UČITELJICA STANA CAKA MILJANIĆ
– Imala sam sreću da četrdeset godina i dva mjeseca, koliko sam radila kao učiteljica, uvijek imam divnu djecu, da i danas s ponosom kažem-moj učenik. Postali su ugledni građani, neki veoma poznati u svojim profesijama, imaju djecu i unučiće, a kažu meni- moja srećo. Meni staroj. Moji učenici su bili anđeli, bili su mi svetinje… U svojoj karijeri, za četrdeset godina i dva mjeseca nijesam imala konflikt sa učenikom ili roditeljem. Ne zaboravljaju me ni oni sa kojima sam se rastala prije pedeset godina, jer sam ih istinski voljela kao svoju djecu i prema svima sam imala isti odnos“, priča osamdesetpetogodišnja učiteljica Caka Miljanić koja je od 1996. u penziji, a koju njeni učenici i danas posjećuju.
Stana Caka Miljanić
Za učiteljicu Stanu Miljanić u Nikšiću malo ko zna, a za učiteljicu Caku Miljanić većina. I oni koji je ne poznaju, znaju da je učenike voljela majčinskom ljubavlju. O njoj tako govore ili pišu generacije učenika kojima je predavala u Dubočkama, Petrovićima i OŠ Olga Golović. I danas, a od 1996. je u penziji osamdesetpetogodišnju Caku oslovljavaju sa – Moja učiteljica, posjećuju je, posvećuju joj stihove, ili pasuse u sjećanjima na vrijeme svog odrastanja. Caka, a samo je u službenim dokumentima Stana, rođena je 1934. u Loznici u porodici Milatović. Tamo je njen otac Petar, učitelj i sveštenik, rodom iz Dabovića službovao. On je na samrti zavjetovao suprugu Spaseniju da sve proda i školuje njihovo troje djece, a da jedno bude učitelj.
– Kada se zaratilo došli smo u Daboviće, vratili se, jer to je naš zavičaj. Bili su to teški dani. Teški i patni. Moja majka, koja mi je bila svetinja, jer oca i ne pamtim, šešir i štikle zamijenila je urivcima i naramcima, i krenula u borbu za život. Tu sam počela školovanje, a kada je brat Brano otišao na studije književnosti, u Beogradu, i mene su poslali tamo da nastavim školu. Kada je on diplomirao dobili smo stan u Nikšiću. Ja sam htjela da učim zubo-tehničku školu, ali majka mi je kroz suze ispričala za očev amanet da neko od djece bude učitelj. I upisala sam Učiteljsku školu. Moji profesori su bili strogi, ali institucije. U čitavoj generaciji samo je Polka Radović bila odlična, a priča se, i danas, da je to najbolja generacija te škole. Disciplina u školi je bila besprekorna, a učenici su poslije šest sati morali biti u kućama. Nosili smo uniforme a ja sam u jednoj đačkoj kecelji, koju mi je majka sašila, završila Učiteljsku. Samo je majka, koja je sve znala da radi, s vremena na vrijeme prevrtala lice i naličje, i mijenjala bijelu kragnu i mandžentne“.
Caka priča da je i danas uhvati strah od pomisli da se moglo desiti da odabere drugu profesiju pa da ne osjeti svu ljepotu učiteljskog poziva. Jer, samo u učionici čovjek može da doživi posebne, riječima neobjašnjive trenutke i da sa tim trenucima živi i kada zauvijek napušti učionicu. Učiteljica čijim životom su se učenici zaklinjali na istinu, septembra 1956. u dnevniku je upisala prvu generaciji svojih učenika, a 1996. u penziju je Caku ispratila njena poslednja generacija. Trideset i šest godina radila je u OŠ Olga Golović, a četiri godine i dva mjeseca bila je seoska učiteljica u Dubočkama i Petrovićima.
