Milija Jocović rođen je u selu Granice 1937. godine, atletikom počinje intezivno da se bavi 1956. godine, po nagovoru svog profesora fizičkog vaspitanja Muja Stevovića, kao član AK „Čelik“.
Milija Jocović
Piše: Prof. dr Mališa Radović
Kada krenete starim putem preko Krnova za Šavnik i dalje, odmah iza Gradca sreta vas selo Lukovo, tačnije Mjesna zajednica koja okuplja više sela i zaseoka. Za one koji ne znaju u prošlosti Lukovska opština bila je najveća u Crnoj Gori. Obuhvatala je sadašnja sela Lukovo, Granice, Dragovoljiće, Gvozd, Gradačku poljanu, Ivanje, Kunak i Radjeva, a pripadali su joj još Jasenovo Polje, Šipačno, Praga, Orah, Ozrinići i Laz. Lukovo je dalo dosta žrtava za slobodu naročito za vrijeme Turaka a i kasnije sve do poslednjih ratova na ovim prostorima. Zbog velikih žrtava i prolivene krvi, Kralj Nikola je Lukovo posebno opjevao u svojim Kolima, gdje počinje: „Oj Lukovo ojađeno, Od krvi si sve crveno, Samo zlicom i junakom, Knjaz Danilom naseljeno. Zbog velikih žrtava i prolivene krvi, Kralj Nikola je postavio svoga sina Mirka za komadanta Lukovskog bataljona što je u to vrijeme bila velika čast i priznanje. Iznjedrila je lukovska Opština veliki broj poznatih i znamenitih ljudi i serdara, sojvoda, kapetana, barjaktara i junaka iz starog vakta, a od Drugog svjetskog rata narodnih heroja, boraca i više istaknutih ličnosti društveno-političke, privredne, kulturne i prosvjetne djelatnosti.
Kao što rekosmo jedno od sela lukovske Opštine su Granice koje se geografski naslanjaju na Gornje Polje. Pitao sam stare što se selo zove Granice,a nepouzdan odgovor je da je to nekada bila granica sa Turcima (medjutim nazivi nekih lokaliteta kao, Bajrova prodo, Adžinanića Do, Kajovina itd.) ne daju garanciju o nekoj granici. No, kako bilo da bilo, selo Granice je jedna oaza izmedju brda Brezova i Tovića, gdje je u poslijeratnom vremenu živjelo oko 50 domaćinstava, a prema Ljetopisu škole stoji da je šesdesetih godina prošlog vijeka bilo 40 učenika. Selo je imalo raznih majstora za pojedine djelatnosti, a za ovu priliku da samo pomenemo stihopisca-pjesnika Blaža koji je pratio život i zbivanja u selu i sve to slikovito pretvarao u stihove koji su štampani na seoskoj Bistijerni, i ko prvi ih nadje razglasi da svak zna, normalno takvi stihovi se brzo uče. Često je imao i problema sa opjevanim, a kako neće kad što ono kažu i „kosu na glavu nagrdi“. Nećemo te uvredljive, nego jednom Blažo s družinom pošao na Igranku u Orah i kao što je bilo u taj vakat, igra se pjeva, pleše uz usnu harmoniku, vode se priče, udvaranja momčadi itd. No, zametnuše pjesmu djevojke, pa napadoše Blaža: “Gdje si Blašo dosad bio što nam nijesi dolazio“ Blažo: „Bio sam se naljutio al’ sam opet proputio “Pjevačica.“ rekok li ti po sto puta da ne nosiš dva kaputa“ Blažo: „Prvo kaput, drugo djile, bože vam se skamenile” itd. Danas na žalost u selu živi desetak domaćina, škola je davno prestala sa radom i što ide na dušu Ministarstvu prosvjete, zgrada je srušena, na kojoj je izmedju ostalog stajala i Spomen ploča žrtvama rata. Naši stari voljeli su školu ,valjda da se mladi naraštaji ne muče kao oni, tako da je dosta učenika, studenata i kasnijih stručnjaka iznjedreno iz ovoga sela.
