Mjesta sjećanja-Hotel Onogošt
Piše: mr Željko Rutović
„Niko neće naći sreću kao Robinzon Kruso, nego samo u jedinstvu sa drugim ljudima…“, Otfrid Hefe, filozof.
Terasa Hotela sedamdesetih godina
Stvari i mjesta, uopšte uzevši, često izražavaju smisao našeg života daleko dublje i sofisticiranije, nego što bi se to na prvi pogled dalo i primijetiti. Živjeti s punom sviješću, znači između ostalog, živjeti sa, i u tim, prostorima sjećanja. To su mjesta koja se produžavaju u beskraju kosmičkih trenutaka života. Bolje ili preciznije reći, neka mjesta sjećanja, mjesta su izbora po srodnosti. Socijalno-duhovno-kulturološkoj srodnosti. Ne slučajno pitamo se, da li sjećanja mogu rekomponovati prostore kao mjesta susreta? Slaganje fragmenata traži i topos i eros. No, možda je to samo iluzija da je prošlost bila bolja. Iluzija koja se dešava u ljudima kad prepoznaju jedni u drugima „ono“ sjećanje. Na „ono“ vrijeme… I na one ljude.Unutar samoće i postojanja, čovjeka živim (p)održavaju sjećanja. A o sjećanjima treba da svjedoči i napisano. Da se pisanjem prizove nešto daleko, i drago. Zato su pojedinačna sjećanja, knjige neke velike dragocjene kolektivne biblioteke sjećanja. Sjećanja obećanog Mjesta. Sjećanja o svojoj ulici, mjestu, trgu…
Razotkrivanje smisla i sjećanja na nekadašnju terasu starog hotela „Onogošt“ u Nikšiću, nalik je onom mališanu koji je rasklapao sat svoga đeda da vidi šta ima unutra. Šta je bilo na toj terasi, znalo se u krugu njenih stanara, a širi fenomeni koje treba „rasklopiti“ ostali su da djelimično svjedoče njenim posmatračima… Takav status darivao joj je magičnu izolovanost, a sa druge strane i usmjerenost prema cjelini čiji je dio. Ta terasa s pogledom na korzo mnogima u sjećanju ostaje da svjedoči kao izmaštani geotoponim važan za ljude, kulturu, običaje, i osobenu estetiku. Ne manje, to je i terasa intimno-javnih(!) evidencija poroka njenih posjetilaca. Ali važnije, i to mnogo, su poruke i pouke koje su odlazile sa ovog mjesta i njemu pratećih stimulativnih razgovora koji se nijesu krili iza okoštalih floskula… A prihvatanje poruka, prihvatanje je realnosti u kojoj više ne stanuju takve terase, realnosti u kojoj su stasale neke nove „poruke“.
Simbolično osmišljavanje-zamišljanje nekadašnjeg života grada Nikšića, gotovo pa je nemoguće bez katalogizovanog sjećanja na ovu terasu. Ona je kao takva za većinu njenih hodočasnika stekla status kulta u okviru kojeg se ukrštaju memoari, eseji, rasprave, mitopoesisi.. Male i velike egzotične strukture gradskog i još više, građanskog narativa. To ju je obilježilo i prepoznalo kao neobičnu skrivenu socijalnu formulu očuvanja smisla života. Smisla urbane kulture. Smisla duha. Smisla za humor. Tu su se vodili razgovori o knjigama, muzici, filmu, sportu, debatovalo se o politici (domaćoj, i naravno svjetskoj!), društvu, običajima, tradiciji, kulturi, gradu… Vrijeme je na ovoj terasi teklo sporo, rastegnuto, nalik usporenom koraku grčkih vojnika. Brzina nije saveznik misli, znalo se dobro u ovom ambijentu čiji gosti nigdje nijesu žurili a opet su svugdje stizali. Taj alternativni svijet bio je škola otvorenosti. Škola demokratije. U toj školi neki su imali staž za respekt, a neki su sticali i sricali tek prva demokratska slova. Pa opet ko vješto, a ko nevješto, smještao ih u svoj socijalni prtljag. A neki opet, tu su „gledali i slušali“ demokratiju… Nepisanu u knjigama i poslovničkim forumima. Ovdje se govorilo o suštini. I dolazilo se do suštine. Zato je ta terasa vrijedan dokument o tom vremenu, a ujedno i dokument o sjećanjima na to doba i ljude tog doba. U bezgraničnom tumačenju slika i magije tog jezika, mnoge anegdote, rečenice, događaji i ljudi, postali su nehotična metafora za neka nova vremena i situacije u kojima se sjećamo neponovljivog života. Života koji je pulsirao srcem i dušom grada. U Gradu i po Gradu smo se (o)gledali. Sa „Onogoštom“ zorili. I starim, pa nešto kasnije (osamdesete godine XX v.) i novim, koji za to doba bijaše arhitektonsko čudo, te koji zbog svog izgleda dobi popularni nadimak „čaša“. Rekli bi da je u simbolima sve… Ta terasa nas je vodila u svijet. Maštala o svijetu. Dočekivala svijet.
