Pisati o legendi nikšićke i crnogorske atletike, o maratoncu koji je trčeći obigrao pet puta zemljinu kuglu, sportisti najvećeg srca u Jugoslaviji, jedinom Crnogorcu koji je „trčao“ na posao, trostrukom udarniku, planinaru, velikom humanisti…nije nimalo lako. Riječ je o Mileti Božoviću (77), penzioneru nikšićke Željezare, dugo godina članu Atletskog kluba Čelik.
Mileta Božović
Pisati o legendi nikšićke i crnogorske atletike, o maratoncu koji je trčeći obigrao pet puta zemljinu kuglu, sportisti najvećeg srca u Jugoslaviji, jedinom Crnogorcu koji je „trčao“ na posao, trostrukom udarniku, planinaru, velikom humanisti…nije nimalo lako. Riječ je o Mileti Božoviću (77), penzioneru nikšićke Željezare, dugo godina članu Atletskog kluba Čelik. Sa dječačkom radošću, dobričina Mileta priča o svojim drugovanjima sa stazama, o nemaštini i nedaćama koje su ga pratile u četvrt vijeka dugoj, ali veoma bogatoj karijeri. Počeo je sasvim slučajno, davne 1952. godine kao đak Industrijske škole u Kraljevu.
-Trčao sam na 400, 800 i 1500 metara, imao dosta uspjeha i pobjeda, braneći boje škole i Crne Gore. Na tim prugama sam ostao nekoliko godina. Nakon prelaska na studije mašinstva u Beogradu 1960. godine trčao sam i srednje pruge 5.000 i 10.000 metara u AK Željezničar, u kojem su nastupali državni reprezentativci Matijević, Mušković i Križan. Klub je sticajem okolnosti rasformiran i ja sam se 1963. peselio u AK Partizan, koji je imao odlične trkače na dugim prugama, predvođen nosiocem olimpijske medalje Franjom Mihalićem, kasnije mojim velikim prijateljem.-pričao nam je Božović.
Te iste 1963. godine u Kumrovcu se 25. maja(na Titov rođendan) održavao Ekipni šampionat Jugoslavije u malom maratonu, tj na 26 kilometara. Upravo ta trka će opredijeliti dalju Miletinu karijeru i druženje sa najtežim atletskim disciplinama-maratonom i supermaratonom.
Partizan je u Mihaliću i Jovanoviću imao odlične dugoprugaše, ali za ekipni plasman je trebao i treći član. Odredili su mene, toliko da „istrčim“ stazu, kako se ekipi ne bi oduzimali bodovi. Ja sam u veoma jakoj konkurenciji na kraju bio dvanaesti, ali junak titule najboljeg, koja je pripala Partizanu. Bio sam najveće iznenađenje trke.-prisjeća se Božović. Posle toga je trčao isključivo maraton, a treneri su mu bili Drago Štritof i Franjo Mihalić. Povratkom u Nikšić, zbog majke koja je bila sama, zaposlio se u Željezari, trčao za AK Čelik, nekada je bio njegov jedini aktivni član. Njegova svakodnevna relacija trčanja je bilo selo Miločani-Željezara i nazad(oko 30 km), nezavisno od vremenskoh uslova i godišnjeg doba.
