Od četiri hotela koja su u Nikšiću radila prije Drugog svjetskog rata, tri su se nalazila u današnjoj Karađorđevoj, a jedan u Njegoševoj ulici. Ovi ustvari, mali pansioni mediteranskog tipa sa domaćom kuhinjom, bili su mjesta okupljanja gradske elite, intelektualaca i bogatih trgovaca.
Balkanski i Prvi svjetski rat prekinuli su dotadašnji razvoj grada i iz osnova promijenili život njegovih žitelja.
Od četiri hotela koja su u Nikšiću radila prije Drugog svjetskog rata, tri su se nalazila u današnjoj Karađorđevoj, a jedan u Njegoševoj ulici. Ovi ustvari, mali pansioni mediteranskog tipa sa domaćom kuhinjom, bili su mjesta okupljanja gradske elite, intelektualaca i bogatih trgovaca. Prve nikšićke hotele odlikovali su besprijekorna čistoća, red i prijatna atmosfera.
Detalj iz nikšićkih kafana prvom polovinom prošlog vijeka
Nikola Barzuta u listu ‘Glas Crnogorca’ 1909. godine nudi u najam svoj hotel ‘Amerika’. Od Barzute hotel će preuzeti Pavle Vrbica, a njegov vlasnik od 1910. godine je Spasoje Vujović, trgovac, upravnik Crnogorske pivare ‘Onogošt’ Vuka Krivokapića, podignuta 1896. godine.
Hotel “Amerika” imao je restoran i petnaest soba, a zanimljivo je da je broj trinaest bio ‘preskočen’. Na strani prema ulici sobe sa brojem 1 i 6 imale su, kako smo saznali od vlasnikovog sina Nica Vujovića, balkone i predstavljale su neku vrstu ondašnjih apartmana za posebne goste. Balkone su imale i dvije sobe u dijelu zgrade naspram dvorišta.
Po završetku Prvog svjetskog rata hotel je proširen i modernizovan. Dograđen je 1926. godine, pa je zahvatao gotovo cio prostor od ugla na kojem je danas Galerija ‘Forum’ do kuće Redžića. Kada je završen Drugi svjetski rat hotel je odmah restauriran i dobio je novo ime ‘Javorak’. Bio je to prvi hotel u oslobođenom Nikšiću. Nacionalizovan je 1948. godine. Jedan zapis svjedoči da je poslijeratni ‘Javorak’ raspolagao skromnim smještajnim kapacitetima, a poznato je, naime, da su u ovom hotelu redovno boravile fudbalske ekipe prilikom gostovanja u Nikšiću i da su se prije utakmice ispred hotela okupljali brojni navijači i zajedno sa igračima odlazili na stadion.
Hotel „Amerika“
U ‘Glasu Crnogorca’ 1903. godine, Mila Makrid obavještava da je gostionicu preselila ‘u vlastitu kuću u kojoj sam odredila pet lijepih soba’. Ta gostionica će kasnije prerasti u hotel ‘Nikšić’. Njegovi vlasnici, braća Makrid, doseljenici iz Jegejske Makedonije, živjeli su u Nikšiću i u vrijeme turske vladavine. Po oslobođenju 1877. godine, u nekadašnjoj ulici Cara Dušana, današnja Karađorđeva, imali su nekolike kuće.
Za vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu, hoteli su oduzeti vlasnicima i pretvoreni u menze za oficire. Italijani su 1941. godine pa do kapitulacije u zgradi hotela ‘Nikšić’ držali restoran u kom je kao konobar radio Luj Davičo, muzičar iz Beograda. U jednoj akciji organizacije KPJ u Nikšiću, on je bombom usmrtio nekoliko italijanskih oficira. Na licu mjesta je uhvaćen i poslije mučenja strijeljan. Savez boraca Nikšića 1961. godine, na toj zgradi je postavio spomen ploču. Engleske i američke eskadrile 1944. godine, u više navrata nasumice su bombardovale grad, a gotovo u cjelini je porušen i hotel ‘Nikšić’. Na uglu Karađorđeve i Ulice Vuka Mićunovića, nalazio se hotel ‘Evropa’ Mitra Nikovića. Imao je dvadeset devet soba i bio je najveći predratni hotel. Kad ga je zatvorio, vlasnik hotela je zgradu prodao sreskom načelstvu , a u godinama Drugog svjetskog rata, zdanje ovog hotela bilo je pretvoreno u komandu karabinjera.
Hotel ‘Evropa’ imao je veliku baštu. U njemu su odsjedali mnogi ugledni gosti iz inostranstva, domaći velikodostojnici, organizovani maskembali i razne priredbe, u njemu je svirala češka muzika, hotelski fijaker je goste dovozio iz Dubrovnika i Trebinja… U zimskom periodu se dešavalo da nema nijednog gosta, dok je u ljetnjim mjesecima interesovanje za boravak u njemu bilo toliko veliko da su se mjesta morala znatno ranije rezervisati. Kratko vrijeme u ovoj ulici radio je i hotel ‘Bristol’ koji je imao dvanaest soba, ali nijedan od predratnih nikšićkih hotela, nije radio duže od nekoliko godina.
