Da je muzika-poput sporta, odavno postala globalni fenomen, to je definitivno potvrdila era interneta i masovna digitalizacija galopirajućeg svijeta. Srećom, ni Crna Gora nije u tom polju ostala po strani, pa se u ovoj prevagi modernog nad tradicionalnim i kada je o muzici riječ, ponekad svakako zapitamo kako li je sve počelo u našem gradu, ko je dao toliko znamenitih muzičara, kako u klasičnoj, tako i u popularnoj muzici….
Ali, gdje su, kao i svuda po Crnoj Gori narodni instrumenti dugo imali primat? Neko ko je dao veliki doprinos toj muzičkoj revoluciji , svakako je ugledna staronikšićka porodica Čolović, iz Grudske Mahale. Nažalost od desetoro djece Petra Čolovića, danas su živi samo kćer Olga Ljuka i sin Jakov.
Ovaj 69-godišnjak, penzioner, kroz cijeli život veoma svestran i kreativan duh, o tome kako je muzika ušla u njihovu kuću priča: „Od jedne grupe doseljenih Rusa iz februarske revolucije 1905. godine pored (Kljujeva, Kuznjecova i Butolskih) bio je i jedan bračni par ozbiljnih godina, bez djece, muzički pedagog i istoričar umjetnosti. Stanovali su kod mog djeda Jakova, u Karađorđevoj ulici, koji je držao kafanu, a koji je imao samo moga oca Petra. On je tada imao četiri godine i nijesu mu dozvolili da ide u školu, već su ga kući opismenjavali. Već 1910. otac mu kupuje mali pianino, a svirao je i violinu, kasnije i harmoniku i pikolo. Umro je 1950. u 49. godini života. Toliko je bio ovladao instrumentom, da su ga brzo muslimanske porodice iz komšiluka često zvale da im svira „Nizamski rastanak“ od Mocarta.
Inače, moj djed i njegova dva brata su bili među entuzijastima osnivačima KUD Zahumlje. A sastav prvog tamburaškog orkestra , koji su zvali „Kraljevski muzičari“ , kao ni bilo kakva muzička aktivnost nije se mogla zamisliti bez Čolovića. Ali isticali su se i Petar, Pero i Pavle Kovačina, Uroš Šćepov…, i toliki drugi palanački zaljubljenici, posebno iz porodica Karović i Janjušević, koji su zanimljivo je svi bili inženjeri. Ali, ogroman doprinos razvoju muzičke kulture grada Nikšića dao je muzičar Jovan Đorđević, koji je opismenio veliki broj sugrađana, koji su prošli kroz gradski „bleh orkestar“, koji nije imao dovoljno instrumenata za sve zainteresovane.
I tokom II sv. Rata, Petar-Penjaš je nastavio da svira , često i preko „blokova“ (okupacionih jedinica), noseći nekada materijale partizanskim jedinicama, sa štamparom Mićom Radojičićem.
Poslije rata Petar je i ako građevinski tehničar, četiri godine predavao u Radničkoj školi predmet muzičko vaspitanje.
I uz njega su se rano svi njegovi sinovi predali muzici: brat Nikiola, počeo je da svira harmoniku sa ocem i ide sa njim sa 12 godina. Đoko je svirao harmoniku, saksafon i klarinet, Blažo- harmoniku i trubu, Milutin-trubu, Slobo –klarinet i bubnjeve, Ja-Jakov gitaru, mandolinu i bisernicu, a najmlađi i svakako najtalentovaniji Miško- gitaru, tako da je ovladao čitavim repertoarom Džimija Hendriksa“. Tako se živo sjeća tih godina velike oskudice, ali i velikog idealizma. Tek njihovih vježbi…
„…u našoj, velikoj staroj kući, iz svake sobe se čula svirka. I svi čujemo jedan drugog i sviramo kao da to radimo po aranžmanu. Tačno znaš đe ti je koja partija, koju partituru sviraš. To su svi znali, komšije pogotovo, pričali su o tome- kakva je to bila kakofonija“.
Već 1964. godine, grad Nikšić, dobija prvi rok sastav „Egali“! Osnivaju ga entuzijasti iz Zahumlja, a kumuje u pok. Božidar Vukotić-Plovak. Činili su ga: Bogdan–Cukro Kilibarda- vokal, Faruk Osmanagić- saksafon, Jakov Čolović-instrumentalni solista, Ratko Radulović-ritam gitara, Bato Jauković-bas gitara i Ilija–Branko Burić-bubnjevi. Sa prvom električnom gitarom „Melodija Mengeš“, iz Zagreba, koju je nabavio upravo Jakov, brzo su usavršili dotadašnje i osvojili nove svjetske hitove. U tom širokom repertoaru, posebno su ostale upamćene pjesme „Šedouza“, kao i instrumentalna muzika Havana Gila, Tekila, Brazil. Posebno je popularna bila pjesma „Marina“ od „Roka Granate“, i ako su mladi bili ludi za „Bitlsima“ , Klif Ričards sa „Šedouzima“ bio im je bliži.
i nipošto nijesu željeli da podlegnu palanačkim aršinima i provincijskoj letargiji.
Iste-1964. godine, Slobodan Čolović osniva KUD „Čelik“ – pri Željezari, što još više obogaćuje muzičko- zabavni život grada.
Ubrzo, 1967. godine, brat Miško formira VIS „Feniksi“, i već sa time Nikšić stiče osnovu za dalji napredak estradne muzike, ali, kada se on pomene, ostaje poseban žal jer ogroman talenat nije pratila i želja za napuštanjem rodnog kraja, pa se je zadovoljavao lokalnim mjerilima koje je vrlo rano i uveliko prevazišao. No, uspomena na njega, kao i na ostale Čoloviće je neizbrisiva.
A koliko danas ima muzike kod vas i šta ova umjetnost znači za vas?
„Uvijek je bila itekako prisutna, bez nje nikad nijesam mogao. Uvjek sa sobom nosim te moje instrumente mandolinu, gitaru, bisernicu, balalajku.Tako da mi nikada nije dosadno.
A sama muzika je za mene kao uspjeli dribling za fudbalera, koji prije svega razgaljuje publiku. Ta nekada neobjašnjiva očekivanost, ali i neočekivanost poteza, to je za mene muzika, ali u toliko potpunija u koliko je publika zadovoljnija. Bez toga, te diobe emocija, te isprepletenosti, interakcije, ona bi bila polovična. A u ostalom, ko je to do sada dao pravu definiciju muzike, tog čuda i najuniverzalnijeg jezika koji ne poznaje granice?“ završio je Jakov, taj zaokupljenik finog zvuka čija sinovica Gordana Jovanović Čolović, kao nastavnica muzičkog vaspitanja u OŠ na Vidrovanu za sada jedina iz mlađe generacije nastavlja tu svijetlu porodičnu predanost koja je postala tradicija za ponos cijelog grada.
-Mladen Kuček