Nerijetko i lične drame junaka ovog debatnog kruga nijesu dozvoljavale nadvijanje sjenke nad ovom kulturološkom agorom. Kada se taj stvarni jezik ukrsti sa realnim događajem, značaj ovog mjesta je još veći i umnogome prevazilazi domen ugostiteljskog objekta. Mnoga od imena tog doba značajna su imena nikšićkog i crnogorskog društvenog bića. Oni su kao takvi darivali smisao i događaje u vremenu. Oblikovali prostor i vrijeme. Sjetimo se nekih. Znameniti čovjek i uzorni gradonačelnik Nikšića Bato Grujičić, privrednik i ugledni javni djelatnik Boško-Buba Golović, ljekar, humanista i gradonačelnik Slobo Nikčević, prof. dr Novak Kilibarda, čuveni privrednik i dobrotvor Stanislav-Ćano Koprivica, gradonačelnik i čovjek osobenog duha, Boro Vušović, Prof. dr Slobodan Vujačić, primarijus dr i humanista Mišo Maksimović, hirurg Vaso Pejović, prof. dr Mito Vukićević, prof. dr Novo Vuković, prof. dr Branko Radojičić, direktor Željezare, Andrija Mijušković, književnici Vito Nikolić, Dugo Krivokapić, Branko Sjekloća, Dušan Govedarica, Branko Janjušević, Vukman Otašević, Pavić Vujisić, Zoran Kopitović… Većina njih otišli su tiho, i izgleda da osim porodici, nikom drugom ne nedostaju, ti plemeniti glasovi povjerenja, znanja, duha, kulture i razuma. Gledajući sa štrafte korzoa, i u monologu i u dijalogu, djelovali su kao životni mudraci, filozofi, ljubitelji života i njegovog, nikad do kraja (ne)napisanog erosa. S druge strane, gledajući ih onako ponekad i zamišljene i odsutne, činilo mi se, da smo njihovim očima posmatrani kao neki, tamo njihovi, filmski, književni, ili samo njima znani likovi, kojima su se dodjeljivale uloge, imena, događaji… Gledajući kroz tu rijeku šetača, posmatrali su nerijetko neku svoju tačku u kojoj su zbirali misao, raspoloženje, nirvanu, nadu… A u toj rijeci plovile bi misli, sudbine, kojima bi se posjetioci korzoa iz noći u noć vraćali, sve očekujući da će možda baš ta noć biti „ta prava“. Ma šta to god značilo. A ta „prava“ se dočaravala, očaravala, „prava“ je i razočaravala, baš zato što se mislilo da je ta prava. Ta prava se negdje „gubila“ kada bi se susreli sa tamo nekim „pravim“ pravom, pravdom i smislom svih pojedinačnih i kolektivnih prava o kojima se varničilo na ovoj popularnoj terasi. Danas, sa ove distance, žižekovski kazano, bio bi to spektakl „ukradenog“ života. I osjećaja smisla u životu. Smisla koji je kao mit, temelj čovjekovog identiteta. To je mit, pretvoren u priču. Otuda je i ovo sjećanje pokušaj otpora svakodnevici i nesvjesnim impulsima dnevne „mašinske“ rutine. Ne manje, ovo sjećanje kao prustovsko traganje za izgubljenim vremenom, danas se zbira kao utopijska razglednica skrivenog viška značenja… Ta terasa i sve što je, kao živo sjećanje, ostavila, tvori dio šireg nostalgičnog vaspitanja. Zato, baštu tog života, za one koji su je doživjeli, teško da može sasušiti vrijeme. Hraniće je priča i priča o priči. Nikad ispričanoj. Uvijek još riječ-dvije, po silasku sa terase i odlaska u pravcu Njegoševe, Grudske Mahale, Pivare, Pedagoške, Željezare, Humaca,… Sa obaveznim, vidimo se sjutra. Sjutra veče. A to sjutra odzvanja još i danas. Sjutra koje opominje na naše kolektivno i juče i sjutra. Ti stražari vatre duha, i u posleponoćnim raspravama razgorijevali bi žiške te vatre koja je onako istinski grijala njene poklonike.
Ostajalo bi se besjediti na terasi i nakon kraja radnog vremena, odlaska ugostitelja i prestanka muzike za tu noć. Kao da još odzvanja eho prijatnih ljetnjih šlagera. Polemički glasovi odlazili bi u noć, ali ne i u zaborav. Preostali gradski šetači, osvrtali bi se u pravcu terase, nerijetko zastajkujući i ostajući nijemim i voljnim svjedokom te agore duha. Gotovo zapis za dokumentarnu traku… I tako iz (ljetnje) noći u noć… A to je i najljepše doba godine, doba kada su u grad dolazili njegovi studenti, njegova „dijaspora“ i mnogi koji su tu svraćali „u prolazu“… Da vide i da budu viđeni.
Današnji izgled terase mlječnog restorana Hotela Onogošt
Kao magijsko-energetsko mjesto i dejstvo, bilo bi i danas divno biti i postojati na takvim terasama duha i uvažavanja identiteta. Udaljenost od mjesta nastaje kada se odvajamo od (o)sjećanja. A ta mjesta su mjesta gdje se duša mogla skloniti. Na svoje prirodno mjesto. Gdje se i radovala i tugovala. Gdje je tihovala. Gdje je bolovala. Gdje se sretala i bježala od sebe… I bilo kako da se osjećala, niko joj nije zamjerao. Jer, svako je dolazio sa svojom dušom… A sve te pojedinačne, rado su naseljavale tu zajedničku dušu, dušu grada, terasu (staru) hotela Onogošt.
Komuna – časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine, broj 18.
