Riječ više o romanu „Smrt je uvijek u modi“ Mihaila Radojičića Šoka
Svojim stvaralaštvom i raznovrsnim talentima Mihailo Radojičić Šok prisutan je na crnogorskoj sceni više decenija. U izdanju AD „OBOD“ sa Cetinja iz štampe je izašao njegov novi roman „Smrt je uvijek u modi“. Tema koja se obrađuje u romanu je višeslojna, višeznačna, mučna i od najvećeg dijela javnosti potisnuta u zaborav.
Riječ je o sramnoj i besmislenoj ulozi nazovi crnogorske soldateske u raspadu Jugoslavije i razaranju Konavala i Dubrovnika. Kod nekoga je razmišljanje o tome potisnuto zbog stida, a kod drugih u iščekivanju pogodnog momenta da se za besprizornost potraže odličja. Najgore ośećanje je kada se stidite zbog tuđe bruke, a opet nije tuđa no „naša“. Zato je knjiga posvećena „Konavljanima i Dubrovčanima… od kojih me sram!“ Uz posvetu ide i uvodni aforizam, koji ne zahtijeva dodatno objašnjenje: „Mržnja se nikad ne rađa. Mržnja se uvijek proizvodi!“
Tuga i beznađe
Roman je vrhunski napisana drama o bezizlaznosti, o ogorčenosti, priča tuge i beznađa. Knjiga završava na početku kada mladić, glavni junak, nalazi mrtvog oca, raspetog na ulaznim vratima rodne kuće. Kroz lik glavnog junaka romana, obilježenog rođenjem iz mješovitog braka, ispričana je sva tragika i besmislenost ratovanja, koja nikoga izgleda nije opametila, naučila ili usmjerila, jer, kako kaže pisac, mrdnuli nijesmo, a „bespuće je najduži i najskuplji put“.
Glavni junak „nema(m) više nikoga, ni tamo ni ovamo“. Činjenjem zločina otac je za njega postao stranac čija ga smrt ničim ne dotiče, ali ti zločini oca uzdižu u „junaka našeg doba“, kome kolege iz „Šumskog“ (dosta simbolike u nazivu preduzeća i njegovim rukovodiocima) odaju počast. To je vrhunac apsurda, jer kako naglašava autor, „očigledno ‘prvoborcima’ i zlikovcima je sve oprošteno“. Dobijajući odličja od istih kao oni, poraz doživljavaju na ličnom planu, prezreni, odbačeni i zaboravljeni, da nestanu bez traga. U učmalim sredinama „smrt je jedini događaj“ i „jedini izlazak u život“. Očeve „šumske kolege“, sa stasalim potomstvom, izgleda da čekaju mig da ponove gradivo. Po svoj prilici zlo se samo pritajilo. Ono prethodno „zlo je režirano; to je bilo vidljivo uveče na ekranima“.
Danas smo śedoci da se, uz potporu skoro istih aktera iz krvomutnih devedesetih, ista doza primitivizma, agresivnosti i iracionalnosti valja ulicama. Zlikovci su oko nas, vrebajući priliku da postanu „sveci“. Sve to izaziva tihu jezu. Prof. dr Ratko Božović smatra da Radojičić: „Literarnom uvjerljivošću i stilskom briljantnošću, pokazuje kako je teško odvojiti radikalnost zla i zločina od njihove banalnosti i plitkoumnosti. Autor je obznanio kako su za naša varvarstva i ratno ludilo bili neophodni ostrašćeni ratoljubci, ideološki jednoumci i malumni beščasnici.“
Što je najtužnije, izgleda niko nije naučio lekciju. Jedino što preostaje glavnom junaku jeste da takvi preci ne zaslužuju potomstvo. I nada da ima dosta „profesora filozofije“ (u romanu samo jedan lik), koji se odupiru klimi zla. To je ponukalo dr Lidiju Vukčević, autoricu pogovora romana, da zaključi: „Na kraju vam se čini da ovaj roman treba nastavak a ne kraj, za kakav se autor nepokolebljivo opredijelio, i kao da se pokorio revoltu glavnog junaka (sina) opravdavajući ga. Takav kraj doima vam se čak i pravednim. Možda i drugačiji ne može biti u krajevima zasijanim smrću.“
Otpor lošem
Zato je smrt uvijek u modi i posebnu upečatljivost imaju scene oko pripreme sahrane i pratećih rituala, đe kapele i groblja postaju glavno, „fensi“ mjesto, anahronih sredina, koje se čuvaju bilo kakvog oblika modernosti i prožimanja kultura. Kod Radojičića su uvijek pristuni (samo)ironija i humor kao otpor svemu lošem. U romanu „Smrt je uvijek u modi“ pasaži sa grotesknim slikama naravi i običaja, više su ironijski otklon koji pojačava apsurdnost lošeg teatra, koji se može nazvati i „uloga naše države u raspadu naše države“.
Roman, uz likove mladića/naratora, njegovih roditelja, lijepe Dubrovkinje Jane i „ratnika“, postaje i svojevrsna knjiga dubokog izvinjenja za ono što su ljudi oko nas, bez srama i zazora, radili svojim najbližim u ime tuđih interesa, potaknuti opštom naci šovinističkom histerijom.
Da se nadamo da će roman „Smrt je uvijek u modi“ naći put do čitalaca, pogotovo mlađih generacija koje, po svoj prilici, niko ne uči da misle svojoj glavom i stiču znanja čitajući, a ne slušajući propovijedi. Da ne unište svoju budućnost idući za lažnim i tuđim mitovima.
Bratoubilački sram iz rata devedesetih
Uz autora ovoga priloga, recenzent knjige bila je Gordana Suša, novinarka iz Beograda. Nju je roman „potresao jednako svojim ciničnim naslovom kao i tragično ironičnim epilogom“. Suša zaključuje: „Niko se na ovim prostorima nije usudio da na taj način tako uspješno iskaže naš bratoubilački sram iz rata 90-ih, sa čijim posljedicama još ratujemo bez šanse za primirje. Tragično zbog generacija koje smo rodili; a koje se, postepeno ali sigurno, izrađaju našim sramnim zaslugama.“ Ona očekuje da će relevantna književna kritika prepoznati književno-umjetničke vrijednosti „romana izvinjenja svima onima kojima je raspad jedne velike zemlje, o čemu još nije napisana zajednička istorija, teško i tragično pao“.
