Sa 12 godina u pionirskom timu Sutjeske. Otac zabranio profesionalnu karijeru. Na domaku zvanja majstorskog kandidata u šahu.
Nikšić su nekada zvali grad piva i čelika. I, sporta, naravno, jer je polovinom minulog vijeka svaki treći dječak bio član nekog sportskog kolektiva. A, oni koji se nijesu organizovano bavili sportom, sami su se snalazili, pa su svaka ulica ili kvart imali svoj fudbalski tim. Pivo se i danas toči u Nikšiću, ima i čelika, ali mnogo manje, baš kao što je i mnogo manje sporta u odnosu na ta minula, lijepa vremena.
U vrijeme kada je Blagota Baćo Mitrić, kasnije ugledni profesor i doktor pravnih nauka i predavač na Pravnom fakultetu u Podgorici, bio dječak, nije bilo kafića i interneta, kladionica i televizijskih šou programa, pa je, pored „brundže“, sport bio jedina zanimacija mladih. Brojne livade na rubovima grada bile su praktično prebukirane fudbalskim talentima koji se nijesu šteđeli da svojoj ekipi obezbijede što bolji rezultat. U pitanju je bio prestiž, jer se uvijek vodila žestoka rasprava ko je bolji-Čopinci ili Rudopoljci, Carodušanci ili Kolibari? A, dva najveća rivala u to doba bili su Rastočani i Pilanci ili „Pilančerosi“ kako su oni sebe popularno zvali. Prve komšije i dobri drugovi, ali i ljuti pritivnici kada je fudbal u pitanju.
Prof. dr Blagota Baćo Mitrić (Foto izvor: Pobjeda)
Tuča poslije utakmice
-Jeste, svi smo bili „osuđeni“ da slobodno vrijeme, a bilo ga je dosta, provodimo na improvizovanim fudbalskim terenima-počinje priču prof. dr Blagota Mitrić, sada penzioner. Svaka ulica ili kvart imali su svoj tim i mjesto gdje su igrali utakmice. Mi koji smo živjeli blizu Pilane i bili poznati kao „pilanci“, imali smo specifično igralište, smješteno na piljevini. U to vrijeme nije bilo patika, a i kada bi došle u „Batu“, bile su jako skupe, pa smo igrali bosi. Često se dešavalo da nam otpaci od drveta izranjavaju noge, ali se na to niko nije obazirao. Kao da smo postali imuni na to. Utakmice su se igrale uglavnom popodne, jer su škole radile samo u jednoj smjeni, prijepodnevnoj. Gotovo redovno su se ti mečevi završavali tučom, jer nije bilo sudija, pa je uvijek bila dilema da li je gol regularan ili ne. Poslije dva-tri dana igrali bi sa istim protivnikom kao da se ništa nije dogodilo. I na kraju isti scenario-opšta tuča. Tako danima, nekada smo pobjeđivali, nekada gubili. Ispočetka smo igrali sa „krpenjačom“, a kada smo dobili gumenu loptu smatrali smo da na svijetu niko nije srećniji od nas. Bila su to zaista lijepa i srećna vremena koja se više ne mogu ponoviti.
Moć Voja Lazarevića
Najžešće dvoboje, ali istovremeno i najinteresantnije utakmice, ekipa sa Pilane je imala protiv tima iz Rastoka. To su bili okršaji za priču, a često je bilo i dosta gledalaca, jer se igralo kvalitetno. Uostalom, iz ove dvije ekipe kasnije je registrovano više fudbalera Sutjeske, a neki su, kao naprimjer Vojin Lazarević, stigli i do dresa reprezentacije Jugoslavije.
-Tih utakmica i danas se sjećam, a to su zaista lijepe uspomene- kaže Baćo -Mi smo uvijek tražili odušak u susretima sa nešto slabijim protivnicima, a čekali smo da „rastočani“ igraju bez Voja, jer onda bi im vraćali milo za drago. Naime, kada je on bio u timu, mi bi gubili katastofalno, ali smo uvijek znali kada Lazarević nije kući da bi zakazali utakmicu. Poslije utakmice, ako nije bilo tuče, zajedno bi išli na Veliku krušku da bi se oprali. No, igrali smo utakmice i na Kapinom polju i drugim mjestima u gradu i imali dosta uspjeha. Bili smo jak tim i imali svoj „rejting“ u gradu. Za nas je igrao i Mišo Ratković, kasnije fudbaler Borca iz Banjaluke. On mi je čak poslao pismo da dođem kod njega i potpišem profesionalni ugovor, ali na moju sreću ili nesreću, sada već ne znam,to pismo uhvatio je moj otac Jovo, inače strog čovjek, upravnik Pilane, i rekao:“E, nećeš mi ga igrati fudbal.Prvo škola, pa sve ostalo.“
U dresu Sutjeske
O Baćovom fudbalskom umijeću brzo se pronijelo gradom, a glas je stigao i do Aca Petrovića-Cara, tadašnjeg trenera Sutjeske, koji je ujedno vodio i mlađe kategorije ovog tima. Posmatrao ga je na jednoj uličnoj utakmici i sa nepunih 12 godina doveo u pionirski tim ovog kluba. Nije prošlo dugo vremena kada je Blagota prešao u podmladak kod trenera Bima Harovića koji mu je odredio ulogu centarfora. Mitriću je to odgovaralo, jer je ta pozicija u timu, u to vrijeme, podrazumijevala manje kretanja nego na drugim mjestima u ekipi, što je on obilato koristio. Zbog toga ga je Bimo i nazvao „mrtvi Njemac“, mada je bio prvi strijelac. S druge strane, suigrači iz ekipe su Mitrića nazvali „Amarildo“ po velikom brazilskom fudbaleru koji je imao sličan stil igre. Ali, Baćo je znao majstorski da barata loptom i da ga je u to vrijeme vidio poznati zagrebački radio reporter Ivan Tomić, sigurno bi ga nazvao „Lane sa Pilane“.
Odlične igre u dresu Sutjeske natjerale su Vlatka Vujoševića da ga pozove u omladinsku reprezentaciju Crne Gore, koja je 1964.godine igrala u Zagrebu na turniru republika i pokrajina.Zajedno sa Mitrićem u ekipi su bili Rajko Špadijer, Dojčin Perazić, Ivo Pejović, Momo Vujačić, Miki Folić, Buto Lačević, Marketa Spahić i ostali igrači iz crnogorskih klubova, koji su kasnije postali odlični prvoligaški fudbaleri.
-Taj period moje fudbalske karijere izuzetno je važan za nešto što će se kasnije događati u mom životu-prisjeća se tih vremena prof. dr Blagota Mitrić-Imali smo sjajnu ekipu i mogli smo da doguramo do samog vrha. Ali, u toku noći prvi put u životu sreo sam se sa kockom. Naime, podgorički dio reprezentacije znao je da se zatvori u kupatilu i da igra poker, a ja sam cijelu noć kibicovao. Sjutradan nijesmo mogli ni noge da vučemo po terenu, naročito u drugom poluvremenu. Izgubili smo utakmicu, a niko nije znao uzrok naše slabe igre.
