Etno kuće Željka Vujovića i Marine Radović (II DIO)
Kada sam saznala da u Kličevu, u istoj ulici, stanuju pasionirani sakupljači starina, rukotvorina, umjetnina, antikviteta, djelova pokućstva, oruđa i sprava koji svjedoče o nekadašnjem načinu življenja na crnogorskom selu, pa starih knjiga o Crnoj Gori, Marina Radović i Željko Vujović, te da su za tu svoju pasiju namjenski sagradili objekte, bila sam iznenađena. A kada sam ih posjetila i iznenađena i oduševljena. Nije to priča na koju smo navikli, u kojoj su etno detalji uglavnom promocija, ili zaštitni znak, nekog biznisa.
Marinine i Željkove kolekcije starina zaštitni su znak čiste ljubavi prema tradiciji.
Tu, u Ulici Školskoj, sagrađena su dva etno objekta, muzeja starina, i naseljena sjećanjem na prošlost crnogorskog seoskog domaćinstva.
Iz istog korjena, učvršćenog tridesetpetogodišnjim komšijanjem i dvostrukim kumstvom, izrasle su na istu temu dvije različite etno priče, a treća ih tumači.
Jedna, u kojoj su zbirka starina i zbirka knjiga, vlasništvo Željka Vujovića, nastala je iz sjećanja na zavičajnu kuću u Markovini, a priča autorke Marine Radović iz mirisa bakine škrinje u selu Borje. Junaci tih priča starine, rukotvorine, antikviteti… za ove autore nijesu samo detalji lijepi za oko i zanimljivi za fotoaparat, već etnološka i etnografska građa i duhovni poligon za ispitivanja, istraživanja, izučavanja, sjećanja, okupljanja, odmor, uživanje, želju da traje…
MARININA PRIČA
Etno priča iz Kličeva koju ispisuje medicinska sestra, Marina Radović, počinje kao većina iz davnina, nekada su…
Taj početak suvereno vlada njenom etno kućom, izložbenim prostorom muzejskog tipa, koja izvorno svjedoči o načinu življenja seoskog domaćinstva u Crnoj Gori. Bilo je to vrijeme ognjišta i gusala, drljače i rala, jarma, prelja i taklja, natri, prešlice i družice, sanova, žbanova, čaktara i zobanica, pratljača i lukšije, zublje i petrolejke, burila i sanova, urivaka i naramaka… vrijeme kada je ruka sve stvarala, a vješta imala moć čudodejstvenu. Kada su žene odmarale snujući potku i niti, a domaćini od drveta, kamena i gvožđa izrađivali sve alatke. Marinin posjed autohtone tradicije Crne Gore, prije pola vijeka, zaključavala je jedna škrinja. Bilo je to blago njene bake Mileve Petković u selu Borje:
„Prvi moji koraci ka ovoj priči bili su kod babe i đeda na selu. Taj ambijent bio je jednostavan, a čudesan. U jednoj velikoj sobi bili su kreveti, nekolike uokvirene slike na zidu, i naravno škrinja… Ta škrinja je u mom životu nešto posebno, kada pričam o njoj obuzmu me emocije. Ona je pečat mog djetinjstva. Ona je za mene bila velika tajna. Pamtim svaki korak do nje. Baka u crnini, opasana travezom, a iz džepa vadi ključ na kojem je bio privezan kanap, i kreće ka škrinji. Išla sam za njom na prstima kako bih otkrila šta se tu nalazi, ali dugo sam uspijevala samo da udahnem nevjerovatan miris, koji se ne zaboravlja. I jednoga dana sam otkrila tajnu. U škrinji je bila kutiju sa šećerom u kocke i nasložene bijele košulje. I miris. Imala sam sedam-osam godina, i pokušavala sam da budem mirna i poslušna kako bi mi baka dozvolila da budem tu, kada otvara škrinju. Taj ritual, taj miris iz bakine škrinje postao je znak mog djetinjstva.“
Tu je ispisan prvi pasus ove narodske priče od davnina. Magija i misterija bakine škrinje koja pamti rođenja, svadbe, slave, darivanja i umiranja, zatim zaveštanje porodice koja je željela da sigurna ruka čuva nasleđivano pokućstvo, radovi rukatnih žena iz porodice Petković… stopili su se u zov davnih vremena koji je nagradio Marinu posebnom emocijom, a ona njih domom. Prvo je tavan porodične kuće u Kličevu bio muzej starina koje je sakupljala. Tada su Marina i njen suprug Milovan Radović radili u inostranstvu. Milovan, predsjednik Udruženja Jugoslovena u Njemačkoj, humanista sa žigom, dobitnik brojnih priznanja imao je viziju o budućnosti Marinine pasije, a ona je tu viziju doživjela kao amanet.
