ŽIVOT TRGA (III DIO)
Kurt Hasert, slavni njemački geograf koji je ovdje stigao u ljeto 1891. godine u svom djelu „Crna Gora Putopisi“ bilježi: „Kao i u Podgorici tako i u Nikšiću cvjeta evropski izgrađeni dio grada.
Piše: Maksim Vujačić
Svadba nikšićkom trgu tridesetih godina prošlog vijeka
Kurt Hasert, slavni njemački geograf koji je ovdje stigao u ljeto 1891. godine u svom djelu „Crna Gora Putopisi“ bilježi: „Kao i u Podgorici tako i u Nikšiću cvjeta evropski izgrađeni dio grada. Od širokog trga odvajaju se dvije pravilne ulice koje sa svojim petrolejkama i zasadima stabala daju prijatan utisak. Sazrele su i smokve i Arso me jedno jutro iznenadi sa punim tanjirom ovih ukusnih plodova koje donosi sa pitomih imanja Bjelopavlića na nedjeljni pazar u Nikšić. U gradiću je bila šarolika vreva pošto u Crnoj Gori pazar ima karakter godišnjeg vašara. Ljudi ovamo nagrnu iz udaljenih mjesta da bi obavili kupovinu, završili poslove i uživali u ugodnosti gradskog života.“
Hroničar starog Nikšića Maksim Šobajić navodi: „Svjetska roba iz jevropskih fabrika sve življe juri od preko granice u zemlju, od nekoliko stotina artikala kojih su nikšićke magaze, s kreditom triješćanskih trgovaca do tavana pune. Druge su im pored njih pune proizvoda.“ A Jozef Jan Svatek u djelu “Crna Gora i Skadar“ piše: „I trgovina je ovdje znatno razvijena. Radnje na ovdašnjem prostranom trgu posjećuju ljudi iz svih krajeva Crne Gore.“
U godinama Prvog svjetskog rata nikšićki pazar na trgu je zamro. Oživjeće ponovo početkom 20. godina, tokom Drugog svjetskog rata ponovo će biti ugašen, a nakon oslobođenja grada 1944. godine neće više biti kao onaj predratni.
Naredbom Mata Katurića, upravitelja nikšićke varoši, a po nalogu vojvode Šaka Petrovića, guvernera nikšićke nahije, u martu 1890. godine uvedeno je pazarsko pravilo prema kome se roba mogla prodavati samo u dućanima u krugu pijace na trgu.
Iz turske kasabe kafane i radnje su preseljene u novoizgrađenu varoš na centralni trg i u okolne ulice u martu 1885. godine. Kafana Ivana Vujice se nalazila na uglu trga i ulice Novice Cerovića, na mjestu gdje je bio ulaz u kasniju gradsku tržnicu. Štampa iz tog vremena ovu kafanu često pominje. Kad je 1898. godine osnovano KUD Zahumlje, prvo nikšićko pjevačko društvo, list Onogošt javlja: „Ivan Vujica najpoznatiju kafanu u Nikšiću tog vremena, svoju krasnu sobu stavio je na raspolaganje, sve dotle dok Društvo bude u stanju imati sopstveni lokal.“ Krajem oktobra 1898. godine Zahumlje je u toj kafani imalo svoj prvi javni nastup. U Vujičinoj kafani redovno su se okupljli glavari da proslave imendan knjaza Nikole, tu se proslavlja i rođendan crnogorskog prestolonaslednika, igraju se kola, pjeva se i veseli. Tih godina u ovu kafanu iz svijeta dolaze svirači. Marko Kavaja u “Spomenici Zahumlja“ iz 1928. godine sjeća se da su to nekad bili izuzetni događaji za varoš, prilikom kojih bi obično neko od građana bankrotirao lumpujući sa sviračicama: „Dolazili su mađioničari i komedijaši “pajaći“ što igraju na konope. sa njima su dolazili zmijski carevi, majmuni i ljudi obrijanih brkova. Varoš se tom prilikom uskomeša i oživi. Ispred poklada navale po gradu verglaši iz Italije ili gabelji sa međedima i rešetom. Na poklade se sva varoš pretvori u maškare. Onda je bilo u gradu nekoliko armonika, te se svako veče negđe pjevaše i sviraše.“
U “Nevesinju“ i “Onogoštu“ lokalni hroničar bilježi i neka masovna okupljanja na trgu: „Prvog januara, na novu godinu, učitelj sa učenicima pjevajući razne narodne pjesme, na kraju glavne pjace budu uparađeni, gdje otpjevaše Crnogorsku himnu i Našljednikovo kolo. Zatim g. Pero Kostić, dugogodišnji učitelj, držao je krasan govor za zdravlje Nj.V. Uzvišenog našeg Gospodara i cijelog vladajućeg doma, što su dječica najoduševljenijim usklicima „Živjeli“ ispratili. Zatim se svaki raziđe pjevajući svojijem kućama. Poslije toga G-n Okruž. Kap. O. Niković častio je građanstvo u kafani g. Vujice. Tu se čestitalo novo ljeto i podigle oduševljene zdravice za sreću Gospodara i Članova Knjaževske porodice.“
Nikšićki trg godine 1927.
