesora koji nam je predavao, a bio je sekretar u Školskom centru. Kada smo završili školu polagali smo praktični ispit pred komisijom u kojoj su bili Vlado Vuković i Martin Martinović. Trebalo je da puštim film Najveća pljačka stoljeća. Morao sam da ga prikažem bez greške. Bio je to moj diplomski.“
Kinooperater Božo, sa najdužim stažom u kinokabini, sa posebnim respektom govori o vremenu procvata bioskopske kulture u Nikšiću, o vremenu kada je film bio i razonoda i kultna kulturna činjenica, kada je svaka sredina koja je držala do sebe zahtijevala i uspijevala da dođe do bioskopskog platna. Bilo je to vrijeme kada je Božo „i u svoju kuću doveo bioskop:
„Ispričaću vam jednu anegdotu. Bioskop je 1967-68. godine bio u Nikšiću glavni medij. U Dragovoj Luci, gdje sam živio, bila su dva televizora. Treći sam ja kupio u Elektronu. Kada sam kući donio televizor otac me istjerao jer sam mu, kako je rekao, doveo bioskop u kuću. Zamolim ujaka Marka Gardaševića, šefa prodavnice Elektron, da ubijedi oca da je moj čin opravdan. Ujak kaže ocu: šta radiš, dijete ti donosi u kuću, a ti ga tjeraš iz kuće. Otac mu je odgovorio: doveo mi je bioskop u kuću, nemam ni ručka ni večere… U to vrijeme od 3 sata poslije podne kada su počinjale serije Radivoja Lole Đukića Crni Snijeg, Pozorište u kući… gledaoci nijesu napuštali svoja mjesta. Onaj ko je došao da gleda televiziju kod nekoga, ako je zauzeo mjesto na podu tu je bio do kraja programa. A jednom prilikom kada sam došao kod Moma njegov otac kaže: najbolje da u bioskop prebacite krevet pošto vas kuća ne gleda. I zbilja bili smo dan noć u bioskopima.
Velika sala, bioskop 18. septembar, bila je reprezentativna ali Mala sala, bioskop Kultura, imala je dušu. Nosila je uvijek duh pozorišta kojeg se sjećam prije nego što je tu napravljen bioskop. Tako je ostalo do kraja. Sjećam se, na primjer, pozorišnih predstava u Maloj sali. Dolazili su Veljko Mandić, Boro Begović- glumačka elita. Nikšić je imao pozorišne gledaoce koji su bili uvijek u svečanim toaletama. Većinu vremena proveo sam u Velikoj sali, ali Mala sala je nešto posebno. Bila je u žiži, centru grada, stopljena sa korzom. Ostao mi je upečatljiv prizor kada počne kiša, a šetači sa korza u trk svi u Salu. Bilo je to najljepše sklanjanje od kiše. Ulaznica nije bila skupa, uvijek smo poređivali flaša piva jednako ulaznica.
Stekao sam zvanje kinooperater 1969. Godine, i tu i sledeću godinu prikazivao sam filmove u Plužinama, a poslije vojske sledećih desetak godina mijenjali smo se u Velikoj i Maloj sali. Preuzeo sam 4. maja 1983. kino kabinu u Velikoj sali od Martina Martinovića i tu do kraja ostao kinooperater. Ta sala bila je centar kulturnih i zabavnih dešavanja u gradu. Tu su održavani koncerti, književni programi, promocije, pozorišne predstave, muzički spektakli. Velika sala bila je domaćin svim dešavanjima na društvenoj i kulturnoj sceni.“
Ipak, atmosfera u kojoj su u prigradskim naseljima i selima nikšićke opštine prikazivali filmove za nezaborav je, kaže Božo. To su dani i noći za pamćenje, jer osjećala se iskrena radost i zahvalnost mještana za taj čin:
„Sjećam se sedamdeset i neke godine otišli smo u selo Presjeka, petnaestak kilometara udaljeno od Nikšića. Trebalo je da film prikažemo u mjesnom domu, i računali smo da će doći dvadesetak gledalaca. Međutim, u Sali se iskupilo 200 ljudi. Bio sam sa jednim dječakom koji mi je pomagao, jer smo vozili agregat. Prikazivali smo film Tri narednika, a glumili su Frenk Sinatra, Sejmi Dejvis i Din Martin. Kada je film završen zamolili su da ostanemo na igranku. Tada nije bilo struje i agregat im je dobro došao. I ostali smo do zore na tom veselju. Igralo se Crnogorsko kolo, narod je bio prisniji nego danas, i tada su mi ispjevali pjesmu: skoči, skoči crni brko, nije tvoja da bi crko. Crni brko kaži pravo jel su bolje gradske dame, ili naše poluškolovane… I tako je svako mjesto Ozrinići, Rubeža, Plužine, Vidrovan… imalo svoju priču. Vidrovan je imao tradiciju bioskopa, to mjesto je prije rata imalo pozorište i u Domu je bila stara mašina…“