Vremenom je stekla u svijetu hobija za ženu sa ovih prostora rijetka zvanja – kolekcionar i atikvar pa je sagradila dom za, decenijama na tavanu porodične kuće sakpljane, predmete koji imaju status starina, rariteta i antikviteta:
„Objekat gdje su sada smješeteni predmeti napravljen je poslije smrti mog supruga. I on je bio tradicionalista pa često kažem-ovo je spomenik mom suprugu i meni. Voljela sam te starine, kupovala ih, dobijala na poklon i čuvala u potkrovlju. Nijesam imala vremena da se posvetim tome. U potkrovllju je bio taj svijet koji me opijao energijom starog. I desilo se da je čovjek, koji je čuo za moju opsesiju starinama došao do mene i rekao mi da bi volio da njegovo domaćinstvo, iz stare kuće u selu na granici Crne Gore i Bosne, bude u mom vlasništvu. Otišla sam tamo i donijela ovdje to pokućstvo, čak i badnjeve… To je važan segment moje etno kuće, ali nije jedini, a svaka stvar ima priču. Tu je i dio naših porodičnih radova, rukotvorina, vez, gobleni, rišeljei, heklanje… Moje sestre i ja smo bile rukatne, a majka je sve znala da radi. Često razmišljam koliko su te žene, na selima, bile talentovane i koliko je njihovih radova uništeno. Čitavo bogatstvo, vrijedno nasljeđe. Svaka naša žena imala je, i pored teškog života, smisla da ukrasi i uljepša prostor, da izradi odjeću, da stvori topli dom, a muškarci su pravili sve od drveta i kamena… Sjećam se bakinog razboja i kako je šarala boje. To su bile umjetničke slike od pređa. Imam ih i danas, stare su stotinu godina. Žao mi je da djeca nemaju priliku da vide I saynaju kako su im živjeli preci, a trebalo bi da znaju.“
Sagradila je Marina objekat i opremila ga nasleđivanim, darovnim, zaveštanim, kupljenim predmetima tako da je dio materijalnog inventara vezan za ličnu istoriju, istoriju porodice, a dio sa iskustvom lokalne zajednice. Taj dom u Kličevu, muzej starina, etno kuća, antikvatnica materijalni je i duhovni most dug preko 100 godina:
„Na primjer, staru šivaću mašinu dobila sam na poklon, pa dječije sanke ručni rad… stolice na kojima sjedimo, stolovača, trpeza, kreveti sve je starije od stotinu godina. Oni koji se razumiju u kolekcionarstvo začuđeni su da je to izbor, ideja i vlasništvo jedne žene sa ovih prostora. Živjela sam dugo u Švajcarskoj, jednoj od najuređenijih zemalja na svijetu, a tamo se tradicija izuzetno poštuje. Na njihovim selima, gdje se živi na savremen način, ima dosta starina i one su njima najdragocjenije. Kod nas je i danas, a jedno vrijeme je to bilo još naglašenije, staro sinonim za nešto što nije dobro, čega se treba odreći. Sada je situacija nešto drugačija, ali opet je priča o kolekcionarstvu prepuštena pojedincima, ljudima sa dušom. Ja mislim da antikvar može biti osoba koji ima dušu. Jednom, na buvljaku čovjek prodaje čaktare-uzmem jedan, a on pita-šta će vam? Kažem da sakupjam stare stvari, a on kaže taj koji ste odabrali je najstariji. I rekao mi je – zaplakao bih kad vidim da postoji žena koju to zanima. Poklonio mi je dva čaktara. Zločin je, naravno tamo gdje ima naslednika, da se bjesomučno žele otarasiti svakog znaka i simbola prošlosti, odnosno svojih korjena, isvojih predaka. Ne postoji novac za koji bih ja dala ijedan detalj iz ove kolekcije. To bi značilo da mi neko uzima dušu. Sve to je za moju dušu.“