– Sanjala sam, tokom školovanja, dan kada ću ući u učionicu. Nikada nijesam razmišljala gdje će to biti, na selu ili u gradu. Samo da počnem. I počela sam da radim u Dubočkama. Prvi susret sa tim selom, nije bio idiličan. Nema puta, struje, a vodu smo donosili sa čatrnje. Najčešće prevozno sredstvo bio je konj. Ali. učenici i mještani, ti divni ljudi, ubrzo su sivoj slici dali vedre, svijetle tonove. Koleginica koja je radila sa mnom, Zorka Baletić, bila mi je kao sestra. I svi su se čudili kako smo se tako dobro slagale. A učenici! O njima bih mogla danima da pričam. To su djeca koja čuvaju stoku, rade na polju i njivi, đaci pješaci. Dolazili su u školu mokri, umorni, pospani… Razmišljala sam o njima kao o svojoj djeci i posvećivala im pažnju kao svojoj djeci, a oni su to znali da cijene. Kada sam dobila premještaj na Petroviće, gdje su uslovi bili mnogo bolji, plakala sam. U školi na Petrovićima radio je kolektiv, tamo sam bila učiteljica i nastavnica, predavala sam hemiju, muzičko, fizičko… a u Milovića kršu držala sam časove za odrasle, politička nastava. Učiteljica je i tamo bila svetinja za učenike i roditelje. Ti ljudi su o svemu vodili računa, da me ne povrijede, da me ispoštuju, uvaže… Poštovali su za to vrijeme važeće moralne norme i kodekse. Odrasla sam u gradu ali mi je život i rad na selu prijao. Ljudi pošteni, časni, druženja, razgovori, igranke i posebno djeca. Djeca su bila izvrsna, naučena da rade i poštuju, prirodno bistra i pametna. Sa njima sam izgradila posebno povjerenje, a ta sreća me pratila tokom čitavog učiteljevanja. Možda i zbog toga što sam se uvijek prema njima ophodila kao da sam im majka. Kleli su se mojim imenom. Desilo se da je jedan moj učenik, moj Željko, optužen da je zapalio sijeno. Išla sam sa njim u policiju i tvrdila da on to nije uradio. Pitali su me otkuda to znam. A znala sam, jer se zakleo u moj život. Nakon nedjelju dana otkrili su pravog krivca i tako se, kao mnogo puta prije i poslije, ispostavilo da je moje povjerenje sa učenicima građeno na čvrstim temeljima.“
Takvu priču Caka Miljanić nastavila je u OŠ Olga Golović. Pamte i prepričavaju, a oni koji imaju dar za pero zapisuju priče o svojoj učiteljici Caki. A uvijek učiteljica sa ponosom priča da je u jednoj generaciji, u učionici, imala trinaestoro djece njenih bivših učenika, kaže-mojih unučića.
– Dolaskom u Nikšić nastavljena je moja lijepa priča u učionici. Direktor škole Olga Golović bio je moj profesor Puniša Perošević. Kako sam njega voljela tako sam zavoljela i ostale u kolektivu. Šta da vam kažem, kakvi su to učenici bili! Kada je trebalo negdje da odem sa časa obavezno sam pitala učenike za dozvolu. Oni kažu-idite slobodno, neće biti problema. Dok sam ja odsutna oni su bili toliko mirni da niko nije primjećivao da u učionici nije učiteljica. Čak su nekada organizovali sami časove. Imala sam sreću da četrdeset godina i dva mjeseca, koliko sam radila kao učiteljica, uvijek imam divnu djecu, da i danas s ponosom kažem-moj učenik. Postali su ugledni građani, neki veoma poznati u svojim profesijama, imaju djecu i unučiće-a kažu mi – moja srećo. Meni staroj. Moji učenici su bili moji anđeli, bili su mi svetinje. Nikada nijesam imala konflikt sa učenikom ili roditeljem“.
Đaci učiteljice Cake, u Dubočkama, Petrovićima i OŠ Olga Golović, sjećaju je se po pravičnosti, a posebnoj blagosti i brizi za svakog učenika koja se jedino da uporediti sa majčinskom. Njeni učenici i njihovi roditelji pamte školske priredbe, koje je Caka sa đacima pripremala po tome što je u njima učestvovalo svako djete.
– Moja djeca su, na primjer, sva učestvovala u priredbama. Nije bilo – taj može, taj ne može, jer svako dijete je za nešto talentovano. Svaki učenik za mene je bio moj učenik. Nijesam ih podvajala, nije bilo favorizovanja. O svemu sam se sa njima dogovarala. Ako je neko iz razreda bio zbog bolesti odstutan deset dana posjećivala ga je učiteljica, a ako je to bilo duže i učiteljica i đaci. Voljela sam ih kao svoju djecu i trudila se da ih ničim ne povrijedim. Posvećivala sam veliku pažnju i načinu prenošenja znanja. Uvijek sam se pripremala za čas, može se desiti da učiteljica pogriješi. Učenici me ne zaboravljaju, jer smo imali zajednički jezik, a ja prema svima gradila isti odnos“.
Odlazak u penziju 1996. teško je pao učiteljici Caki, ali taj događaj je i njeno lijepo sjećanje. Učenici su, kada maturiraju, posjećivali svoju učiteljicu, obavještavali je o lijepim i teškim trenucima u životu, dijelili sa njom njene radosti i tuge.
