Nekoliko lijepih stabala bagrema raslo je i na Glavici Oštrovačkoj u Nikšiću, baš u neposrednoj blizini kuće Markovića, tamo gdje je nekada bila Avdi Ljucina kamena stolica, koja je dominirala na samom vrhu uzvišenja.
Preći pragove minulih vjekova nije nimalo lako, ali je često nužno. Razmišljajući o životu i onom što ga čini, filozof Kjerkegor je jednom prilikom zapisao da se „život može razumjeti samo unazad, ali da se živjeti mora samo unaprijed“. Ali kako unatrag razumjeti život pređašnjih generacija ako o njima nemate pouzdanih svjedočanstava, odnosno, kako sačuvati ono što je ostalo da biste na osnovu toga imali makar i djelimičan uvid u ono što se zove prošlost, vrlo je zamršeno pitanje.Nije čudo što je Đorđe Balašević još 1986. godine, osjećajući valjda nadolazeće tegobne i turobne dane ondašnje SFRJ, opominjao svojom čuvenom pjesmom „Ne lomite mi bagrenje“. Sjajna simbolika sadržana u toj pjesmi nije kod svih pogodila svoj cilj i probudila ista osjećanja. Stradali su samo nekoliko godina kasnije brojni „bagremi“ zarad raznih ličnih i kolektivnih hirova, a pjesnik je ostao isti. Napomenimo samo da je bagrem, zna se, pustinjska mimoza koja odolijeva svim sušama, simbol besmrtnosti čije bodlje imaju ulogu svjetlosnih zraka. Prema predanju, trnovita kruna na Isusovoj glavi, kojom je bio okrunjen u trenutku raspeća, bila je sapletena od bagremovog pruća. U legendi o Hiramu, posjedniku izgubljenog predanja i legendarnom zanatliji koji se spominje u Bibliji, bagrem je taj koji otkriva njegov grob. Spoznati bagrem znači posjedovati takva inicijalna znanja uz pomoć kojih je moguće doći do otkrića tajne. Nekoliko lijepih stabala bagrema raslo je i na Glavici Oštrovačkoj u Nikšiću, baš u neposrednoj blizini kuće Markovića, tamo gdje je nekada bila Avdi Ljucina kamena stolica, koja je dominirala na samom vrhu uzvišenja. Taj spoj kamena i drveta, za one koji razumiju jezik simbola, dovoljno govori sam po sebi. I drvo o kome je riječ i kamen simboli su postojanosti i trajanja u vremenu i simboli odolijevanja vremenu. Na žalost te kamene stolice i bagrema više nema. Zeman je učinio svoje i kamena stolica se preselila u sjećanje Oštrovčana i svih onih koji su imali priliku da je vide i zapamte u njenom sjaju. Nekako samo po sebi nameće se razmišljanje da nam je svima dobro poznato da svako mjesto ima neku svoju posebnost, koja ga odvaja od drugih naselja. Vjerujemo da je dobrim pamtišama upravo zbog toga danas teško zamisliti Oštrovačku Glavicu bez kamenog prijestola koji je bio izuzetna posebnost ovog mjesta. Kada bi Oštrovačka Glavica mogla da priča, ispričala bi dugu ali i najuzbudljiviju priču koju su Oštrovčani ikada čuli. Pričala bi Glavica, vjerujemo o Bistrici koja protiče njenim podnožjem, o bojevima, junacima, čobanima, o padinama Tovića i njegovim dolovima, o minulom vaktu i ljepoti… Ljepote naravno nema bez čovjeka koji je stvara, i koji je spreman da je primi i usvoji, ali je isto tako nema ukoliko ona ne živi i u čovječijem sjećanju. Kako je jedan predio sa svom svojom ljepotom samo spoljašnost u odnosu na čovjeka, izgleda da je suđeno da dio te spoljašnosti i onoga što ona pamti, makar i na ovakav način, i mi prenesemo preko jednog praga ovodunjalučkog vremena.