Marina odavno razmišlja koliko bi bilo dobro da se formira društvo antikvara i kolekcionara, da se napravi, u Nikšiću, izložbeni prostor u kojem bi svako, ko ima nešto od ostavštine, na temu tradicija mogao to da pokaže. Tako bi djeca bila u prilici da na pravi način nauče dosta o načinu života u Crnoj Gori nekada.
„Dođu ovdje ljudi, pogledaju, oduševe se. Ali, to je uglavnom na nivou vizuelnog doživljaja. Voljela bih da se svaki ovaj predmet opiše u nekoj knjizi, sa podacima kada, kako je napravljen, čemu je služio. Tako bi ovi predmeti dobili novi život i vrijednu misiju, jer neobjašnjivo je da mlađe generacije ne znaju gotovo ništa o tome, kao što je neobjašnjivo da u školi tom segmentu tradicije nije posvećena pažnja. Naši stari su mukotrpno radili i stvarali, a danas nemamo vremena da čujemo priču o tom stvaralaštvu. Kako su orali, kopali, žnjeli, kojim alatkama, kako su ih izrađivali… To neznanje doživljavam kao nepoštovanje predaka. Trebalo bi osnovati udruženja kolekcionara i antikvara. Sigurna sam da bi se tada pokazalo koliko tog blaga ima skrivenog po tavanima, ćoškovima, ispod kreveta. To bi trebalo da bude stalna postavka u nekom prostoru kako bi se ljudi vraćali sebi i suštinskim principima življenja. Na primjer, domaćinstvo mojih đeda i babe bilo je bogato. Bogato seosko domaćinstvo. Ali, bio je to golem rad. Moja baka je bila sitna ženica, imala je jedanastoro djece, a sve u kući i pred kućom bilo je pod konac. Dočekivani smo sa punom trpezom raznih jela, i danas pamtim njen pilav, karlice i skorup na njima, ogromne hljebove koji opijaju mirisom… Znali su da uživaju u malim stvarima, a mi nemamo takve ambicije i motive. Danas je mjera dobrog mnogo i veliko, ako je malo nije dobro. Kada naučimo da uživamo u malim stvarima, vratićemo se suštini.“
Te male stvari u etno kući Marine Radović, koju je nazvala Škrinja, asociraju na harmoniju, porodičnu toplinu, začudnu filozofiju življenja u kojoj je dragocjen posjed zaključavala jedna škrinja. Autentični crnogorski antikvitet u etno-stilu, stari namještaj, predmeti domaće radinosti, posuđe, komadi kućnog mobilijara… u objektu koji sabira naslage vremena, upozorava da moramo bolje razumjeti poruke sopstvene tradicije.
A znalci za tu oblast tvrde da nigdje naš čovjek nije više i dublje ugradio svoju dušu kao u zdanjima namijenjenim svom življenju. Stoga su Marinine i Željkove etno-kuće u Kličevu poput intimnog doživljaja u dostojanstvenoj tišini enterijera savremene svakodnevice.
Sonja Vujadinović