Milija Jocović – fotografija iz 1959. godine
Sjećam se komentara jednog poznatog borca iz Dragovoljića, koji je 1957. godine živio u Glibavcu . Kad on kao zaljubljenik škole kaže „malo selo Granice šest maturanata, veliko selo Glibavac jedan maturant“, uz napomenu da je u to vrijeme, kako se zvala Velika matura, bila ite kako cijenjena. Iz navedenog proizilaze činjenice da je selo Granice dalo veliki broj obrazovanih ljudi: pravnika, ekonomista, ljekara, profesora, magistara , doktora nauka i dobar dio istaknutih ličnosti u privrednom, društvenom i kulturnom angažovanju.
Iako bez ikakvih sportskih terena i tradicije, iz ovoga sela je izrastao veliki broj vrhunskih sportista koji su pronijeli slavu crnogorskog i jugoslovenskog sporta. Iz Granica su ponikli poznati košarkaši, košarkašice, atletičari, džudisti, fudbaleri, rvači, strijelci, pedagozi fizičke kulture itd. Daleko bi nas odvelo da ih sve nabrajamo i opisujemo njihove djelatnosti i rezultate , o tome drugom prilikom a ovdje ćemo se baviti ponajboljim ako ne i najboljim sportistom iz našeg kraja gospodinom Milijom Jocovićem, bacačem kugle i diska.
Milija Jocović rođen je u selu Granice 1937. godine, kao dijete palog borca, pa će njegova čestita majka sa dosta teškoća podizati pet sinova koji su bili ponos ne porodice već čitavog sela. Milija je završio osnovnu školu u rodnom mjestu a Realnu državnu gimnaziju u Nikšiću 1957. godine. Kasnije u Beogradu završava Fakultet za fizičku kulturu,zatim upisuje postdiplomske studije (gdje se i moja malenkost nađe) iste je odslušao, položio ispite, ali zbog porodične tragedije, gubljenje jednog pa drugog brata, nije ih završio iako je samo malo trebalo. Svoj radni vijek proveo je u SD “Crvena Zvezda“ kao trener i pedagog, odnosno u Osnovnoj školi na Topčideru kao profesor, odakle je otišao u penziju.
Atletikom počinje intezivno da se bavi 1956. godine, po nagovoru svog profesora fizičkog vaspitanja Muja Stevovića, kao član AK „Čelik“. Iako korpulentan u svojoj generaciji, volio je da se bavi drugim sportovima pogotovo fudbalom, što će kasnije i sam isticati kao lijepe uspomene. Put ga vodi za Beograd, prevashodno zbog studija a i zbog sporta jer je već bio skrenuo pažnju na sebe kao, sportski rečeno materijal. Postaje član AK „Crvena Zvezda“ čiji je i danas član i pristalica, iako već odavno nema nekih aktivnosti.
U „Crvenoj zvezdi“ pod rukovodstvom iskusnih trenera i svojih predispozicija brzo napreduje i počinje ostvarivati vrhunske rezultate. Taksativno da nabrojimo najvažnije rezultate koje je Milija ostvario u svojoj sportskoj karijeri.
