Željko Rutović, Čitanja i sjećanja–Eseji o smislu traganja–riječ i čovjek (2016), Štamparija Obod a.d.Cetinje
DEKARTOVSKA SUMNJA
U okviru Trećeg internacionalnog sajma knjiga Podgorica 2017, večeras je u Capital plazi, promovisana knjiga „Čitanja i sjećanja“ (eseji o smislu traganja-riječ i čovjek) publiciste i teoretičara medijske kulture mr Željka Rutovića. Na promociji su govorili novinar Vanja Kovačević, mr Zoran Bošković i autor. U daljem tekstu prenosimo govor Vanje Kovačevića.
Mr Zoran Bošković, Vanja Kovačević i autor mr Željko Rutović
„Andronik sa Rodosa šezdesete godine prije Hrista sakupio je Aristotelove spise i pokušao da ih sistematizuje. Iza spisa Fisika, odnosno koji mi prevodimo o prirodi ili bolje, o jestastvu, jer jestastvo je širi pojam od prirode i obuhvata sve ono što jeste, našao se spis koji je Andronik nazvao ta meta ta fisika, odnosno metafizika. U početku ime spisa koje je doslovo značilo – ono što dođe iza Fizike nije bilo ništa više do bibliotečka odrednica, ili jednostavno, označavala je mjesto knjige na polici. Mnogo kasnije, metafizika će dobiti značenje koje danas ima.
Sve ovo, ostalo bi na nivou zanimljive pripovijesti da nije u direktnom dosluhu sa knjigom eseja Čitanja i sjećanja, Željka Rutovića. I to iz dva razloga. Prvo, zato što se autor nalazi na tragu Aristotelovog određenja filosofije, koji je tu oblast duha definisao kao vječito traganje uma za Istinom. Ako samo letimično bacite pogled na njegovu knjigu, vidjećete da u njenom podnaslovu stoji Eseji o smislu traganja. Ipak, Rutović shodno vremenu koje živimo pravi iskorak u odnosu na mudrog Učitelja iz Stagire i približava se savremenom italijanskom misliocu Maurisiju Ferarisu, koji je beskrajno poštujući Aristotela, u svojoj briljantnoj knjizi Goodbye Kant- šta ostaje danas od Kritike čistog uma, modifikovao njegovo određenje rekavši da filosofija u stvari predstavlja vječito traganje uma za razumijevanjem. I zaista, ako pogledate još jednom, makar samo letimično knjigu Željka Rutovića, vidjećete da je u drugom dijelu podnaslova , tog kratkog, ali suštinskog mota napisano- riječ i čovjek. A suštinskije od toga ne može biti rečeno za pojam razumijevanja. Uostalom, sjetite se samo Helderlina koji je govorio da pjesnički stanuje čovjek, a da je jezik kuća bivstva. Dakle, u svom kratkom podnaslovu, autor uspijeva da sažme istoriju nemirnog, pronicljivog duha i traganja za smislom čovjekovog postojanja koju su još drevni jelini odredili imenom želja za mudrošću, odnosno filosofija.