Dr Radovan Mijanović, Mileta Božović , Milorad Bošković
-Imao sam brojne ponude više jugoslovenskih klubova, nudili mi dobre materijalne uslove, ali sam ostao vjeran Željezari i radničko-sportskom društvu Čelik. Na prvenstvu države u maratonu 1967.godine, u Osijeku sam bio drugi, korak-dva iza višegodišnjeg reprezentativca i prvaka Balkana Mustapića. Nastupio sam bez ikakvih organizovanih priprema, prepušten sam sebi. – kazao nam je Mileta Božović. Taj rezultat i vrijeme od 2.50.12 uvrstili su ga u tabelu najuspješnijih jugoslovenskih maratonaca. Najbolji istrčani maraton Božovića je bio u vremenu 2 sata, 28 minuta,06 sekundi, koji je dugo bio rekord Crne Gore. Njegova neobjašnjiva volja je bila ta koja ga je vukla naprijed. Pun snage i neke nadčovječanske energije i upornosti okušao se u supermaratonu. Za Dan borca 4.jula 1968. trčao je na relaciji Nudo-Grahovo-Nikšić Tjentište (200km). Dionica Nikšić-Titograd(Podgorica) bila je za njega lakši trening, a stazu životnog puta pjesnika i vladike Njegoša-od rodnih Neguša, preko Cetinja do vrha Lovćena ( oko 40 km) istrčao je tačno deset puta. On je najviše trčao obilježavajući važne istorijske događaje-Dan ustanka u Crnoj Gori, Dane oslobođenja Nikšića i Titograda, Otvaranje spomen obilježja na Tjentištu u danu proslave bitke na Sutjesci, otvaranje Mauzoleja na Lovćenu…Dionicu dugu 130 km od Durmitora, preko Trse, Mratinja do Tjentišta istrčao je za deset sati, a sličnu dionicu od Nikšića, preko Čeva, Njeguša, Cetinja do vrha Lovćena je savladao za 9 sati i 30 minuta. Svakako najzahtjevniju trku Mileta Božović je istrčao 13. jula 1969. godine na relaciji Tjentište-Gacko-Nikšić-Titograd-Virpazar, koja je bila duga 210 km, a na cilj je stigao poslije 19 sati. Računajući neke nepredviđene događaje na stazi kroz kanjon Sutjeske, on je toga dana pretčao još najmanje 30 km. Sedamdesetih godina prošlog vijeka u švajcarskom gradu Bilu se održavalo nezvanično prvenstvo svijeta na 100 km, pa je Mileta nastupio dva puta. Bio je nadohvat velikog uspjeha 1970. godine, u konkurenciji 1804 supermaratonca.
-Nije mi se dalo da pobijedim iako je to bila moja trka života. Stalno sam bio u vođstvu, punih 78 kilometara, a kako sam nastupio bez pratnje, zalutao sam na neobilježenoj stazi. Vratio sam se nešto unazad i sačekao ostale takmičare da ne bih opet pogriješio, ali mi je ohlađeni mišić pukao, pa sam do cilja više šepao nego trčao i hramljući završio trku. Bio sam deveti ali moralni pobjednik trke. Sledeće godine sam ponovo nastupio, u konkurenciji preko 2000 trkača na cilj sam prošao šesti, ali mi je rezultat iz predhodne godine bio draži- riječi su Božovića. Poslije uspješnog nastupa u Bilu, ogranizovana je trka od Vidrovana do Virpazara, tačno 100 km dužine koju je Mileta istrčao za 7 sati i 29 minuta, što je tada bilo drugo vrijeme u svijetu. Za taj uspjeh na dar je dobio pozlaćeni sat, dar SOFK Titograda. O našem sagovorniku, o njegovim trkama i doživljajima bi se mogla knjiga napisati. Iza njega su ostale istrčane staze u Parizu, Sent Etjenu, Luksemburgu, Bilu, Zakopanima, Visokim Tatrama…širom Jugoslavije, a pogotovo Crne Gore. Po snijegu je istrčao na vrhove Lovćena, Durmitora, Kopaonika, Jahorine…Trčao je najčešće u šortsu i trik majici (rijetko gornjem dijelu trenerke), po snijegu, mećavi, kiši, čak i na temperaturama daleko ispod nule, trenirao je i danju i po noći. Bio je jedinstven, svjetski fenomen., mnogo više cijenjen u inostranstvu(Njemačka, Engleska, Francuska, SAD, Švajcarska, Poljska), nego u svojoj sredini. Kao dobrovoljni davalac je preko 80 puta dao krv, ustupao je bez nadoknade svoje prostorije izbjeglicama, a tri puta je bio učesnik radnih akcija odakle se vratio sa tri udarnička obilježja.A zapažena je njegova aktivnost u PSD Javorak i Gorskoj službi spasavanja. Vrijedan i odgovoran, vrlo omiljen na radnom mjestu, gdje je bio organizator i koordinator poslova u Konstruktivnoj radionici Željezare, Božović je zaslužio visoko odlikovanje-Orden rada sa zlatnim vijencem. Osjeća se žal kada priča o svojim sportskim iskušenjima, kada je takoreći sam gradio karijeru. Bez šire podrške, bez programiranog rada i treninga, nije žalio sebe ni svoj novac, a znao je da bi postigao mnogo više da je imao ono što su imali njegovi konkurenti na stazi.
Za dvadeset pet godina trčanja i odricanja, stigla su skromna priznanja: Srebrna plaketa AS Jugoslavije, Zlatna plaketa AS CG, Zlatna plaketa RSD Čelik, brojni pehari,“ kofer“ diploma i zahvalnica, pozlaćeni sat, izbor među deset najboljih sportista Crne Gore. Ali, naš sagovornik sa sjetom naglašava da je splet brojnih okolnosti uslovio njegov trnovit put ka slavi.