Teško da bilo šta može relativizovati činjenicu o zlatnom vremenu nikšićke bioskopske scene. Ali, kasnija dešavanja u toj branši mogu relativizovati emociju i vrednovanje nekog čina. Kada su se desile nove tehnologije, piraterija, uništavanje bioskopskog kulturnog nasleđa, i prozaični detalji iz vremena nekad dobili su cijenu:
„Kada sam prikazivao filmove u Sinčelu, gdje sam obučavao ekipu momaka za kinooperatere, došlo je dijete od 15 godina i pita za bioskopsko platno: šta je ovo. To me boli. A onda se sjetim vremena kada je prodaja karata počinjala u dva sata za filmske predstave u 16, 18 i 20 sati. U četiri sata sve karte bile su prodate. Po 2500 ljudi dnevno je gledalo film u sali 18. septembar. U tom kinu su prikazivane premijere i filmovi većeg kvaliteta, a u kinu Kultura reprizni. I opet su bile gužve. Prema onima koji nijesu poštovali tada važeći bonton bio sam strog. Opomeni jednom, drugi put pa kada vidim da je uzalud istjeram van. Ima ih koji se toga sjećaju i poslije četrdesetak godina. Kaže jedan: nikada neću zaboraviti kako si me šklepio u bioskopu. A ja kažem: ne mogu ti ništa, vrati mi. Nije se to često dešavalo, više je bilo poštovalaca nego zabušanata. Nikšićki bioskopi bili su visoko kotirani u bivšoj Jugoslaviji. Nikšić je bio na jedanaestom mjestu prikazivača u Jugoslaviji, a Podgorica je bila iza Nikšića. Grad meka za bioskopsku kulturu. Sjećam se, tada je bio socijalistički savez i bilo je cenzura, a reditelji su bili korak ispred vremena. Kada je prikazan film Pre istine dolazili su opštinari da ga zabrane.“
Nijesu uvijek tekli med i mlijeko, priča Božo. Bilo je situacija kada je kinooperater plaćao ceh oštećenih traka, pa je publika ljutnju iskaljivala na njemu. Ali, podnosili su kinooperateri i to u ime svih slavopojki i privilegija koje im je omogućavao posao kinooperatera:
„Ako je kinooperater profesionalac, a traka kvalitetna propusti su minimalni. Filmovi su, odnosno kvalitet trake, ocijenjivani od jedan do pet. Jedinica je bila najbolja ocjena i označavala je odličnu kopiju, besprekornu. Takav film teče čisto, kao suza. Ako je film označen peticom, to je problem. Preskače pa ne znaš šta gledaš. Dešavalo se da film, poslije nekoliko godina prikazivanja, bude prilično oštećen pa sam sve prekide prevezivao, kao montažer. Kada mi je to polazilo za rukom bio sam presrećan. Bili smo traka majstori. Poslije se pojavila celuloidna, jaka traka koja je rijetko bivala oštećena. Publika je reagovala kod repriziranih filmova kada su trake oštećene, jer se oštećeni dio morao izbaciti. Kada je u Velikoj sali montiran todao sistem, jedinstven u Crnoj Gori, bila je to renesansa. Tada je pet bioskopa u Jugoslaviji bilo opremljeno tim sistemom: u Beogradu, Mostaru, Novom Sadu, Majdanpeku i Ljubljani. To je preteča 3D. Prikazivao se film Čajkovski na sedamdesetmilimetarskoj traci, šest zvučnika pozadi platna i, na primjer, u jednom uglu vidi se orkestar, a u drugom jezero… a ton se čuje i sa lijeve i desne strane. Fascinantno. Posebno mi je ostalo upečatljivo prikazivanje filma Okovani šoferi, to je koprodukcija filmskog studija iz Podgorice i jednog ruskog studija. Scena je snimana u Pljevljima i sa džamije pjeva odža, a puna sala i svi se okreću, ne znaju šta se dešava. Koliko je bilo dešavanja koje bi trebalo pamtiti i zapisati!
Proveo sam u bioskopu 40 godina, ali radio sam poslove od reklamera do kinooperatera i rukovodioca bioskopa. Ja sam od svih najviše vremena proveo u kabini. Bio sam i rukovodilac bioskopa, ali nijesam bio optererćen pozicijom. Bio sam zadovoljan i svoj čovjek na svom terenu. Vama u kabini niko nije mogao da komanduje, moje su bile projekcije u 4, 6, 8 sati i niko to nije mogao izmijeniti. Otišao sam 2011. u penziju, a i danas sa zadovoljstvom bih ušao u kabinu i puštio film. Opet bih radio samo ovaj posao.“
Pavle Kovačević, prvi kinooperater u Nikšiću sa trogodišnjim stepenom obrazovanja, i čuveni tandem Momčilo Rebić i Božidar Vukotić, pamtiše galerije likova iz posebnog svijeta bioskopa, svjedoci su vremena kada su kinooperateri bili dragi domaćini i još draži gosti, kada su mnogi vjerovali da je u njihovim rukama sudbina najomiljenije i najljepše zabave. Nije to bila samo lijepa iluzija, jer u rukama kinooperatera, na putu od kinokabine do velikog bijelog platna i publike, jeste bila sudbina filma, fenomena i atrakcije.
S.V.