Drugi razlog zbog kojeg Rutovićevo ostvarenje podsjeća na priču o hroničaru sa Rodosa i mudrom Učitelju iz Stagire, sadržan je u činjenici što je autor Čitanja i sjećanja svoje eseje sistematizovao u pet cjelina kako bi čitalac, zbog kojeg knjige i postoje, zar ne, mogao jednostavnije da se kreće kroz neke od temeljnih kategorija smisla, života i stvarnosti. I još nešto: način nastanka ovog djela prilično je važan. A knjiga je nastala na nagovor prijatelja jer je ljudima koji cijene Rutovićev rad bilo žao da vrijedni tekstovi ostanu rasuti. Iz toga se jasno vidi da autorov pokretački impuls i motiv nije bio sujeta ili pak nastojanje da se u biografiji ima naslov više, nego želja njegovih prijatelja, a kasnije i njegova da na jednom mjestu objedini, sakupi , i u krajnjem otkrije određeni period svog rada. I još nešto: možda i nesvjesno, autor nam je dozvolio da zavirimo u njegov život. Naravno, ne u smislu kao što to čine voajeri ili hroničari gradskih gluposti, nego u najkvalitetnijem mogućem. A evo i zašto. Iole pažljivije promišljanje dovodi nas do zaključka da knjiga nije ništa do istorija autorovog života, a ako hoćete i istorija vremena u kojem živi. Naime, ako znamo da su knjigom objedinjeni tekstovi pisani u rasponu od nekoliko godina, onda će pažljivi čitalac uočiti mjene Rutovićeve misli. Sa godinama koje su prolazile i sam autor, što je evidentno iz knjige postajao je zreliji, drugačiji, otkrivao nove stvari, sumnjao u sebe, sukobljavao se sa svijetom , preispitivao sopstvena stanovišta za koja je ranije mislio da imaju vrijednost aksioma, da su nepromjenljiva.
U okviru samo jedne oblasti, bilo da su u pitanju mediji, sociologija, sjećanja ili neka druga, uočićete naizgled kontroverzne stavove. Ipak, ako pažljivije priđete tekstu, vidjećete da nijesu u pitanju protivrječnosti, već naprosto ona dobra, zdrava, dekartovska sumnja,( sumnjam dakle postojim, ili još bolje, sumnjam dakle mislim ), preispitivanje bez kojeg nema ni mišljinja, odnosno istinskog saznanja stvari, svijeta i pojava. Fenomena i noumena. U knjizi Željka Rutovića, takođe ćete naći na svega nekoliko stranica suštinske osvrte na djela koja obilježavaju vrijeme i prostor u kojem živimo. Na nenametljiv, ali upečatljiv način, znalački i jednostavno ( da se pritom podsjetimo izlizane, ali suštinski tačne floskule da su sve savršene stvari u suštini jednostavne, iako sve jednostavne stvari nijesu savršene ), i u tom smislu lapidarno, lakonskim pokretom crtača koji je ovladao pokretom, slika portrete djela i njihovih autora. Kroz fenomene koje oni obrađuju, autor govori o o njima, njihovoj sudbini, ali i sebi, nedvosmisleno zauzimajući stav, stvar potrebnu da bi se neko mogao nazvati autorom, a posebno ozbiljnim. Jer od Parmenida i njegovog slavnog djela u filosofiji, a potom i u životu, za sve što kažete ili napišete, morate da date dokaz. Ne možete da pišete sve. A pogotovo svašta. Dakle, morate biti odgovorni za napisano i izrečeno. A to Željko Rutović čini kroz tekstove o djelima Slavka Kukića, Dejvida Rismana, Torstena Veblena, Lidije Vujačić, Milenka Perovića, Sandre Bašić Hrvatin, Borislava Jovanovića, Vesne Delić i druge u kojima ćete uživati i što je još važnije, koji će vas natjerati da počnete da tragate za sobom. Na taj način Željko Rutović dovešće vas do suštinskih stavova mišljenja izrečenih kroz samo nekoliko stihova jednog nepravedno rano preminulog pjesnika koji je napisao: nikad se nemoj mučiti pitanjem kako preživeti, nego kako ne umreti posle svih umiranja, da bi u drugoj pjesmi dodao i: nije najvažnije pronaći svoje mesto u svetu. Mnogo je važnije pronaći svetove u sebi. A na moje zadovoljstvo, knjiga Čitanja i sjećanja upravo to radi: otvaraju nam beskrajna polja prostranstva i svjetove promišljanja , zahvaljujući kojima ćemo se možda, makar tren duže zadržati u prolaznosti, kategoriji zbog koje radimo sve, i zbog koje je život uzbudljiv i vrijedan. Jer da nema konačnosti ne bi bilo ni promišljanja života i smrti, ni mnogih knjiga zbog kojih smo ovakvi kakvi smo, zar ne?“
Vanja Kovačević