Ilustracija – crtež autora teksta
Priča o Avdi Ljucinom kamenom prijestolu sasvim je jednostavna. Ona počinje u drugoj polovini XVIII vijeka, u vrijeme kada je Nikšić bio „strašno vihorište i krvavo razbojište“. Ljuce, koji su pripadali fisu Kuča doselili su se u Nikšić početkom XVIII vijeka i ubrzo postali ponajjače bratstvo u gradu. Njihovi posjedi prostirali su se u selima Orahu, Lukovu i Pragi. Svoj katun u Rubežima imao je Tahir Ljuca zvani Mali. Kako su u to vrijeme stočarstvo i trgovina bila glavna zanimanja, to je i prirodno da su na rubeškim, oštrovačkim i humačkim livadama napasana brojna stada koja su činila ekonomsku snagu i moć pojedinih porodica. Prodajom sira, mlijeka, kože, vune, mesa i koječega drugog, Ljuce su gradile svoju moć i ugled. U vrijeme kada je rubeškim imanjima gazdovao Avdi Ljuca Huso, crnogorsko-brdski glavari su odlučili da o Petrovudne 1796. godine udare na turske katune. Napad je, kako bilježi etnograf Petar Šobajić, bio dobro organizovan i tom prilikom su napadači uspjeli oteti oko 20.000 grla stoke (!???), ali vlasnici nijesu mnogo časili da se organizuju i u brzom protivnapadu su uspjeli da povrate oteto. Borba oko stoke bila je krvava i u njoj je poginulo oko dvadeset Građana i mnogo hrišćana. Vrlo je interesantno spomenuti da su nekoliko dana prije samog napada crnogorsko-brdski glavari poslali kao izvidnicu Vuka Lopušinu koji je imao zadatak da sagleda situaciju i ocijeni da li se smije udariti na katune i njihove vlasnike. Vuk je sa još četvoricom povjerljivih ljudi tokom cijele jedne noći krišom obišao 77 katuna, i kod svih našao spremne domaćine i osedlane konje. Po povratku u svoj logor, Vuk je predložio glavarima da odlože napad, jer će u protivnom loše proći. Glavari su, ne vjerujući iskustvu starog hajduka, Vuku uputili riječi prijekora, govoreći čak da se prepao od nikšićkih mumina. Na kraju ipak je odlučeno da se planirani napad izvede. Prvi napad izveo je serdar Mališa Bućić na katun Rožajačkog Kaja i tom prilikom uhvatio je i lijepu Kajovu kćer Zil(h)u. U krvavom boju Vuk Lopušina je udario na torine Mustafagića, koji su uspjeli da ih odbrane. Čak je Huso Mustafagić uspio da uhvati dva popova đaka. Iako su to vidjeli mnogi napadači niko se nije usudio da odbrani popove đake do jedino Vuk Lopušina, koji je u tom trenutku i pogubio Husa Mustafagića i dao se u bjekstvo. Takav gubitak nije, međutim, mogao ostati nekažnjen. U potjeri za Vukom najviše sreće i junaštva imao je Avdi Ljuca Huso koji je na svom doratu uspio da stigne Vuka Lopušinu i upusti se u borbu sa njim. Dvoboj je, kako bilježi epski pjevač, bio takav da su se u njemu „klala dva bijesna vuka“. Na kraju, uz pomoć Demira Kajovića, Avdi Ljuca je pogubio čuvenog uskočkog četovođu Vuka Lopušinu. Demir Kajović, čiju je sestru Zil(h)u tokom napada zarobio serdar Mališa Bućić, sedam puta se zalijetao u Brđane da spasi sestru i uvijek ubio po nekog od njih. Da bi se spasili od neustrašivog Kajovića, Brđani su ubili lijepu Zil(h)u„da Demira brata ne