Sjećanje – Milan – Mika Zirojević (1936 – 2014)
Piše: mr Željko Rutović
Ti tihi, blagi ljudi, strpljivi i posvećeni, marljivi i dosljedni, jesu i ostaju pravo bogatstvo svake zajednice.
Obično tokom života budu neprimjetni, a poslije njega vidno odsutni. Životni račun nekako se, htjeli ili ne, podvuče, pa se primjeti taj veliki nedostatak tih velikih i dragih ljudi.Jedan od takvih, tihih posvećenika pregalaštva i rada tišine bio je fudbalski trener Sutjeske Milan – Mika Zirojević jedan od njenih najmlađih prvotimaca, koji samo na sebi svojstven način godinama stvaraše istinske fudbalske šampione. Mika, nalik starim, dobrim draguljarima, oko kojih nema velike pompe, strpljivo je radio svoj posao, stvarajući istinske bisere. Ostaje ta njegova radionica, za sjećanje, ugled i ponos podjednako kluba, grada Nikšića i Crne Gore. Na pomen čuvene škole omladinaca Sutjeske, njene istorije i uspjeha, prirodno se u sjećanje poziva i priziva Mika, trener za nezaborav. Osvojiti omladinsku šampionsku titulu 1976./1977. u SFRJ, nakon finalnog meča s Dinamom iz Zagreba, ostaje za arhiv sjećanja kao svijetla stranica nikšićkog i crnogorskog fudbala. Nije neskromno kazati da veličinu tog čina možda još nijesmo u dubini razumjeli i doživjeli. No, mnoge li su stvari, ljudi i događaji nezasluženo pali u zaborav plaćajući kao društvo cijenu tog fatalnog zaborava. U prilog tom istorijskom trofeju, sjetimo se ylatne generacije Mikinih junaka tog doba: Zoran Nikitović, Zoran Zoja Vorotović, Miodrag Ljaka Bakrač, Milan Šule Delić, Slobodan Rojević, Dragan Bof Bošković, Milun Petković, Momir Mićo Bakrač, Vukosav Zeković, Stanko Dumnić i Nikola Peco Rakojević, Pero Giljen, Dragan Tomanović, Dragoljub Pantić, Zoran Međedović, Miodrag Mijo Bajović i Zoran Bigović. I kako je to samo znala Mikina omladinska fudbalska radionica, neumorno je izlivala zlatnu žicu nikšićkog fudbala, pa je tako 1980./1981. osvojen jugoslovenski kup, da bi dvije godine kasnije, stigavši do omladinskog finala kupa u meču sa Partizanom, Sutjeska bila poražena, ali ne i nadigrana, a svakako sjećanjem istinskih meraklija ne i zaboravljena ekipa koje se prisjećamo iz te 1983. godine: Mitar Vukosavljević, Zoran Radulović, Andrija – Piro Vujović, Ratko Pejović, Nebojša Bandović, Miodrag Milović, Veljko Đurđevac, Nebojša Mirković, Safet Kalezić, Slobodan Stevović, Saša Bulatović, Žaro Drašković, Žarko Simićević, Dragan Gačević, Željko – Foksi Vorotović, Zoran Radović, Sreten Radović, imena su čiji je doprinos istoriji kluba nemjerljiv. I svako na svoj način, fudbalskim i životnim koracima u Nikšiću i van njega, svjedočio je uspjehu ovih generacija. Uostalom, mnogi od njih fudbalsko znanje ponijeli su i pronijeli širom svijeta.
Elem, Mikin stpljivi i uporni rad, u uvijek skromnim uslovima kako u Nikšiću tako i u Kotoru trenirajući Bokelj i u Budvi na čelu Mogrena ispisao je veličanstvenu stranicu fudbalske hronike na koju bi bile ponosne i mnoge bogatije, naprednije i brojnije zemlje i fudbalske nacije. No, upravo u nekom magičnom faktoru, krije se ta znalačka i ljudska harizma Mikinog posvećeništva i sve to tako do posljednjeg dana njegovog rada na stadionu kraj Bistrice, kome je dao najbolji dio sebe, ne žaleći se ni na koga niti na bilo šta. Isto tako ne bijaše Mika od onih slavodobitnih koji bi pripisivali zasluge samo sebi, već naprotiv, klub i tim bijahu mu iznad svega. Takođe, dobro je znao da svaki novi dan i novi meč nose novi izazov u kojem se porazi ne praštaju a pobjede slave svi… I kao u krugu života, iz generacije u generaciju njegovo oko nalik skeneru selektovalo bi nadarenu đecu koja bi sa prigradskih livada, gradskih betonskih blokova i šljake radničkih baraka, na pomoćnim terenima Sutjeske tek samim ulaskom na njih živjeli trenutke čije sjećanje živi onoliko koliko traje i sam život. Između mašte i snova rađale su se velike karijere velikih igrača. Velike priče i velike sudbine za svako naknadno veliko kazivanje o veličini tih igrača i ljudi. Mika, trajno i vječno ime nikšićkih plavih, čiji primjer ostaje kao nauk i naum kako se može, zna i treba. Zahvaljujući njemu i Milanu Kaljeviću, fudbalska bivša velika Jugoslavija nostalgično i danas priziva u stručnim, navijačkim i novinarskim krugovima omladinski fudbalski Nikšić i Sutjeskinu školu fudbala kao nepresušan izvor talenata koji svijetu darivahu ljepšu životnu i boju i aromu.
Svako prelistavanje arhiva nikšićke fudbalske prošlosti zadržaće dužnu pažnju na Mikino ime koje se sa razlogom prepoznaje kao vertikala jednog vremena koje se okretalo oko fudbalske lopte bistričkog areala u kojem su Mikini biseri pažljivo glačani njegovom trenerskom rukom profesionalno čvrstom i očinski brižnom. Tek svakako, ostaće Mika upamćen kao svojevrsni rektor omladinske fudbalske nikšićke škole. I naravno ostaje upamćen kao najmlađi omladinski reprezentativac SFRJ u čuvenoj generaciji Dragoslava Šekularca, Milutina Šoškića i Milana Galića. I dodatno, i kao prvi omladinski reprezentativac Jugoslavije iz Nikšića. I kako to biva, kod onih trajno odanih svom gradu Mika je svoju vjernost Nikšiću pokazao i time što je odbijao brojne ponude iz inostranstva, poput onih iz Norveške, Angole, Grčke i Engleske. U kosmogonijskim krugovima u Kojima gotovo da nema slučajnosti Mikina fudbalska karijera započeta u Nikšiću, gradu čelika, završila se u njegovoj dvadesetpetoj godini u Čeliku iz Zenice, industrijskom i po mnogo čemu sličnom Mikinom rodnom gradu. Tek, njegova čvrstina – ljudska, igračka i trenerska izrasla je i iz čvrstine gradova kojima je bezrezervno podario čitavog sebe.
Hvala Miki za istoriju jednog vremena, za nostalgiju i sjećanje baštine kojom se grad s ponosom diči. Mika Zirojević – Veliko ime za Veliko sjećanje. Sjećati se Mike znači sjećati se nas samih i naše prošlosti, bez koje nema daleke budućnosti kulture sjećanja grada Nikšića, njegovog fudbala i plavih sa Bistrice.
