Nikšićanin Sead Šabotić, student treće godine Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinje, nagrađen je specijalnom nagradom žirija na međunarodnom DokuMA filmskom festivalu u Makarskoj, za dokumentarac “Revolucionarni dom”.
Sead Šabotić
Ovaj dokumentarac je bio uvršten u međunarodnu selekciju “Mali Garmaz”, uz još devet filmova, a mi smo ovaj povod iskoristili za intervju sa našim mladim umjetnikom.
Ovaj dokumentarac je bio uvršten u međunarodnu selekciju na DokuMA film festivalu uz još devet filmova. Kakvi su Vaši utisci i kako ste zadovoljni nagradom i da li ste je očekivali?
Prije svega da se zahvalim na pozivu da budem sagovornik. Utisci su pozitivni, a ja sam itekako zadovoljan. Nagrada je velika satisfakcija, kako za mene tako i za moje saradnike. Nagradu nisam očekivao, iskren da budem. Moja očekivanja su se kretala u drugom smjeru: želio sam da publika usvoji ono što im ja plasiram filmom. Da ih film natjera na razmišljanje, makar i na jedan minut nakon projekcije. A to se valjda pokazalo uspješnim jer sam vodio dug razgovor kako sa medijatorom tako i sa publikom nakon projekcije filma u Hrvatskoj.
Dobili ste specijalnu nagradu žirija. Šta ona u stvari podrazumijeva?
Da. Tročlani žiri u sastavu Torben Simonsen, Tamara Babun i Đelo Hadžiselimović su se odlučili da filmu dodijele specijalnu nagradu žirija za dizajn tona, te pohvalu za cjelokupni spoj audiovizuelnog. To je u cjelosti priznanje koje je film zaslužio.
Recite nam nešto više o ovom festivalu.
DokuMA je filmski festival koji se već treću godinu održava u Makarskoj. Ekipa mladih ljudi iz branše, kojoj ću nakon diplome pripadati i ja, se odvažila da u svom rodnom gradu pokrene filmski festival kako bi se grad još dodatno kuturno razvijao. Ubrzo su, da tako kažem, prerasli u ozbiljan festival koji iz dana u dan jača. A ja im svakako želim sve najbolje.
Film govori o Domu revolucije. Zašto Vam je ova tema bila baš zanimljiva?
Zapravo Dom revolucije je poslužio kao inspiracija za temu kojom sam se ja bavio. Njegova namjena, koja nikada nije sprovedena u djelo, je bilo nešto što je mene privuklo. Nešto što me je, „provociralo“ i što me je natjeralo da se uhvatim u koštac i da probam da napravim film o tome. „Revolucionarni Dom“ propituje kako se neko odvažio na potez da sagradi kompleks od 22.500 m2 , dom kulture sa višestrukom namjenom i na kraju spomenik borbi protiv fašizma.Uporno sam sebi postavljao pitanja tragajući za tom skrivenom istinom u smeću i konstrukcijama Doma revolucije zašto je neko gradio toliki spomenik i dom kao zahvalnicu pobjedi nad fašizmom kada je on (fašizam) i dalje prisutan i aktuelan. Taj paradoks je upravo tema filma. Da ne bih rasplinjavao priču ostavio bih svakom da nakon gledanja filma donese zaključak i stav u odnosu na temu i ideju.
Vaš film je takođe bio prikazan i u našem gradu, u okviru Prograam Arterija koji su povodom 13. jula, Dana državnosti, organizovali JU Zahumlje, Kulturni centar PuNKt i Bluz brothers bar. Recite nam nešto više o tome.
Već sam rekao da mi je to jako draga projekcija filma, možda čak i najdraža, koju sam samoinicjativno nazvao nikšićkom premijerom filma. Hvala drugarima iz PuNKt – a, Voju Krivokapiću i ostalim ljudima koji su omogućili da film bude prikazan u mom rodnom gradu.
Kako je publika prihvaltila Vaš film?
Za sada jako dobro. Bitno je da ih film tjera da makar na sekundu razmisle. Publika u hrvatskoj je reagovala nevjerovatno. Toliko se ljudi u publici oslobodilo da mi postave pitanja, da iznesu svoje impresije o filmu itd.
Kako Vi vidite Dom revolucije?
Kao arhitektnosko remek djelo na jednoj strani, a kao arhitektoskog klošara na drugoj.
Rekli smo da ste dobili specijalnu nagradu žirija za dizajn tona i pohvalu žirija za spoj audiovizuelnog. Koliko su generalno važni ovi festivali za jednog mladog umjetnika?
Festivali su važni, isključivo, zbog razmjene filmova i iskustava i uspostavljanja novih kontakata sa ljudima iz svijeta filma. Nagrade su nešto što je propratno i ne vjerujem da su mjerodavan dokaz kvaliteta.
Zašto ste se baš odlučili za formu dokumentarca?
Prosto rečeno: mislim da sam dobar u toj formi. Mislim da je to vrsta filmskog izraza koji meni odgovara. Imao sam i dalje imam jako dobrog mentora, prof. Vladimira Perovića, koji je umnogome zaslužan za moje uspjehe i interesovanje za pomenutu oblast.
Koliko je trajao proces nastajanja filma?
Film je nastajao pola godine. To je bio divan kreativni proces u kolaboraciji Ivana Čojbašića – direktora fotografije, Jovana Vučura – dizajnera tona i kompozirora i na kraju mene samog kao reditelja, scenariste i producenta.
Imamo informacije da ste film poslali i na druge festivale. Kakva su očekivanja?
Drago mi je da već pomno pratite moje naredne korake. Film će biti prikazan na još dva mjesta, u Herceg Novom na Hercegnovskom filmskom festivalu u zvaničnoj selekciji dokumentarnog filma i u Kolašinu u okviru KORIFEJ – a, zajedničkim inicijativama mog prijatelja Zorana Rakočevića i prof. Nikole Vukčevića. Osim ovog, dalji planovi i festivalski život filma su neizvjesni, još uvijek.
Student ste treće godine FDU Cetinje. Kakvi su dalji planovi?
Završavam treću godinu studija. Dalji planovi su isključivo usmjereni prema diplomskom ispitnom filmu. U pitanju je igrana forma, a mentorstvo potpisuje prof. Nikola Vukčević, čija sam ujedno i klasa. Ne bih pretjerano otkrivao detalje kako o samoj priči tako i o procesu rada.
Ž.Š