-Trčao sam da bih obilježio značajne istorijske događaje,da bih upoznao više ljudi i sklopio brojna prijateljstva, koja i sada održavam. Poštovao sam želje mojih prijatelja i drugova sa posla da trčim i postižem uspjehe. Nekad su me emocije nosile, pa tako ne mogu da zaboravim gromke aplauze hiljada ljudi kada sam iz Nikšića trčeći stigao na vrh Lovćena, na otvaranje Njegoševog mauzoleja. Ne zaboravljaju se ni trenuci slavlja jugoslovenskih navijača u Bilu, kada su meni u čast zaigrali crnogorsko kolo. To su za mene bile najveće nagrade. Za ljubav i dušu tih ljudi, čini mi se, pokušao bih ponovo trčati, i to bez dana priprema-rekao nam je na kraju razgovora Mileta Božović.
SRCE, PULS, TEŽINA
Mileta Božović je imao neke nesvakidašnje osobine, koje su ga izdvajale od rivala na stazi. Njegovo srce je bilo najveće među sportistima Jugoslavije. U Sportskom centru Košutnjak gdje su hiljade sportista prošla mjerenja, niko mu nije primakao, udarni volumen je bio dva i po puta veći od normalnog. Najbliži mu je bio proslavljeni vaterpolo reprezentativac Mirko Sandić. U stanju mirovanja to srce je imalo 35 otkucaja, a puls ni poslije najvećih napora nije prelazio 100. Maratonci su uglavnom težinski laki a Mileta je najbolje rezultate postizao sa težinom od 88 do 100 kilograma.
NESPORAZUM
Na prvoj trci svjetskog prvenstva na 100 km u Bilu, Božović nije imao pratioca. Dan prije starta neki jugoslovenski gastarbajter mu je preveo pravila trke i objasnio da imaju kontrolne tačke gdje se mora registrovati prolaz, ali će biti i “letećih” kontrola kada se na papiru mora potpisati.
Dobro je Mileta startovao, imao stalnu prednost i redovno registrovao kontrolne tačke. U jednom momentu kraj njega su stala kola i žena iz njih mu je pružila bijeli papir. Zahvalio se i kola su krenula naprijed, srećom ne velikom brzinom. Pomislivši da je to “leteća” kontrola a da se nije potpisao, počeo je vikati koliko ga grlo nosi. Kola su se zaustavila i on je zatražio olovku da se potpiše. Žena iz automobile se nasmijala i objasnila mu da treba da obriše znoj. Tek kada je primakao papir k licu, vidio je da je to maramica za osvježenje.
IZGUBLJENA OPKLADA
Prilikom trke od Tjentišta do Virpazara, Božović je protrčao kroz Nikšić. Tom prilikom neki su komentarisali njegovu hrabrost i izdržljivost, dok je bilo i onih koji su sumnjali da on trči pošteno, već da „stopira“ gdje god to može. Pala je i opklada, nimalo zanemarljiva. Sumnjičavi je u nekoliko navrata, na putu do Titograda ponudio Mileti da ga „provoza i malo odmori“. On je to odlučno odbio i ne znajući o čemu se radi. Gubitnik je na kraju i pored izgubljene opklade, čestitao Božoviću na sportskom držanju i poštenju.
PRIJATELJI
U toku svog dvadesetpetogodišnjeg bavljenja atletikom Božović je stekao mnogo prijatelja. Svima je zahvalan, najviše onima sa kojima je radio, koji su ga zamjenjivali kada je odsustvovao zbog trka i bodrili ga pred svaki nastup. U Bilu je najveće fanove imao u porodici Rolih iz Zagreba, koji su tamo bili na privremenom radu. Od onih sa staze najveći prijatelj mu je bio Franjo Mihalić, koji mu je jedno vrijeme bio i trener, pa Drago Štritof i Leo Lang, zatim trener olimpijske reprezentacije Njemačke, sa kojim se upoznao na pripremama u Ulcinju. Zahvalnost i danas duguje svojim pratiocima, doktoru Radovanu Mijanoviću, novinaru Ljubu Tomiću, Momčilu Boškoviću… Dr Mijanović je znao nekada u kriznim momentima trke uz njega istrčati po nekoliko kilometara.
-Blagoje Đukanović
