JEVTO GOGA ERAKOVIĆ (1960 – 2015)
Navikli na zaborav, gotovo kao na normalno stanje, a na štetu kulture sjećanja i pažnje vrlih civilizacija, u neopravdanu tišinu i njen sjen ostaju mnoge ličnosti, događaji i pojave. Konkretno životno djelo, moralni habitus i građanska kultura takvih ličnosti obavezuju nas da iz prostora ličnog i kolektivnog kulturološkog rama brinemo i čuvamo od zaborava ljudsku znamenitost i čestitost.
Piše: Željko Rutović
Navikli na zaborav, gotovo kao na normalno stanje, a na štetu kulture sjećanja i pažnje vrlih civilizacija, u neopravdanu tišinu i njen sjen ostaju mnoge ličnosti, događaji i pojave. Konkretno životno djelo, moralni habitus i građanska kultura takvih ličnosti obavezuju nas da iz prostora ličnog i kolektivnog kulturološkog rama brinemo i čuvamo od zaborava ljudsku znamenitost i čestitost.
Jevto Goga Eraković osamdesetih godina
Jedan od ljudi koji nas je svojim časnim životom obavezao i zadužio da njegujemo kulturu sjećanja te da na taj način i njega čuvamo od zaborava jeste Čovjek i Sportista Jevto – Goga Eraković. Njegovan i vaspitan u najboljem maniru aristokratske gospoštine, Goga je živio ljudski i sportski život nalik školskim lekcijama koje govore o vrlini, časti, dostojanstvu, poštenju i hrabrosti. Nadasve harizmatičan,pravedan, sa likom Apolona, svojim životom sebi je isklesao najsjajniju bistu pamtljivosti, uzoritosti i paradigmatičnosti ljudskog humanuma spremnogna izazove koje je vrijeme sa sobom nosilo. I svakom izazovuGoga je odgovarao časno i pošteno. Do kraja. Visok u letu a čvrsto na zemlji, on nije posmatrao da jedan uspjeh i jedna pobjeda, znači i uspjeti, već mu je rad kao konstanta i upornost bio izazov i motiv. Profesionalno odgovoran u svakom novom danu vidio je novu šansu i priliku za unaprjeđenje rada i ambijenta čiji je Goga, ma gdje god se nalazio, bio upečatljiv simbol.
I zato ljudi kao što je Goga u konačnom i nemaju kraj, oni će kod pamtiša živjeti u nazoru sjećanja, pažnje i ogledala svega dobrog i ogledanja na primjeru iz kojeg treba učiti. A da li, i koliko učimo na primjeru vrlih, pitanje je koje ide ruku pod ruku sa rečenim zaboravom kog kao fenomen nažalost mentalitetski „zalivamo“ i njegujemo. Razloga je mnogo, od samodovoljnosti, sujete, poslovične pizme, karaktera, do odsustva spoznaje zakona božijih i ljudskih.
U Goginom svjetonazoru i sistemu vrijednosti značaj i prioritet imao je tradicionalni kodeks uvažavanja, poštovanja i solidarnosti. Prolazne, dnevne i blještave stvari nijesu se mogle naći na njegovom etičko – kulturološkom i čojskom radaru. Poznato je da za Gogu npr. novac nije imao apsolutnu vrijednost i idolopoklonstvo globalnog eha. Naprotiv, njemu je prilazio kao optimumu nužnosti i funkcionalne potrebnosti. Kao čovjek koji je suvereno vladao sobom nije dozvoljavao da nad njim prevagu ponesu interesi, bizarnosti i sve što odvaja, kako čovjeka od samog sebe, tako i čovjeka od drugog čovjeka. U ravnoteži smisla postojanja i ljudskog bitisanja, Goga je briljantno uravnotežio sve principe i ljudske kodekse, na način na koji bi mu pozavidjela sva filozofska učenja etike, vrline i istrajnosti ljudskog duha. Zato životi određenih ljudi svojim trajanjem postaju naukovanja višeg reda i kazivanja kako treba i kako se može.
Sportska i radna disciplina ovog antičkog gorostasa, odgovornost, posvećenost i profesionalizam krasili su ga u svakom sportskom kolektivu u kom se nalazio. Pamte ga Nikšićani, Sarajlije, Budvani, Podgoričani, kao i svi oni koji su na bilo koji način bili u kontaktu sa Gogom. Svima njima, njihovim istorijama i kalendarima sportskih uspjeha, Goga će ostati pamtljiv kao ljudsko i profesionalno znamenje. Kao takav mnogim mlađim kolegama ostao je uzorom u ljudskom i profesionalnom smislu. Njegovo sportsko i viteško naukovanje,topla riječ, podrška i oslonac, pamte se i cijene. Iskre tog duha razgorijevaće se njegovom snagom i svakim novim pomenom njegovog imena.