Fotografija iz reprezentativnih dana: Darko Radošević (bacač diska), Đani Kovač (srednje pruge) i Milija Jocović (bacač kugle)
U bacanju kugle 11 puta je obarao državni rekord, pet puta bio je prvak Države u bacanju kugle a jedan put u bacanju diska. Dva puta bio je prvak Balkana, četiri puta drugi uz učešće na deset Balkanijada. Dva puta je učestvovao na Mediteranskim igrama-osvojio bronzanu medalju. Četiri puta učestvovao na EP-zauzeo 5., 8., 9. i 13. mjesto u izuzetno jakoj konkurenciji. Učestvovao na Univerzijadi i osvojio četvrto mjesto u bacanju kugle i peto u bacanju diska. Četrdeset puta je bio član Atletske reprezentacije Jugoslavije. U susretu Balkan-Skandinavija bio član balkanske reprezentacije. On je prvi Jugosloven koji je bacio kuglu preko 17, a kasnije 18 metara. Bio je blizu distance od 19 metara. Za dvije Olimpijade ispunio je normu, ali nije nastupio za reprezentaciju. Završio je sportsku karijeru držeći jugoslovenski rekord 18,75 metara, koji će kasnije biti značajno pomjeren od strane prije svega njegovih učenika. Milija je godinama živio i trenirao u Sportskom centru „Košutnjak“ iako je imao garsonjeru u Ruzveltovoj ulici, ali koju su više posjećivali Nikšićani nego on. Često smo bili zajedno na pripremama u Košutnjaku i normalno se družili i prepričavali razne dogodovštine. I baš kada je postavio ovaj posljednji rekord, komentar njegov je bio, -Burazeru ja ne mogu dalje,da bih bacio više morao bih pribjeći uzimanju raznih stimulativnih medikamenata, što već mnogi rade, ali ja to neću. Pročitao sam negdje komentar izvjesne dame koja kaže „pa ne može Milija, više da baci on je mršav, vidite kakvi su oni oko njega. Ona je to dobro kao laik primijetila, samo što se mora reći da Milija nije bio mršav već baš skladno razvijen, ali njegov hendikep je bio mala masa-težina 110 kg, a svi oko njega 130 kg i više. E da je htio prihvatiti novi režim „ishrane“ sigurno u očima pomenute gospođe ne bi bio mršav, ali on to nije htio, jer kao obrazovan i vaspitan čovjek znao je koje su posledice svega toga u što smo se i uvjerili bezbroj puta.
Bio je član „Crvene Zvezde“, koja je osvojila 10 puta kup i 13 puta ekipno prvenstvo Jugoslavije. Četiri godine bio je savezni trener bacača kugle. Kapiten reprezentacije Jugoslavije pet puta, a „Crvene Zvezde“ više godina.
Poslije završetka sportske karijere posvetio se trenerskom poslu. Prvo je trenirao Vladimira Milića, koji će prvi od Jugoslovena baciti kuglu 20 i 21 metar. Pod njegovim rukovodstvom Milić će postati evropski prvak, pobjednik Balkana i Mediterana, finalista Olimpijskih igara i pobjednik mnogih međunarodnih takmičenja.Trenirao je i Dmitra Marčetu, bacača diska kao i Mirjanu Tufegdžić rekorderku u bacanju kugle, kao i više juniora.
Dosta rano se povukao iz atletike, zbog raznih okolnosti iako je mogao još dosta da doprinese napretku ovoga sporta. Mnogi njegovi savremenici iz bivše Jugoslavije i danas su vodeće ličnosti u atletici gdje teritorijalno pripadaju. Kao zaslužni majstor i strućnjak sporta dobio je zaluženu nacionalnu penziju, da bi imao osnov za svoju penziju.