“Onogošt“ javlja da se uoči 15. jula 1899. godine, dana kad se prestolonaslednik Danilo vjenčao sa princezom Jutom – Milicom od Meklemburg – Strelica: „Sva varoš okiti se barjacima a kad se sumrači sjajna iluminacija rasvijetli varoš, dućani zatvoreni, veličanstvena proslava – varošani u svečana odijela odjeveni… nakon liturgije u Petrovoj crkvi narod se sleže na glavnu pjacu na koju kako se veli da je s neba zrno prosa palo ne bi na zemlju palo, nego na glavu mušku ili žensku… silna vreva, u onom opštem ushićenju i u onom širokom obimu izlijeva najuzvišenijih osjećaja… na glavnoj smo pjaci novog Onogošta. Opsjednuta je kao kad koja vojska stane da se odmara iza velike jedne pobjede. Ne pita se tu: Ko si? Odakle si? Nego: „Zdravo brate i sejo. Danu da poigramo, da zapjevamo!“ Nigdje otpora, nigdje nesporazuma, svi složni, svi se razumiju. Naša opština iznijela vina i rakije. Svak pije što ga je volja i koliko podnijeti može. Ne vuče ga strast za pićem, već da malo razdruži srce… da uz čašu svoje osjećaje izlije pred sakupljenijem narodom. Odjednom nasta tišina, čita se telegram, koga naša opština šalje u ime sve varoši u svijetli dvor na Cetinje, a na koljena Njih. Vis. Knjazu Nasljedniku Danilu i Knjaginji Nasljednici Milici. Ustade neopisivo klicanje: „Živjeli!“ Sva se pjaca razliježe. Šćaše biti i pucnjave iz revolvera, ali je naša opština vrlo razmetno zabranila, da ne bi koji nemili slučaj poremetio ovo narodno veselje. Počela su kola i pjevanje… onda govor predsjednika Obrena Rnjeza. Usklicima: „Živjeli” nikada kraja, dok ih ne ukidoše mladi momci i prikladne đevojke, te se uhvatili u veliko Zetsko kolo, a postariji stali amo tamo da pjevaju svoje starinske omiljene pjesme, a naša đeca pod upravom učitelja g. M. Boškovića počeli da pjevaju najnovije pjesme. Od silnoga pjevanja i vođenja kola, drug druga blizu ne čuje. Svak oglušio… Međutijem, i noć nastupi. Zar koji od nas misli otići kući svojoj! Niko. Ta tamo nije nikoga ni ostavio. Naša vrijedna omladina, iznenadi nas jednom rabotom. Na dva mjesta na sred pjace podigli dva velika četvoroobrazna transparenta, a na svakom obrazu razni značajni emblemi i vidljive riječi našijeh želja. Uz to poredali između stabala raznijeh baluna od hartije, a u svakom svijeće. Naša opština pak iznijela nekoliko kašeta petrolja, koje je obdržavalo zadugo veliki plamen na pjaci, okolo koga igralo se je i pjevalo do ponoći. Ovdje mi je dužnost istaknuti jednu okolnost koja je na svakoga osobiti utisak učinila, a to, da se pri ovom veselju na pjaci u velikom broju odazvao i naš nježni pol kojemu ovdje u ime nas mnogijeh izričemo toplu zahvalnost. Ovaj primjer nek posluži i za buduće. Zar samo muškarcima da je dato da se veseli pri narodnijem svečanostima? I nježni pol ima jednako pravo, tijem više što njihova prisutnost svuda i na svakom mjestu začinja ljepše svako društvo. Do danas na žalost opažala se neka odvratnost u tome. Ne kažemo sada do koga je to bilo, kažemo samo da od danas toga ne bude, a i neće, uzdamo se, vama muževima i ocima ostavljamo ovo na amanet. Neke stare predrasude treba odbaciti.“
nastaviće se…
