Žvjelo se jedno pored drugih, jedno sa drugim

Uvijek na cijeni čojstvo i junaštvo-vjera se mijenjala i zbog ljubavi-džamija u Nikšiću sagrađena kad i triumfalna kapija u Parizu-njegovani lijepi međuljudski odnosi.

Muslimani su naselili šire područje Nikšića, dolaskom turskih osvajača. Prolazile su decenije, prolazili su vjekovi. Postajali su otpori, bune, sukobi. Postajali su kraći i duži periodi mira. Vremena kad se nije ratovalo. Živjelo se, moralo se živjeti. Ljudi su bili različitih vjera, različitih običaja, porijekla, shvatanja, nazora… Živjelo se jedno pored drugih, jedno sa drugim. Morao je postojati suživot, uticaj jednih na druge. Uvijek je bilo na cijeni (pogotovo tada) junaštvo i čojstvo. Ljudi su cijenili riječ. Riječ je bila zakon. A, zakon su stvarali ljudi. Malobrojna zajednica muslimana (u religijskom smislu), u odnosu na većinsko stanovništvo, stvarala je ambijent za život, za suživot, za opstanak. Turci u Onogoštu – Nikšiću, uslovno rečeno, nijesu kao nacija, naseljvali ovaj pristor. Grad Onogošt – Nikšić, kao naseobina, nije imao pravih Turaka. Bio je to živalj sa širih prostora, koji je, iz raznih razloga, primio islam i kao takav naseljavao gradove i naselja. U određenim uslovima života, ponekad je prelazio u drugu vjeru: zbog krvne osvete, ekonomskih momenata, zbog ljubavi i zaljubljivanja… Jedan moj savremenik (dobar prijatelj) , zbog ljubavi bi i danas promijenio vjeru. I tada se ženilo i udavalo. Mora se stalno imati u vidu, da je u pitanju velik, ogroman vremenski period, kroz koji se dešavalo mnogo šta. Najčešće su se mijenjali običaji i prihvatili i kod jednih i kod drugih.

Džamija Hadži Ismaila u Grudskoj mahali u Nikšiću

Oslobođenje Nikšića 1877. godine, riječit je primjer kako su Crnogorci, kako su hrišćani gledali na dojučerašnje neprijatelje. Možda realnije i prijemčljivije nego nekad kasnije. To potvrđuje i odnos i postupak gospodara kralja Nikole prema dotadašnjem stanovništvu Onogošta. Zvao ih je „braćo Crnogorci muhamedanske vjere“. Znao je on ko su i odakle su. A, oni su postali i ostali lojalni građani. Voljeli su svoju Crnu Goru, jer su ponikli i rođeni na ovim prostorima. Govorili su čak i isti jezik.

Kralj Nikola je u oslobođenom Nikšiću, za prvog gradonačelnika, postavio uglednog muslimana Mehmeda Ibričića, koji je na toj dužnosti ostao čitav četvorogodišnji mandat.

Stvarana su prijateljstva, pobratimstva, kumstva… Miješalo se stanovništvo. malo je porodica da nema makar jedno kumstvo. Neke čak i desetak. To je brisalo međusobne razlike, ako ih je i bilo, ako su postajale. Kralj Nikola je davao i određene privilegije. Postavljani su i predvodnici – barjaktari. Takav je bio i Mujo Mahmutov Adžajlić. Od nadležne komande, za četnog barjaktara, postavljen je Smail Osmanov Tuzović, „sposoban mladić i od dobre kuće“. Tako je bilo obrazloženje. On je bio moj stric.

Padom Nikšića, jedan dio muslimanskog stanovništva napustio je svoje domove i otišao za i sa vojskom i naselio se u Sandžaku gdje je živio do Balkanskih ratova. Raspadom Turske imperije, povlačenjem vojske preko Jedrena, odseljenim nikšićkim muslimanima se nije izgubio trag. Iako rasuti „po svijetu“, ipak su ostali vezani za svoj Nikšić i Crnu Goru. U Nikšiću su postojale četiri džamije i uz njih vjerske škole. Bile su : Pašina džamija, Hadži Danuša, Donjogradska i džamija u Grudskoj mahali. Jedina je ostala sačuvana ona u Grudskoj mahali. Sagradio ju je bogati trgovac Hadži Ismail 1807. godine. Stavljena je pod zaštitu države 1952. godine kao istorijski spomenik. „ne zbog svoje arhitektonske vrijednosti nego kao jedini spomenik kulture iz doba Turaka na teritoriji Nikšića“. Tako je navedeno u obrazloženju. Hadži Ismail je te iste godine sagradio i most na Duklu, na rijecii Zeti, koji i danas i ako van funkcije, postoji. Dugo se zvao Hadžov most. (Tih godina, u Parizu je sagrađena Trijumfalna kapija.). Nikšić je između dva svjetska rata bio trgovački i zanatski centar. I kulturni.

Počinjao je Drugi svjetski rat. Grupa viđenijih muslimana: trgovaca, zanatlija, uglednih građana, sakupila se u ovdašnjoj džamiji da vide „šta im je činiti“. Odlučeno je i jednoglasno prihvaćeno da se ne podrži okupacija zemlje. Niko se od nikšićkih muslimana za vrijeme okupacije nije stavio na stranu okupatora. Nijedan nije okrenuo pušku na svoje sugrađane-pravoslavce. Zbog takvog stava bilo je i hapšenja koje je neprijatelj sprovodio.

U ulici vojvode Peka Pavlovića, čuvenog junaka, u kojoj sam rođen i odrastao, ponikla su dva narodna heroja- Lazar Radojević i Muharem Asović. Jedan pravoslavac, drugi musliman. Dva divna lika naše Revolucije. Mogla se i ova ulica zvati ulica heroja. Od pamtivjeka u Nikšiću je postojala vjerska tolerancija. Ona je posebno došla do izražaja u periodu poslije Drugog svjetskog rata. Kroz kulturu, prosvjetu, umjetnost, sport (posebno fudbal) njegovali su se lijepi međuljudski odnosi. Živjelo se složno, „bez ile i interesa“, bez opterećenja. Moj otac je bio prvi musiman koji je, nakon oslobođenja 1945. godine, bio u upravi Gradskog narodnog odbora. Bio je član Plenuma u Skupštini Nikšića.

U Gruskoj mahali gdje je pored Stare varoši živjelo najviše muslimanskih porodica živjeli su jedno pored drugih i muslimani i pravoslavci. Bile su to kuće : Harovića, Vujačića, Lačevića, Golovića, Piranića, Minića, Jaganjaca, Bulatovića, Asovića, Bojovića, Đokovića, Srinića, Tuzovića, Radojevića, Mehmedovića, Backovića, Đukanovića, Ferizovića, Čolovića, Radžića, Radana, Pepića, Crvenica, Pejovića, Grgurevića… I svi su bili bliski. Bili su dobre komšije i time se dičili. Uvijek su bili spremni da izađu u susret jedni drugima, da pruže ruku pomoći. Bile su im zajedničke cvijetne bašte i dvorišta, zajednički bunari. A, živjeli su skromno i ljudski. Smatrali su komšiju kao najbliži rod. Tako je i bilo. A, tako je ostalo do danas. Pogotovu u glavama čija su sjećanja malo duža.

Odanost crnogorskoj državi, odanost novom poretku bila je jedna od glavnih postavki života nikšićkih muslimana. Život je usklađivan prema etičkim, kulturnim, političkim, a prije svega civilizacijskim načelima i životnim normama.

-Dino Tuzović