Kao zaključak ovoga osvrta i sjećanja, navešćemo riječi koje nam je Milija jednom prilikom rekao: -Dosta sam vremena proveo u sportu kao sportista i sportski stručnjak, proživio više dobrih nego loših trenutaka i s pravom kažem sa te tačke gledišta ja sam zadovoljan. Proputovao sam skoro čitav svijet, vidio razne civilizacije i kulture, suretao se sa najboljim sportistima svijeta, ostvario mnoga prijateljstva i kontrakte kojih se rado sjećam. Imao sam pobjeda kako ličnih tako i ekipnih, a i poraze sam prihvatao kao sastavni dio sporta jer u sportu je nemoguće da svi pobjeđuju, mora biti i poraza, a što ih je manje to je bolje. Nasvježija i namilija su mi sjećanja iz Nikšića, iako datiraju prije skoro 60 godina, najmanje su vezana za bacanja koja će mi kasnije biti glavna aktivnost, već bezbroj odigranih fudbalskih utakmica sa drugarima. Bilo je tu raznih sportskih terena skoro u svakom kvartu,prigradskim naseljima i normalno ekipa koje su se nadmetale iz nedjelje u nedjelju. I danas su mi svježe utakmice na Livadi pored kupališta Manitovac, gdje smo odlazili na kupanje, pa normalno uvijek je pala i utakmica. Znači čovjek proživi svoj vijek, ali uvijek nekako ostane u dječačkom vremenu jer htjeli priznati ili ne tih godina se najbolje sjećamo. Meni je jedino žao što niz vrhunskih sportista iz Nikšića koji su pronijeli slavu jugoslovenskog sporta nijesu zbog svog prebivališta rezultatima pripadali Crnoj Gori. Tako da čitam ovih dana crnogorski rekord u bacanju kugle iznosi 18,52 metra, a ja sam bacio 18,75 metara, prije 45 godina. Ali na mladosti svijet ostaje biti će rekorda i napretka, što ja uistinu želim.
Na kraju šta reći, Milija uživa svoj penzionerski status, pomalo godine i hiljade i hiljade podignutih tona, hitaca kuglom i diskom naplaćuju svoj danak, ali trajaće još.
Za svoj rad dobio je više nagrada i priznanja:
-Orden zasluga za narod sa srebrenom zvezdom;
-Orden rada sa srebrenim vijencem
-Oktobarsku nagradu grada Beograda
-Majsku nagradu Srbije za sport
-Zlatna plaketa SD „Crvena Zvezda“
-Zlatna značka Atletskog saveza Jugoslavije
NEKA LIČNA SAZNANJA I IMPRESIJE
Prilikom mog boravka u Somboru gdje sam nastupao za Rvački klub „Elektrovojvodina“ razgovarao sam sa kolegom, prof. fizičkog vaspitanja, Petrom Lojovićem koji je takodje bio dobar bacač kugle baš u vrijeme kada je i Milija ostvarivao vrhunske rezultate.Iako je tada bilo dobrih bacača na ovim prostorima, Šuker, Barišić, Ivančić i drugi. Lojović kaže: -Svi mi nijesmo ni blizu bili Milije, i zapamti, on je imao najljepšu tehniku bacanja ne samo u Jugoslaviji, već i šire. Njegova težina dosta je limitirala da i pored vrsnih rezultata ne ostvari još veće,ali ostvario je dosta, jer rijetko kome je pošlo za rukom da pomjeri nacionalni rekord za više od dva metra i toliko puta obara državni rekord.
-Dako Radošević, Milan Babić i Esad Vilić, reprezentativci i Sarajeva, često su mi pričali o Miliji, kao istinskom drugu i prijatelju uvažavajući njegove visoke sportske rezultate.
-Konačno doajen crnogorske atletike Mileta Božović ističe njegovo druženje sa Milijom i napominje da je on bio inspiracija ne samo njemu već crnogorskim atletičarima pogotovu iz Nikšića. Mi koji smo malo kasnije prispjeli u atletiku, imali smo uvijek potporu od Milije, gdje god se nalazili na pripremama, takmičenjima ili jednostavno studijama u Beogradu.
Da se nadovežemo na izjavu gospodina Božovića bio je inspiracija graničkoj omladini koja se oprdijelila za bavljenje sportom.
O tome koliko je Milija bio skroman i objektivan evo jedne istinite priče. Negdje sedamdesetih godina sretnemo se u Varšavi svako sa svojim sportskim obavezama i normalno kakvi bi bili „zemljaci“ i komšije kad ne bi proveli što više vremena zajedno. I tako sjedeći u nekom sportskom klubu veli meni Milija: -Slušaj brate, daleko smo ja i ti dogurali iz onih krša iz Granica, pa evo se srećemo po evropskim metropolama, zar nije tako. Kažem: -u pravu si, pa i danas mislim da je to dobro kazao, jer teško da bi neka druga profesija mogla tako nešto da nam omogući.
