Boraveći u Nikšiću šezdesetih godina jedna Šveđanka je sa svojim Nikšićaninom noćima odlazila u za nas uobičajenu šetnju korzoom. Kada je u Švedskoj svodila utiske boravka u Crnoj Gori, kao posebnu impresiju je istakla svakodnevne mirne demonstracije kroz glavnu gradsku ulicu, jedino nije znala zbog čega je taj mirni kulturni štrajk okićen dostojanstvom i ljepotom. Pitam se, razmišljjući o mom gradu koliko li sam puta taj isti korzo usnio i šta mi je on značio, pa je svaka nostalgična misao na grad mojih predaka, najčešće ostajala zarobljena na korzou i oko njega. Na njemu i pored njega smo odrastali i starali; stasavali smo na tom parčetu, kasnije se ispostavilo, velikog puta u život, i kao na filmu ponavljali lekcije prethodnih generacija. Tu smo se momčili, kicošili, zaljubljivali, zakazivali tuče, kibicovali, učili da hodamo, jer nam je to bila svakodnevna modna pista, oblačili po posljednjoj modi, nosili prve farmerice, prkosili marlon i bitls frizurama i mnogim bjelosvjetskim novotarijama. Učili smo sa radija arije hitova sa San Rema i zviždukali ih i sada sam sto posto siguran, znali da svi sve gledamo i znamo ko je najljepši, ko je najjači, koja je djevojka ljepotica i ko koga sanja .Bilo je to hodajuće pozorište, večernja predstava koja se kao na traci ponavljala svake noći i ljeti, i s proljeća, i s jeseni i zimi samo sa različitim kostimima mijenjanim, kako je i drčni Vojnik na kraju korzoa mijenjao kape na vrhu svoje planine. Kada sa lipama u proljeće dođu studenti sa novotarijama velegrada, nastajali su modni stresovi i druge promjene, a svaka strankinja i stranac odmah su bili registrovani i popisani. Oni stariji, danju preko korza, do izgradnje kapele, odlazili su gizdavim kočijama na poslednji počinak, negdje iza podne, a prvih poratnih godina sve su to pratila mala zvona nikšićkog manastira. Ranih pedesetih godina Trg i korzo bili su okićeni banderama sa razglasom i Ilijom Pićonijem koji se javljao umjesto telala, a nezaboravni su bili prenosi utakmica sa legendarnim Radivojem Markovićem. Nikšić se šminkao, uljepšavao godinama ali su korzo
i ljudi na njemu ostajali sa istim navikama, samo uvijek iznova moderniji i ljepše obučeni od vremena kada su prve patike i bijeli cinkvajz bili modni hit. Te i takve mirne demonstracije sretao sam još u Knez Mihajilovoj u Beogradu do kraja šezdesetih, nešto nalik u Podgorici, i slično , ali na njihov način originalno i na Cetinju.
Moj Nikšić, svoj i drugačiji od svih, ipak je bio najljepši i najdostojanstveniji. U vrijeme prvog Ruskog satelita na jedan pogled u nebo svi bi kao po komandi zastajali i tražili tu malu tačku uspjeha „naših Rusa“ čiju su ljubav skupo platili očevi, braća i rođaci brojnih Nikšićana. Na korzou se prelamao čitav život, sve se znalo i ko su špijuni, i ko su kokošari, sitni lupeži, jer krupni su svi do jednog u ona vremena otišli u bijeli svijet, da ne kradu svoje. Znalo se naizust ko kolika „đira“ fata i gdje iza toga ide, ko u hotel ko u kafanu, a ko mora kući ili u Park koji su pokrivali svima znani voajeri. Znalo se sve o savakom, a ipak je svaki od mojih sugrađana bio osoben i neponovljiv, a takvi su ostali do danas u mom a i sjećanju starih Nikšićana.
Đorđije Bato Grujičić je čovjek iz nikšićkog dostonstvenog i gospodskog kalupa kakve drugi širom svijeta nijesu imali, niti će. Gradonačelnik, otmeni gospodin, borac omladinske čete u Drugom ratu u kojoj je bio i moj brat Rajko, stariji punih 20 godina od mene. Ako je iko ugradio dušu u Nikšić, onda je to Bato Grujičić koji je naoko lagano i kao niko prije i poslije njega, za razliku od vlastodržaca, koji su bježali za Beograd i Titograd, ostao vjeran svojim nikšićkim džadama, hotelu „Onogošt“ ,Trebjesi, Krupcu i korzoou.
On, Đorđije Bato Grujičić, je čovjek koji je kada je preminuo tada još žive „Nikšićke novine“,(fala Bogu da opet žive), TV i Radio Nikšić, novinare stigle sa svih strana Crne Gore ostavio zapanjenim podacima koje smo stavili uz njegovo ime i funkciju upravljanja gradom Nikšićem. Motel na Trebjesi, kanalizacija(kojom je istrijebljena žutica), vodovod, krupačka plaža, Mali stadion, Dom zdravlja, započeti kolektor, privredni razvoj koji se poredio samo sa Slovencima i zapadnjacima, uređene i asfaltirane ulice, ulična rasvjeta, projekti Nikšića kao saobraćajnog centra Crne Gore, lovni i ribolovni rezervati, započete trim i biciklističke staze, odmaralište na Morakovu, kupljeni hoteli u Sutomoru, Herceg Novom, hangari za avione na Kapinom Polju, procvat „Zahumlja“… U vrijeme sedamdesetih i osamdesetih godina on je gradu ostavio vječno sjećanje za pomen i pamćenje, a budućim upravljačima izazov i opomenu, kako se upravlja i voli grad u kome ste rođeni. To mu Nikšićani nikada nijesu zaboravili o čemu mi je godinu dana nakon njegove smrti ukazao brat, vodeći me da se uvjerim. Na tabli gdje su isticane posmrtnice u centru grada je netaknuta izblijedjela od kiša, sunca, snjegova i vjetrova godinu dana netaknuta neprestano stajala Batova posmrtnica. Tada i ja već u godinama, zasuzio sam teškom muškom suzom, ponosan što sam imao priliku da poznajem čovjeka kakav je bio, i kakav u nama Nikšićanima živi Đorđije Bato Grujičić. O tome je slikom i rječju ovaj nesvakidašnji vid poštovanja objavila i podgorička „Pobjeda“, potvrđujući cetinjsku pošalicu, da ako ćeš da te stvarno ožale idi i umri u Nikšić. Tačno, ali da te uz to i pamte moraš bar za jotu nastojati da se primakneš ljudima kakav je bio i ostao čovjek čije ime nosi kej, sada lijepo šetalište i još jedan korzo na nikšićkom moru, kraj jezera Krupac.
-Zoran Grgurević
