Zbirka „Drame“, autora Veljka Mandića objavljena je ovih dana u saizdavaštvu javnih ustanova – Nikšićko pozorište i Biblioteka „Njagoš“ Nikšić. Ovim izdanjem prvi put je objedinjen cjelokupan dramski rukopis Veljka Mandića, najuniverzalnijeg crnogorskog dramskog umjetnika.
Кnjiga je izašla iz štampe uoči skorog obilježavanja stogodišnjice Mandićevog rođenja. Ovim izdavačkim poduhvatom, koji je realizovan uz podršku Ministarstva kulture i medija, izdavači skreću pažnju na Mandićevo bogato dramsko stvaralaštvo, na činjenicu da je riječ o značajnom djelu, koje zaslužuje novi život. U zbirci je objavljeno jedanaest drama: „Snaha je doputovala“, „Moj zet direktor“, „Todorova ženidba“, „Ima riječ drug Mirotočivi“, „Svrake“, „Istini slično“, „More do koljena“, „Djevojačka kula“, „Na petom boju“, „Paun i jorgovan“ i muzička komedija „Snaha je doputovala“, koju je Mandić pisao zajedno sa profesorom Slobodanom Vujačićem i rediteljem Blagotom Erakovićem.
Pozorišna i književna kritika, Mandića vidi ne samo kao poznatog pozorišnog, filmskog i televizijskog glumca, već i kao plodnog dramskog pisca, adaptatora, reditelja, animatora i organizatora pozorišta u širem kontekstu te riječi.
Profesor Ratko Đurović, poznati scenarista, kritičar i teatrolog, zapisao je da je Mandić prvi profesionalnog glumac koji je postao komediograf, čiji „vedri humoristički prizori ni do danas nijesu izgubili svoju svježinu i aktuelnost: dramsku ubjedljivost, smijeh, tendenciju za humanizacijom čovjeka, a posebno za deblokiranjem anahronog dijela crnogorske svijesti koja je prijetnja razvoju. Madnić nije bio od onih koji su se upinjali da njihove dramske tvorevine treba pošto – poto da mijenjaju svijet; činilo mu se dovoljno da samo otvore oči, da isturi neke pojave, manije, nedostatke i karaktere koji su jednostavno postali smiješni, i, samim tim, suvišni. Pa život koji ih je stvorio i doplavio, treba da ih bude svjestan i da ih iz života pomete“, ocijeno je Đurović.
Profesor Stevan Кoprivica apostrofirajući da je Veljko Mandić u svim komadima ostao dosljedan komedijskoj formi, naglašava da se u njegovim dramama mogu naslutiti i pramenovi gorčine.
„To se na cjelovit način da sagledati iz tekstova objedinjenih u ovoj knjizi, od kojih su neki po prvi put pred čitaocima. Mandić je veliki glumac, ali i dramski pisac, rodonaačelnik nove crnogorske komedije i konačno i zasluženo, nastavna jedinica u silabusu Istorije crnogorske drame“, zapisao je na poleđini zbirke, profesor Кoprivica.
Slavojka Marojević, urednica zbirke, u pogovoru knjige ističe da je Mandićev „literarni prosede veoma pronicljiv, vrcav i resko duhovit, dinamičan, univerzalan a opet naš, opominjući i otrježnjujući. Njagovi junaci se, nakon niza domišljatih peripetija, suočavaju sa sobom, svojom istinom, svjesni da teško mogu uraditi dobro za drugog ako prvo sebi ne pomognu. Autor teži da ih dovede do samospoznaje, koja je nerijetko turobna, ostavljajući im, pak, vidike ka nekoj drugačijoj, boljoj strani i mogućnosti preobražaja. U dramaturškim zapletima i dijalozima, Mandić vješto koristi bogatstvo folklornog kolorita i lokalnog jezika, prepunog arhaizama, u kojima se prepliću komično i sarkastično, što drži pažnju čitaocu, a pokazalo se, i gledaocu.
Riječju, Mandićeve drame oličenje su naših naravi, locirane u jedno vrijeme, ali ne i konzervirane u njemu. Naprotiv, aktuelne su i danas, jer različite devijacije likova, stanja i odnosa i te kako su i naša svakodnevica i istina. A istine su bolno otrježnjujuće. Možda i zbog toga neke njegove drame do sada nijesu objavljivane“, konstatuje Marojević. Ona cijeni da je Mandić, oslanjajući se na znatno glumačko iskustvo, precizno gradio dramsku kompoziciju svojih djela, tako da su njegovi tekstovi metrički jasni, lišeni viška djelova, spremni za scenu i bez mnogo intervencija i tzv. štrihovanja“.
Iz Biografije autora:
Veljko Mandić je rođen u Nikšiću (10. oktobar 1924. godine. Ostavio je snažan pečat na razvoj pozorišnog života Crne Gore u drugoj polovini XX vijeka. To se ne ogleda samo u Mandićevoj glumačkoj estetici već i posvećenosti pozorištu i „umjetnosti življenja“ teatra. Izuzetan je i njegov doprinos filmskoj produkciji sa jugoslovenskog i crnogorskog prostora.
Celuloidna traka zabilježila je Veljkove visoke kreativne domete, specifične i neponovljive valere kultnih likova koje je tumačio. Veljko je u filmskoj karijeri, koju je započeo 1956. godine, zabilježio 58 uloga, od kojih sedam u TV filmovima i deset u TV serijama. Dobitnik je prestižnih jugoslovenskih nagrada. Za sporednu ulogu u filmu „Vrhovi Zelengore“ (1979), Zdravka Velimirovića, dobio je Zlatnu arenu na Festivalu u Puli. „Svojom interpretacijom zasjenio je Sergeja Bondarčuka i Batu Živojinovića, glavne zvijezde filma“, zabilježila je u to vrijeme jugoslovenska štampa. Za istu ulogu nagrađen je na Festivalu u Nišu. Nagrađen je i za ulogu Кara-Zaima u filmu „Derviš i smrt“ (1974), takođe Zdravka Velimirovića. Dvostruki je laureat Trinaestojulske nagrade.
Mandić je umro 19. novembra 1988. godine.