Nikšićani su prije Drugog svjetskog rata u kafanama pili rakiju ‘šljivu’ iz čokanja, žene liker ‘kruškovac’, gazirane krahere i oranžadu ili sok od maline razblažen hladnom vidrovanskom vodom, dok je vino malo ko tražio. Piće je u lokale dovoženo u velikim drvenim buradima od nekoliko stotina litara i u njima ljeti hlađeno, snijegom i ledom dopremljenim na konjima sa Vojnika. Tovar je bio umotan u prekrivače od sukna. Kasnije je led za kafedžije počela proizvoditi pivara ‘Trebjesa’.
Tipična nikšićka kafana tog vremena, imala je drveni šank, poneka i ogledalo. Ispod šanka stajala je ‘pletena’ demižana sa vinom, mada su ga gosti rijetko tražili pa je završavalo kao sirće. U stalaži pored zida, u deset- petnaest flaša, bio je izložen cjelokupan asortiman pića. Stolovi su bili prekriveni šarenim tavajama, a sa tavanice je visila obavezna muholovka. Kad pristudi, u furuni je ložena pilotina.
Između dva svjetska rata, u godinama ovdje rijetkog spokoja, Nikšić je živio mirnim, patrijahalnin, palanačkim životom. U oko trga nanizanim kafanama vlasnici su sjedjeli zajedno sa gostima, ljeti u hlad lipa iznosili stolove i stolice. Konkurencija je bila velika, a zarada mala. Kafedžije su svakodnevno posjećivali jedni druge, zarađeni dinar je kružio. Pamte se Milisav Krečković, Luka Nikolić, Danilo Rutešić, Andrija Vujičić, Grujica Gezović i Vaso Seferović. Dešavalo se da se u nekoj od kafana nađe samo jedna flaša pića, a u nedostatku drva za loženje u furunu bi se stavljala upaljena svijeća, kako bi gosti imali utisak da se kafana grije. Kako su to zapamtili neki stariji Nikšićani, kad se gleda okolo trga od nekadašnje kuće Sava Vidojevića, desnom stranom, pa do na kraj trga gdje je danas gradska kafana, u osmoj u nizu zgradi, njen vlasnik Đoko Dževerdanović u prizemlju je držao kafanu, kao i njegov susjed u svojoj kući Ilija Magovčević. U kući do ove, vlasnika Jova Jovanovića Jokanovića, bila je kafana Vuka Ćatovića u kojoj je pjevala ljepotica Šefkija, Mostarka, koja se tri puta udavala. Preko puta kuće Katurića kafanu je u svojoj zgradi držao Ćetko Čanović. U istoj zgradi Italijan Mauro Di Mastrototoro držao je deposit pića, a ovaj čovjek je po svojoj sopstvenoj želji ostao da zauvijek počiva na nikšićkom groblju. Jednom prilikom strogi finansi našli su u depozitu ‘kršteno’ razblaženo vino i odlučili da ga na licu mjesta unište. Drvena burad su otkotrljana ispred lokala i njihov sadržaj istočan u takozvanu kunetu, neku vrstu tadašnje otvorene kanalizacije. Vino je kao potok teklo do na kraj ulice, pored brojnih prolaznika i znatiželjnika. Ovu priču je ispričao Dino Tuzović, a za nju je znao i Maurov sin, koji se mnogo godina poslije rata zatekao poslom u Nikšiću.
U šesnaestoj kući u nizu, trgovac i dobrotvor Milo Tomašević, u svojoj kući je držao kafanu, a u istom zdanju bila je i kafana Radoja Grozdanića. Kada se pređe Manastirska ulica, u svojoj prizemnoj kući na uglu Trga, kafanu ‘Pariz’, držala je Cvijeta Radovanović. U susjednoj kući Miloš Nikčević je takođe imao kafanu, a u kući vlasnika Jova Damjanovića radio je bife Milutina Đukanovića. U narednoj kući u ovom redu nalazila se zgrada koja je nekada bila u posjedu Bekice Mišovića, a u kojoj su kafanu i restoran imali braća Stanišići. Podrum za piće Dubrovčanina Vlaha Paljetka bio je smješten u kući do ove, a u trećoj kući u ovom redu, kafanu je držala porodica Mandić. Na uglu Trga i današnje Njegoševe ulice, u posljednjoj zgradi u nizu na Trgu, kuću prvog vlasnika Đurice Đuričića, kupio je Toma Vojnović i renovirao je 1936. godine. U njoj su lijepo uređenu kafanu, prije Drugoog svjetskog rata, držali Mitar i Saveta Perović, a u ratnim godinama Đorđije Biberdžić.
Sastajališta nikšićkih fudbalera i navijača, pošto nijesu imali klubskih prostorija, bile su kafane Pera Brkuljana, Jovanke Šipčić, Voja Popovića Ćuka, kafana kod ‘Ćoke’, čija je vlasnica bila majka tadašnjeg poznatog golmana Raka Vukovića. Cvijetina kafana ‘Pariz’, vlasništvo majke fudbalera Milana Radovanovića.
U kafani Pera Pejaka, koja se prije Drugog svjetskog rata nalazila u Karađorđevoj ulici, bila je smještena neka vrsta gradske biblioteke, osnovana kao radnička čitaonica. U njoj se mogla naći beletristika, knjige iz oblasti nauke, a vlasnik je bio pretplaćen na razne listove i časopise.
(nastaviće se)
-Maksim Vujačić