– Kada sam odlazila u penziju, bilo mi je teško. Održala sam poslednji roditeljski i svi smo plakali. Bile su to istinske suze. A ispratilu su me svečano, sa tri torte, i što je najvažnije lijepim riječima. Moje penzionisanje nijesu zaboravili ni oni koje sam ranije učila. Sjećam se, jedne večeri, na vratima su se pojavili moji nekadašnji učenici Dejan Lakčević i Dragan Tomanović. Kažu- mi smo u prolazu, samo smo svratili da vam čestitamo. Donijeli su četiri ruže za četiri godine našeg druženja. Dugo godina, nakon penzionisanja, sanjala sam kako sa mojom djecom idem na izlete, a često smo išli na izlete. Tamo su se dešavale dogodovštine za pamćenje pa je, na primjer, Milan Musić, moj đak, kao srednjoškolac za pismeni rad pisao o jednom našem izletu“.
Učiteljica Caka Miljanić postala je dio porodica svojim učenicima, i zauvijek ostala njihova jedinstvena učiteljica koja je autoritet i duboko poštovanje zavrijedila posvećenošću učionici i uvažavanjem djece. Zato je posjećuju, iako je duže od dvadeset godina u penziji. Osamdesetpetogodišnja učiteljica dočekuje u svom domu svoje đake sa istom blagošću kojom ih je upućivala u život.
– Često me moji učenici posjećuju, i ja ih prepoznam, sjetim se čak i nadimaka iz njihovih školskih dana. Na primjer, dolazili su jedna generacija Mirko Bogdanović, Zoja Vuković… bilo ih je dvadeset četvoro odličnih u Gimnaziji, a moji đaci. Došli su ovdje i zamolila sam svekrvu i supruga Voja da odu kako bi se mi ispričali. Vojo je ipak ostao. Kasnije su pričali da im ne bi bilo tako lijepo da tu nije bio Vojo. Htjelo se da moji učenici budu divna djeca. Bili su mi svetinja. Obilaze me često, neki su postali pisci pa mi poklanjaju knjige sa posvetama-svojoj učiteljici“.
Mnogi uspješni Nikšićani u nauci, umjetnosti, sportu, politici… učiteljicu Caku a za njeno pravo ime Stana malo ko i zna, opisuju kao važnu ličnost u svom odrastanju. Na primjer, dramski pisac Igor Bojović se kod svakog uspjeha u životu sjeti svoje učiteljice Cake koja ga je hrabrila za prve napisane stihove. A književnik Pavle Goranović u sjećanjima na djetinjstvo zapisao je: „ … Ipak, najrađe se sjećam moje, najbolje učiteljice Cake Miljanić koja mi je svojom dobrotom, dostojanstvom, blagošću prenosila ona znanja koja i danas smatram najvažnijim i presudnim u mom stasavanju. Prije par dana sam mojoj jedinstvenoj učiteljici čije su toplo lice i iskrene oči bile preda mnom svih ovih godina, poslao dvije svoje knjige sa nadom da će ona, u nekim od tih redova, prepoznati napore i težnje svog odista posebnog pregalačkog i posvećenog pedagoškog rada…“
Osamdesetpetogodišnja učiteljica, okružena potomcima, uživa u skoro šest decenija dugom braku sa suprugom Vojom. U Cakinoj životnoj priči pri samom vrhu je učiteljovanje dugo četrdeset godina i dva mjeseca, njeni učenici koje oslovljava sa-moja djeca, njihove sudbine, pisma, čestitke, sjećanja… prijateljstva koja traju i danas. Njihove riječi o njoj, izgovorene ili zapisane, najveći su i najskupocjeniji darovi, nagrade i priznanja koje je dobila u životu. A toliko ih je da je bogatstvo učiteljice Cake ne mjerljivo.
– Skoro šest decenija sam u braku sa Vojom, i on je bio prosvjetni radnik. I u tome sam imala sreće. Dabogda da je toliko imaju naša djeca. Suprug me je dok sam radila uvijek podržavao, i bilo mu je važno da se dobro pripremim za časove. On mi je kupovao sve metodike. Poštovao je moj poziv i cijenio moj angažman. Vojo je bio učitelj, a postao je doktor nauka. To je i meni bila čast. Ja sam završila razrednu nastavu, ali mi je najvažnije bilo da budem učiteljica. Ništa od toga nije ljepše. Svakog savjetujem da se lati tog poziva. U svakom vremenu može se biti dobar učitelj, ali ako volite djecu. Samo tada i učenici i učitelji su srećni. Ja sam voljela taj poziv kako sam voljela svog oca, a svoje učenike sam istinski obožavala. I danas ih sanjam. Pogodi me njihovo sjećanje, pažnja, poštovanje… i raduje me. Zamislite, ne zaboravljaju me oni koji su odavno zreli ljudi i odavno ostvareni. Pišu i pričaju o meni, na primjer, Pavle Goranović, Igor Bojović, Marija Perović i mnogi… ili posjete me, pozovu telefonom, ma gdje da žive da čuju kao je učiteljica, šta radi… I danas mi se obraćaju sa učiteljice-moja učiteljice. Nema ljepšeg poklona, niti ljepše nagrade..“
N.N.
