Stara kineska mudrost, između ostalog kaže, postaćeš čovjek ako napišeš knjigu. Možda bi na početku skromnog zapisa moglo da stoji, postaćeš čovjek ako napišeš pjesmu, originalnu, lijepu i mnogima blisku.
Božidar Zejak
Da je cetinjski pjesnik, Aleksandar Leso Ivanović, napisao samo „Kare Šabanove”, bio bi pjesnik. Prije svega, ispisujem ove riječi bez naročitog povoda i razloga. Jednostavno, trenutak me je poveo i onaj užitak, pomalo zaboravljen, kada se čovjek sretne sa velikom riječju, moćnom, jednostavnom, dovedenom, usuđujem se da kažem, do krajnje andrićevske jednostavnosti. Čak i više od toga. Čini se da je pjesnička riječ Aleksandra Lesa Ivanovića dovedena do korjena, do iskonskog praoblika, da je nađena u sferi u koju je mogao da pronikne samo veliki pjesnik, veliki talenat. Nije naodmet ako kažem da se to u poeziji vrlo rijetko događa.
Drugo, imam osjećaj pritajene krivice, uočene poodavno, i dok mi oko „pipa” stihove jasne, prisne, imam utisak da se pjesma otrgnula iz okova vremena, od neba, tijela, velikih i malih smrti i kao svjež mlad komad srca „ukrcala” u prostore koje mogu dosegnuti samo odabrani. Čarobni dragulji skriveni su od očiju većine. Pjesma se jednostavno „ukrcala” u nebeska kola (kako loše zvuči riječ kola pored sjajne i srećno nađene riječi, „kari”) i svih ovih godina živi skrajnuti „život” i čuva svoju filigrantsku ljepotu. Ko uspije da stane i zastane pred poetsku čistotu, osjetiće blagost, mjeru trajanja svijeta i prostora, možda pusti laku suzu bisernicu kao skrivenu šumsku jagodu. Osjećaj krivice raste. Nešto dugujem, što se teško može imenovati, sem osjećaja da mi je neko sklonio poetski dragulj crnogorske poezije i cijelo pjesništvo Aleksandra Lesa Ivanovića. Vrijeme je proteklo, kako to lijepo i meko kaže Leso Ivanović, sve je daleko, ne čuju se zvuci, nema čežnje i ljepote, vrijeme blagosti ostalo je na sivim džadama i drumovima. Nad porazima i očajanjima koji „stoje” u neposrednoj blizini ovog poetskog dragulja, na svu sreću trijumfovala je pjesma i sačuvala draž kratkoće ljudskog bitisanja. Ponekad pomislim, da je pjesma koja je pred nama, molitva, možda uspavanka za srećan i miran san, možda ima i elemente pritajene tužbalice. Kažem možda, jer pokušavajući da protumačim stihove Aleksandra Lesa Ivanovića pravim grešku. Bolje je ćutati „Kare Šabanove”, ćutati, ne kvariti nemuštim riječima poetsko tkanje. A šta me to goni da činim, pitanje je koje sebi postavljam bez razloga i povoda i ostaje dalje otvoreno i glasi: zašto imam osjećaj krivice dok pokušavam da se približim pjesničkoj umjetnosti Aleksandra Lesa Ivanovića. Ni odgovor, vjerovatno, ne bi ništa značio.
„Kari Šabanovi“ su me vratili u mlade dane kada sam samouvjereno pokušavao da se domognem „srca” čudesnice „Među javom i med snom”. Nije mi namjera da se bavim paralelama i analogijama, jer se poređenja mogu praviti sa i bez razloga, ali, nakon susreta sa poetskom pitalicom Laze Kostića, osjetio sam uglavnom smirenost dok čekam razrješenje na kraju polja koje možda neću preći.
Da li je boravak velikog Laze Kostića „bilo zrno” koje je „klicu zametnulo”. I tu valja stati. Plašim se odavno da su mnogi poetski krugovi zatvoreni, a svijet nije ni bolji ni gori, ni ljepši. Samo veliki pjesnici to rješavaju lako, vješto i, naravno, neobjašnjivo.
Još jedan osjećaj nelagode vraća me u prostor male zavičajne zavidljivosti. To je poezija Dragomira Brajkovića, odnosno njegov Miko Čajov, kome je bolest ime nadjenula te je nosi kao spas i amaljiju. Da je bilo „meddžine” za nju, ne bi bilo pjesme, ne bi bilo Mika Čajova. Sva sjećanja koja su me „ovila” su, u to sam se uvjerio, samo skroman doprinos razrješenju zagonetke pjesničkog stvaranja.
Pokušavajući, uglavnom bezuspješno, da se ukrcam na „Kare Šabanove” iskazujem još jednom žal što se poezija Aleksandra Lesa Ivanovića ukrcala od mene daleko dok sam pratio druge tvorce i tumače pjesničke umetnosti. I onda, kada bi me „uglazbljeni“„Kari Šabanovi” vraćali na tren u prostore ljepote i fine tuge, što moje „uho” nije moglo da „ulovi” poetska saglasja svijeta ljudi mirnih, ljudi „sjenki”, potonje ure Rada Tomova, odgonetka je koja me upućuje na zaključak da su dovoljne oči, odnosno riječi da se ono sveto i veliko spase. Dakle, umjetnost koja estetizuje smrt koje ima i nema, ima seoba u dublje poetske prostore ili drugačiji svijet. Opet me „ovi” sjećanje na poetske domete Miloša Crnjanskog.
I na kraju ovog kratkog zapisivanja o poetskom dragulju Aleksandra Lesa Ivanovića, eventualni čitalac će lako uočiti da se nijesam bavio oprobanim analizama stiha, značenjima i višeznačnostima, sem što sam takao lako fine strune pjesnikove, koje su izazvale osjećaj tuge i na tren me odnijele u prostore gdje poetski mir vlada. Dovoljan bi bio samo jedan pogrešan korak da se sve poremeti i nestane.
Bilješka o autoru
BOŽIDAR ZEJAK rođen je 2. juna 1952. u Baricama kod Bijelog Polja. Osnovnu školu završio je u Tomaševu, gimnaziju u Bijelom Polju, a studije jugoslovenske i svetske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Objavio je četiri zbirke pripovjedaka: Kavez, Iza jutra, Sumnjiviu zapisi i Izabrane priče. Autor je nekoliko zbirki pjesama, besjeda i monografija. Objavio je romane: Uspon i pad Joka Sajaka, Nebeski ratnik, Tajna akovske varoši i Kletva polja Suranova.
Dugogodišnji je član Udruženja književnika Srbije.
Živi i stvara u Beogradu.
Leso Ivanović
KARI ŠABANOVI
Sjećanje iz djetinjstva
Sjećanje me lakom tugom ovi:
… veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
— s puta idu kari Šabanovi.
Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima.
Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.
Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa,
niti idu kari Šabanovi…