Svaki klub u kom se takmičio ili je bio trener sa njim je bio snažniji, kompaktniji i stabilniji. Gordost i u pobjedi i u porazu, fer-plej i tolerancija, Gogine su osobine koje bi mnogi poželjeli. I sve to kod njega nije bilo usiljeno niti reklamerski. Naprotiv, sve je to bilo prirodno, dostojanstveno i normalno. To je dio njega. Nerazdvojiv. I za ljude i za vremena. Nalik antičkim herojima, išao je Goga i sportskim i životnim putevima u susret, gledajući u oči svakoga i sve, kako je samo on to znao i umio. Vedrog lica i osmjeha plijenio je pažnju, a opet sve tiho i nenametljivo, da nikog ne optereti, a opet da drugom bude podrška i utjeha. Podrška kao planina, a utjeha kao najljepša simfonija.
Ne blijede slike Goge Erakovića, golmana FK Čelik iz Nikšića. U nostalgičnoj slici radničkog Nikšića, fudbal se obožavao, a fudbaleri poštovali. Bila je to rijetka i osobena socijalna hemija, koja je mnogim generacijama (p)ostala više od sjećanja. U tom više, u toj razlici – pozitivnog i pamtljivog, Gogina figura je govorila kako golman treba da izgleda. Na pomen njega, ta slika kao da je tu upravo pred očima. A u vizuelizaciji počinje sve.Vizuelizacija i personalizacija, izgled i ugled –jedinstvo osobene estetike i etike koja je kod Goge odisala harmoničnošću sportskog i ljudskog života.
Gogino stručno znanje, iskustvo i sportski karakter bili su od velike koristi mnogim klubovima u različitim sportovima. Ostaju sjećanja i rezultati počev od mlade košarkaške reprezentacije Crne Gore (2008 – 2011), preko rada na fizičkoj pripremi sa košarkašima Mornara iz Bara kao i vaterpolo kluba Budvanske rivijere čiji je član stručnog štaba bio u periodu od 1995. do 1997. godine. No, njegovi najbolji trenerski uspjesi vezani su za odbojku pa tako sa Budvanskom rivijerom osvaja titulu šampiona Jugoslavije u sezoni 2000 – 2001, kao i četvorostruki kup Jugoslavije u periodu 2001 – 2005. Svoje izuzetno umijeće na planu kondiciono-fizičke pripreme Goga je pokazao i u KK Budućnost (2005-2008).
Gogina smrt došla je u nevrijeme za njega, njegovu porodicu, njegove prijatelje i sportsku zajednicu. Goga koji je sve svoje obaveze obavljao uredno i na vrijeme, otišao je prije vremena, ostavljajući uzvišeno sjećanje na plemenitost i dobrotu koja u novim zrakama pomenom njegovog imena budi snagu koja motiviše i inspiriše na nova djela i ljudsku pažnju. Inspiracija nalik njemu – dobrodušnom, čestitom i vedrom čovjeku.
Prerano pošao u rajski tim, upravo u godinama kada životno iskustvo i mudrost žanju zrele plodove, Goga u svakoj sportskoj i životnoj čitanci ostaje upisan najljepšim slovima ljudskog postojanja. Osvrt na stranicu te čitanke u kojoj počiva Goga, osvrt je na sjajna slova poruka i pouka koje govore o neprolaznoj snazi etičkih i životnih principa koje je kao najveću zalogu i ničim mjerljivu baštinu Goga za ponos i dostojanstvo ostavio svojoj porodici u trajno nasljeđe.
Govor i sjećanje na Gogu u krajnjem je i govor o nama samima, o našim naravima, vrijednostima i odnosima. Bez sjećanja nema ni nas, naše istorije, i kulture, zato je sjećanje na Gogu i sve vrle izdanke ljudskog rada, doprinos snaženju kolektivne memorije bez koje nema ni naše pojedinačne. Koliko se sjećamo, pamtimo i cijenimo, toliko i vrijedimo i postojimo. Bez sjećanja o drugima nema ni nas sjutra u nekom novom sjećanju. A svijet sjećanja predajemo i zaslužujemo. Zaslužujemo i zadužujemo. Ove mjere potvrdilo je vrijeme i napredne civilizacije koje u sjećanju i zapisima trajno od zaborava čuvaju sve ono, i svakog onog po kome se pojedinačno i kolektivno sa ponosom kazuje i novoj budućnosti kao nekoj novoj prošlosti preporučuje za čitanje i tumačenje.