klikuje“. Junačka slava je u ovom teškom okršaju pripala Avdi Ljuci Husu. Ubrzo je njegovo junaštvo bilo opjevano, a dobro je poznato da ko jednom uđe u pjesmu tu i ostaje. Po povratku u Rubeža, Avdi Ljuca je, po onoj narodnoj „kad se vineš kao orao, znaj da izazivaš lovce“, dobro znao da ga može sustići ruka osvete. Uzdajući se u svoje junaštvo, ali i oprez, Avdi Ljuca je na Glavici kraj Bistrice, sa koje se pružao izvanredan pogled na okolinu, načinio kamenu stolicu sa koje je, sjedeći, mogao kontrolisati svu situaciju na svome imanju, pa i široj okolini.Uz Avdi Ljucu uvijek je bio njegov sedlanik, pripet u obližnjem bagremovom hladu, uvijek spreman da svoga gospodara vine tamo gdje je potrebno. Izgleda da je dobar oprez učinio da Avdi Ljuca umre prirodnom smrću, jer niti predanje, niti epska poezija govore da je poginuo u nekom dvoboju ili borbi. Dodajmo da je Huso Avdi Ljuca bio oženjen od Lješevića iz Pive. Sa svojom tazbinom nije imao „grkih riječi“, naprotiv, Lješevići su se ponosili njime i njegovim potomstvom. O ovome piše akademik Obren Blagojević u svom najpoznatijem djelu koje nosi naslov „Piva“.
Avdi Ljucina kamena stolica je dugo odolijevala vremenu. Nije zasmetala ni knjazu Nikoli kad je ušao u Nikšić, ni austro-ugarskim okupacionim vlastima, ni režimu Kraljevine SHS-Jugoslavije, ni italijanskim ni njemačkim vojnicima. Dugi niz godina brigu o njoj vodio je Božo Marković, jedan od komita iz nikšićkog kraja, čija se porodična kuća nalazi kraj same Glavice na Oštrovcu. Da bi Ljucinu stolicu što bolje sačuvao, stari ratnik je, cijeneći junaštvo i slavu, kameni prijesto ogradio bodljikavom žicom, ostavljajući i malu kapiju za ulazak kraj same stolice. Tako joj je produžio život. Ali, ne dugo po Božovoj smrti, počeli su duvati vjetrovi kojima se ni bagremi nijesu mogli oduprijeti. U jednom od vjetrovitih kovitlaca, stradala je pod okriljem noći skoro dva vijeka stara Avdi Ljucina stolica. Eto, nekome su zasmetala i dva gola kamena, o kojima, uzgred rečeno i nije mnogo znao, a tek uopšte o kulturi. Tako je nestao svjedok i biljeg jednog vremena i simbol ljudske postojanosti, a na komad nikšićke istorije udaren je snažan pečat varvarstva…Ružan i nemaran odnos prema svjedočanstvima prošlosti… Zamislite samo Nikšić bez rimskog mosta na Moštanici, bez Bedema, Bijelo Polje bez Petrove crkve, Pljevlja bez Husein-pašine džamije ili Podgoricu bez Sahat kule, Beograd bez Kalemegdana, Valjevo bez čaršije ili muselimove kuće, itd. itd!
Da li je neko pokušao da obnovi kamenu stolicu, ne znamo, ali sigurno je da Glavica bez nje više nije ono što je nekada bila – zborište mladih, mjesto gdje su se palile prvomajske vatre, stjecište žive riječi i mjesto pogleda u budućnost.Ne bez razloga, filozof Šopenhauer je govorio da se mora imati vlastita vrijednost, da bi se priznala tuđa. I s toga opet „ne lomite mi bagrenje, bez njih će me vjetrovi oduvati/ Pustite ih, moraju mi čuvati, jednu tajnu vr’jednu kao dukati…“…
U Nikšiću, heftu dana po Aliđunu 2009. godine
-Sait Šabotić
