Pre nego počnem da pišem a Vi dragi moji Nikšićani da čitate, morate znati, da je sljedeće samo izraz mog slobodno izraženog ličnog mišljenja u smislu Evropske konvencija o čovekovim pravima član 10. Znači to nikako nije izraz fakata iako su neki moji pogledi možda i tačni?!?
Na ovom mjestu smatram značajnim da podvučem da nogom nisam kročio u Nikšić, zaslugom dvojice mojih najboljih prijatelja, ( šalim se, uvijek je bilo previše posla a malo dana i sati ). Oni su se ipak odužili time što su mi o Nikšićanima pričali tako zaneseno i ubjedljivo, da nisu preskali ni one stvari u naravima tamošnjim koje bi se mogle smatrati nepovoljnim??? Znači ja pišem na neviđeno!? Ali, ja imam sliku, imam i ljude, malo njih doduše, no jasno i čisto mi se urezaše. Kroz ta druženja i njihova kazivanja ja sam našao da su te naravi, običaji, način ponašanja, ustvari autentičan, njima Nikšićanima, svojstven manir razdvajanja i stvaranja (može li se reći?) mini kulturne sredine ili originalnog identiteta. Nijesu Nikšićani izmislili ništa novo… Ko zna možda i drugi Crnogorci žele da budu takvi, možda su Nikšićani samo kao vrh ajsberga crnogorskoga nacionalnog bića. Ustvari mogu nabrojati više zemalja u kojima postoji stanovništvo pojedinih gradova koje se izdvaja i smjesta biva prepoznato kao nešto drugačije od ostalih sunarodnika.
U Makedonoiji to je Prilep, u Srbiji šabački Čivijaši valjda, u Bugarskoj građani iz Gabrova… Da ovo nije samo regionalna pojava, spomenimo samo ovlaš: Teksašane, Korzikance, Škote, Irce. Nijesu možda slični Nikšićanima, ali su i oni posebni na svoj, za posmatrače možda i nejasan, ili nedostupan način. Imam utisak da su i naši Nikšićani ljudi kojima je sve jasno i koji na svoj osebujni način definišu i sprovode ideju o čojstvu. E pa konačno, kakvi su onda Nikšićani u mome oku?
Od one dvojice stvarno, najvećih mojih prijatelja, bivših Nikšićana, stekao sam utisak da Nikšićani drže do sebe i svojega mišljenja i svojih djela, pa reklo bi se, po svaku cijenu. Tu teško pada dogovor, ali je zato nezavisnost i sloboda misli i ponašanja njihovo vrhovno vjerovanje, a to obično isključuje kompromis… A šta je loše u tome? E sad, zašto me ona dvojica nisu vodili u Nikšić, iako sam zbog njihovih priča, tražio? Inače sam Crnu Goru, baš zahvaljujući njima dvojici prošao uzduž : Kotor, Bar, Podgorica, Mojkovac, Bijelo Polje. Ostalo je da sada uhvatim popreko, pa možda tako upadnem i u Nikšić. A znam i zašto me nijesu vodili! Sve zbog jedne anegdote, koja je vjerovatbno istina. Anegdota ide ovako: Ulazimo nas trojica u kafanu u Nikšiću i svi skoče ( puna kafana):”A, evo ih Željko i Mimo, sa još nekim”. Pa ljubljenje i tako to. Poručimo a šta bi drugo nego Nikšićko Pivo. Naša porudžbina još nije ni stigla, kad sa svih stolova stiže čast!? Naš sto pretrpan pivom. NARAVOUČENIJE:” A ti idi, pa ne popi”! Toga su htjeli da me poštede moji prijatelji. Ko zna, ako odem sam, možda će imati više obzira, pa možda i ne popijem sve, iako ne vjerujem. Je li ovo dovoljan opis nikšićkih karaktera? To znači da uopšte ne treba govoriti o otvorenosti, gostoljublju, širokom srcu a u svemu je tome utkano i duboko samopoštovanje i duboko ljudski, osjećaji za prijatelje i gosta. Ima ih 75.000 Nikšićana a po površini su najveća opština u Crnoj Gori. I pored toga ja vjerujem da svi misle i rade na nikšićki način. Jer, nema im opstanka, ako bi htjeli nešto drugo, standardnije ponašanje (samo pretpostavljam još nijesam bio).Neka glasilo sjećanja i čuvanja tradicije poradi na tome. Divnog li zadatka za istraživačko novinarstvo! Ko su i kako se stvarao taj divni neobuzdani a ipak uspješan karakter Nikšićana.
Bojim se pretjerivanja, ali rekoh već, ovo je moj lični pogled, utisak, možda bez dovoljno argumenata i podataka… namjerno radim to, jer ono od čega se živi jesu podaci o gradu, privredi, obrazovanju ( čuvena gimnazija je možda dio odgovora), sportu… To nije moj cilj! Ali, ipak nije samo ona epizoda stvarala moj pogled na ove ljude i karakter gradskoga života koji ih je stvorio. Zato evo još nešto.
Mrazno vojničko jutro i kaplarevo nevoljeno ,, u potkošuljama na TV,, ( jutarnja gimnastika). Do mene u dvoredu jedan grmalj iz Nikšića. Prvo! Zagrevanje trčanjem, dva – tri kruga oko kasarne. Jurnuo onaj Crnogorac kao sumanut. Ne mogu da ga pratim, pa mu kažem uspori malo, proklet ne bio! Napravio je kompromis sa svojom čašću pa je usporio i nekako završih to trčanje. I sada mu kažem hvala!
Pre toga u mojim najmlađim godinama kad sam počeo da se interesujem za fudbal i da idem na utakmice, pojede me ona nikšićka Sutjeska. Bio sam ,,otrovani,, kako se to kod nas kaže, navijač Vardara, a sa Sutjeskom smo bili tu negdje u prvoj ili u drugoj ligi , istočna grupa, ako neko pamti. Ma kakav derbi Partizan Zvijezda, kakav Hajduk, kakav Dinamo. Kad nam dođe Sutjeska , mi idemo u Nikšić. To je bio derbi, to je bila borba titana, iako su se titani borili za opstanak u prvoj ligi, ili za prvo mjesto u drugoj. Užasno mi je bilo kad smo gubili, ali još veća je bila radost kad bismo pobijedili Sutjesku. Pobjeđivao je Vardar i Crvenu Zvijezdu i Partizana , ali to nije bilo ni prinijeti onom derbiju. Čvrsti momci ti Nikšićani…Sa strepnjom sam išao na te utakmice, sa jedinom mišlju: “Moramo pobijediti.” Nije uvijek bilo tako, sve dok sudija konačno ne dune kraj. Pa tako, a ti idi i ne pođi na tu utakmicu. Molim vas ne vjerujte da je ovo ,,žal za mladost,, ili nostalgija za minulim vrijemenima. Nije to! Samo znam, da bih rado i danas gledao prijateljsku utakmicu Sutjeska Vardar, pa i po cijenu da sto bude pun flaša sa Nikšićkim Pivom.
A TI IDI PA NE POPI! Ipak ću otputovati u Nikšić.
Piše novinar, medijski ekspert i publicista: Janko Nikolovski
