ZABORAVLJENE KNJIGE
Svi mi Njemci koji se bavimo ovim pitanjem imamo jednog učitelja, a to je stari njemački pisac Heinrich Wilhelm Rihl sa svojom, nekad čuvenom, zatim u materijalističkoj epohi, zaboravljenom knjigom “Haturgeschichte des deuttcschen Wolkes”, to znači prirodna istorija njemačkog naroda, u četiri velike knige.
Naslovna stranica „Slobodne misli“, 1. januar 1928. godine (ilustracija)
Svi mi Njemci koji se bavimo ovim pitanjem imamo jednog učitelja, a to je stari njemački pisac Heinrich Wilhelm Rihl sa svojom, nekad čuvenom, zatim u materijalističkoj epohi, zaboravljenom knjigom “Haturgeschichte des deuttcschen Wolkes”, to znači prirodna istorija njemačkog naroda, u četiri velike knige. Ja znam od Jovana Cvijića lično, da je poznavao tu Rihlovu knjigu vrlo dobro, a vrijedno bi bilo da se jedanput uporedi Cvijićeva metoda sa Rihlovom. Uzgred napominjem da je i Tolstoj znao Rihla. Nadam se da ću jednom moći dokazati kako je Tolstojev pojam o narodu, i ono što po njegovom mišljenju narodu treba, duboko pod uticajem Rihlovim. Ostavimo po strani i Lederstrumpfa i Karla Maja i mladenačko oduševljenje za sjeverno Germanstvo. Stvarno su bili moji učitelji Herder, Grim, Vuk Karadžić, Rihl i Jovan Cvijić. Ako su ovi ljudi romantičari, onda to samo znači da je romantika kao nazor na svijet i naučna metoda plodnija i bliža životu i stvarnosti nego račundžijska i bakalinska pamet. Kod vas postoji jedno zasebno mišljenje šta je romantika. Vi ste dobili tu evropsku i njemačku duhovnu struju, osim preko Vuka naučnika, samo u izblijedjelom vidu Bajronskog ili lirskog fantaziranja ili u klasicističkom vidu nemirnog Sime Milutinovića Sarajlije, ili najzad u vidu nacionalnog lirskog oduševljenja tzv. “Omladine”. Prema tome, kad ovdje govorim o romantici kao nauci, onda valja ispraviti ovo popularno shvatanje.
Toliko o naučnoj, metodskoj i filozofskoj podlozi moje struke. Ali iz svega toga rezultira i nešto drugo, a to je moje krajnje nepovjerenje, duboka i opravdana sumnja u nepogrešnost i vrijednost moderne i civilne građanske zapadnjačke civilizacije. Mi smo na kulturnom raskršću; to se više ne može tajiti. Treba da se odlučimo kojim ćemo pravcem udariti…
Ne smijemo zaboraviti da svi evropski narodi imaju svoje vlastite, u ovom slučaju “balkanske rezervate”, koje treba sačuvati od propasti, polako i svjesno ih sublimirati i modernizirati, čuvajući bitnu i trajnu strukturu socijološku i karakterološku? Tako npr. gentilni i patrijarhalni društveni sistem, koji je vjekovima vodio borbu za lični i nacionalni opstanak, ne samo da je stvorio borbenost vaše rase, nego je dao i sjajnih kulturnih i umjetničkih vrednota, narodnu književnost raznih vrsta, narodnu umjetnost ili u sublimiranom obliku Njegošev Gorski vijenac i, da samo uzgred spomenem, Meštrovićevo djelo. S pravom je naš prijatelj Branko Lazarević, usred modernog života i zvanja u inostranstvu, napisao svoju knjigu o narodnim vrednotama vašim.
Eto to je razlog što sam napisao i ja svoju knjigu o “Crnogorcima” kao najizrazitijem dijelu vašeg naroda u pogledu na naš današnji predmet. Tu sam htio pokazati da patrijarhalnost nije samo nekakav socijalni sistem, neka društvena struktura, nego da je ona i etička, duševna i duhovna, sasvim određena kultura, kojoj ste u mnogom dužni za vašu današnju modernizovanu kulturu i čije karakerološke osobine treba čuvati i njegovati, a nipošto zanemariti ili čak prezreti. To mije djelo nijesam pisao samo za vas Jugoslovene, nego i za moje zemljake Njemce. Htio sam da moji zemljaci steknu bolji, pravedniji sud o zapadno – balkanskoj patrijarhalnosti, i da ih sjetim na nešto što su bili počeli zaboravljati: naime da smo i mi Njemci nekada živjeli sasvim sličnim životom borbene i herojske patrijarhalnosti, a da je ona urodila istim ili sličnim plodovima narodne umjetnosti. Htio sam da nastavim, dakle, onu plodnu tradiciju kulturnog sarađivanja kojoj su udarili temelje još Herder, Gete, Jakob Grim i Humbold. Ujedno sam htio da ovom mojom knjigom „O Crnogorcima“ pokažem svojim sunarodnicima jedan naučni primjer, iako na jednom, za njih stranom predmetu, kako ja mislim da se praktično ostvaruje ono naše nastojanje oko stvaranja tzv. narodne teorije. Ako sam, i u skromnoj mjeri, uspio u mom trudu, biću srećan i biću uvijek blagodaran sudbini koja me je uputila još za rana u mojim mladim godinama na vašu zemlju i vaš narod”.
Dr Gerhard Gezman, Slobodna misao
28. jun 1936. godine
