Odmah po oslobođenju Nikšića od Turaka, 27. avgusta 1877. godine, u varoši su otvorene nekolike radnje i kafane. Petar Šobajić bilježi da je to bilo u turskim drvenim ćepencima i starim kućama u Krivoj čaršiji (današnja ulica Stojana Kovačevića), dugoj krivudavoj ulici koja se protezala kroz hercegovačku mahalu ispod tvrđave, od Mrkošnice do na kraj kasabe na sjeveru….
Problem tjeskobe u Krivoj čaršiji i nesporazumi sa iseljenim muslimanima, vlasnicima kuća, oko kirije, okončani su u martu 1885. godine, preseljenjem u novoizgrađenu varoš na centralni trg i okolne ulice , projektovane Sladeovim planom iz 1883…
U „jednom blijedom sjećanju na Nikšić“ ovih godina za Spomenicu Zahumlja, Marko Kavaja bilježi:
„Živjelo se polako, prosto i patrijahalno… Najskuplje bješe čojstvo i ugled. Plaćalo se dobro da se „posjedi s ljudima“. U to vrijeme Nikšić je bio pun „zulumćara“ , jednokrvnika Ćorovićevih, mostarskih zulumćara i ostalih kasaba hercegovačkih. Ne mogaše im niko ništa, ni kuća, ni vlast. Razbijali su dertove i kapije po svojoj volji. Zapi se pa napravi kavgu. Koliko je puta varoš ličila na boj od njihove graje i revolvera…Pa opet niko nikad ne pogibe od njihovog zuluma, rasturiše se po svijetu i pomriješe daleko od svog Nikšića.“
U Nikšić su tih godina iz svijeta dolazili u poznatu Vujičinu kafanu svirači. Bili su to izuzetni događaji za varoš i tada bi obično neko od građana bankrotirao lumpujući sa sviračicama (bankrotstva su se zbog sviračica dešavala i 1928. godine, kada je ovo pisano). Dolazili su mađioničari i komedijaši, „ pajaći“ što igraju na konope. Sa njima su dolazili zmijski carevi, majmuni i ljudi obrijanih brkova. Varoš se tom prilikom uskomeša i oživi. Ispred poklada navale po gradu verglaši iz Italije, ili gabelji sa međedima i rešetom. Na poklade se sva varoš pretvori u maškare. Onda je bilo u gradu nekoliko armonika, te svako veče negđe pjevaše i sviraše, piše Kavaja.
Nekoliko godina po oslobođenju Turaka Nikšić nije mijenjao izgled, artiljerijom u velikoj mjeri porušene, oronule orijentalne kasabe. Knjaz Nikola je početkom 1883. odlučio da u polju pored stare počne izgradnja nove varoši Nikšića. Te godine u maju on je u Nikšić donio plan inženjera Josipa Sladea Šilovića…
Vojvoda Šako Petrović, guverner Nikšića devedesetih godina devetnaestog vijeka, pored ostalih poslova koje je vodio, naročitu brigu poklanjao je ozelenjavanju grada i njegovih ulica. Da bi se što više zelenila našlo na gradskim ulicama, vojvoda je naredio da mu se privedu sva ona lica koja suviše piju i stvaraju po kafanama izgrede, a takvih nije bilo malo, jer je kafana bila jedino sastajalište i razonoda onoga doba. Takva lica morala su za kaznu zasaditi po dvije mladice lipe, ili brijesta u nekoj od varoških ulica, na mjestu koje mu se odredi. „Osuđenik je morao lično da ide u Budoš, da iskopa dvije sadnice koje odgovaraju namjeni, zatim da iskopa propisne rupe i da drva zasadi. I ne samo to – morao je i da ih redovno zaliva, pazi i njeguje sve dok se potpuno ne prime. Zahvaljujući takvim „presudama“ vovode Šaka, Nikšić je bio poznat po zelenilu.
Početkom prošlog vijeka u Nikšiću je kafanu otvorio i Nikola Perović. Konkurencija je bila velika, gostiju malo, pa je gazda Nikola često u kafani ostajao sam sa fotografijom crnogorskog vladara, obješenom iznad šanka. Nasipao bi dvije časice rakije, po jednu sebi i imenjaku i ispijao ih uz obavezno: „ Uzdravlje gospodaru!“ To mu vremenom pređe u naviku, pa je vijest stigla i do gospodara i on jednom kad je došao u Nikšić naredi da mu dovedu Perovića. Njihov razgovor je, kako je zapamćeno, tekao ovako: – Misliš li ti, imenjače, da sam ja gori čovjek od tebe, pitao je Petrović – Ne, gospodare, no mislim da je samo Bog bolji od tebe, jedva je promucao uplašeni kafedžija. – Pa što onda, brate kad već tolike godine pijemo zajedno, ne pustiš i mene da platim koju turu pića?
Gospodar je onda izvadio nekoliko „napoleona“ i dao iz zapanjenom Peroviću.
Hotel Amerika
Na samom kraju devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka jedna od najurednijih gostionica u Nikšiću nalazila se u današnjoj Ulici Novaka Ramova. Vlasnica je ovdje doselila iz Dobrskog sela, kraj Cetinja, pa su je zvali Gorda Dobrska. Zapravo, prezivala se Đuranović, a bila je udata za pečalbara Filipovića koji je život izgubio u nekom američkom rudokopu. Udovica sa bogatom otpremninom i penzijom prvog supruga udala se za Miću Sjekloću, nosioca Obilića medalje, ratnog invalida. Sjekloća je volio dobru kapljicu i galantno trošio svoj i ženin imetak. Predanje kaže da mu je ona jednog jutra rekla da više ne može biti njegova žena, jer je noću progoni lik prvog muža i potom se zaputila na Cetinje da od knjaza Nikole traži dozvolu za razvod braka. Knjaz je njenoj želji udovoljio, a ona mu je obećala da će podići most na Bistrici, kupiti zvono za crkvu u Dragovoj Luci i postaviti česmu ispred prve osnovne škole u Nikšiću ( u bombardovanju tokom drugog svjetskog rata srušena i škola i česma). Gorda je sva obećanja ispunila i pomagala sirotinju, davala dobrovoljne priloge. Knjaz je nazvao zbog toga Gorde dobrotvorka. Ova plemenita žena sahranjena je kod Crkve Svetog Petra i Pavla na nikšićkom groblju 1929. godine.
Veo neumitnog zaborava prekrio je i još mnoge druge dobrotvore i zanimljive nikšićke krčmare i njihove lokale iz ovog doba. S toga u ovoj hronici možemo pomenuti samo one koji su još živi u sjećanju njastarijih Nikšićana.
-Maksim Vujačić
