UMJETNIČKA KOSMOGONIJA PERA NIKČEVIĆA
Piše: mr Željko Rutović
Fotografija: YouTube print screen
Ako želite da od svijeta pravite vaše bolje mjesto za život ili pak gradite intimnimikrokosmos, za početak je poželjno druženje sa impozantnim umjetničkim djelom slikara Pera Nikčevića. Razloga je mnogo, i ne moraju biti svi obrazloženi, jer onda umjetnost ne bi bila to što vjekovima i kulturama jeste. U jedinstvenoj dijalektičkoj opoziciji erosa i tanatosa sa Perovom umjetničkom galaksijom doživjećete katarzično pročišćenje svog mentalnog prostora. U toj kombinaciji Pero nas navodi na propitivanje šta je cilj ne samo umjetnosti već života i mjesta čovjeka u svijetu.
I sve to na način da Pero svojim djelom uljepšava ružno lice tehnofetišizirane kiborg stvarnosti. Ontologija njegovog umjetničkog poetosa odlučna da od svijeta pravi bolje mjesto ne miri se sa statusom kvo, pa šta god taj status nekom značio a nekom i zračio. Svim tim statusima on suprotstavlja život. Iz mnogo razloga i mnogo drugih trenutaka vremena Perovo vrijeme je vrijeme dijalektičke budućnosti kao logičkog dešavanja i misaono – filozofskog rješavanja pitanja ko smo i štasmo, jesmo li ili nijesmo, mogli biti i uraditi. A sve to bez Perovih virtuoznih umjetničkih alata je približno nemoguće, jer u filozofskoj viziji duha ti alati podupiru kulturološku samokultivaciju koja za početak treba da vodi čovjeka samom sebi. Čisto stvaralaštvo Kant je zvao „ visokom igrom“ a svojim životom i markantnim djelom Pero (samo)potvrđuje neprikosnovenu iskustvenu istinu da umjetnost daje za pravo i slobodu sve ono što zakoni zabranjuju ili „zdrava logika“ ne dozvoljava. Ne moramo čekati tamo neko daleko vrijeme da ne bismo vidjeli te njegove istine života i istine smisla.
Njegova umjetnička praideja snagom naviknutog oka na njegovo slikarstvo u tom duhu brzo postaje intimni muzej naše estetike, kulture i afiniteta. Perove su slike lijek, melem od ozleda što ih nanosi surova realnost izopačenosti, potonuća, virtuelnog spektakla i odsustva nade vrijednosnog smisla. Njegove su slike veliki prozori nekog novog buđenja čiji romantični ramovi krstare alejama mora iz čijih nemirnih dubina izrastaju mirisi i rukopisi sublimne majstorske estetike slikarskog praska.
Gledajući to Nikčevićevo majstorstvo podsjećamo se da su ne slučajno Grci rad umjetnika označavali riječju poezis što znači majstorska djelatnost. Pa otuda to majstorstvo i taj poezis ne pripadaju slučajno vječnosti, putu na kom se Pero odavno zaputio, ne osvrćući se na sitnice koje život kvare, već naprotiv, u svojoj kreativnoj brzini smisla osmišljava tu vječnost čiji će horizonti biti obojeni podjednako i Perovom bojom i Perovim osmjehom, koji onako kao iz bajke kaže sve, ne tražeći da vi kažete bilo šta. Dovoljno je gledati.
I tako, njegova slika i njegov osmjeh satkan od iskustva života prerastaju u poezis njegove vječnosti.
Pero dosledno slijedi instinkt neba da je čovjek biće koje se igra i stvara, kreirajući na taj način upravo ono što jeste u čemu je on prirodan i stvaran, dajući nekoj drugoj stvarnosti motivaciju po kojoj je život neprekinuto kosmološko traganje. U tom traganju dodao je svoje instančane niti jednom umjetničkom trajanju u kojem i sa kojim razmjenjujući to traganje i sami hodamo stepenicama smisla neprekinutog slikarskog kosmosa u kome se na tren i svojim licem u njemu (o)gledamo.
U toj Perovoj slikarskoj kosmogoniji te proširene stvarnosti kao da se produbljuje prostor platna i sve to kao svojevrsni mizanscen za vaša misaono-lirična traganja svijeta u kojima se ljepše osjećate.
Pero, vječiti dječak koji je na razmeđu rodne Stubice i vječnog Pariza napravio neprekinuti luk boja i linija u kojima su pothranjena neka daleka iskustva kao usudi vječne borbe za život i iznad njega, ostaje i ostaće biljegom naše zajedničke kolijevke iz koje njeni najbolji sinovi putuju vremenom za sva buduća vremena. Na svakoj od tih tragalačkih stanica i stranica tog neprekinutog putešestvija Pero je svoj na svome, jer univerzalne istine čuvstva i bivstva, logosa i etosa, poetosa, estetosa i mikrokosmosa, ostaju i uvijek se prepoznaju bibliotekom civilizacijskog nasljeđa iz čijih škrinja izviru svijetla koja obasjavaju mjesta i tačke kojima se sigurno hodi.
Perov korak sa svim razmeđima i izborima, moćima i nuždama, prkosima i nadama, magistrala je svijeta umjetnosti po kojoj ćemo se kazivati, odazivati i sa razlogom pozivati. U iskri luka dječijeg i veselog nemirnog oka i poetosa koji na Perovim usnama titra, sa njim i njegovim slikama ispisaćemo i iscrtaćemo i neke svoje magične slike koje zavještavamo duboko u utrobi ličnog sjećanja, koje se prenosi, čuva, arhivira i boli i voli, i sve to sa Perovim mikrokosmosom bude plemenitije i lakše, bude ljepše, onako nalik bojama sna iz kojih nakon susreta sa Perom njegov lik vam ne izlazi iz hronike tragalačkog vremena koje vas u vremenu i nevremenu ne napušta, jer vrijeme i djelo su neuništivi.
A Pero kroz vrijeme, za vrijeme i vremena!
