Da li je u vremenu hladne digitalne postmoderne civilizacije simbolika zajedničke trpeze umirući porodični običaj? Zašto je danas porodični obrok sve češće draga i daleka uspomena? Rituali porodične gozbe, nažalost, sve su bliži arhivu nostalgičnih uspomena. Brzom životu odgovora brza hrana! Hrana u prolazu… Čovjek u prolazu.
Svetlana Bojm, profesorka sa Harvarda definiše nostalgiju kao „čežnju za vremenom-vremenom našeg djetinjstva, sporijim ritmom naših snova“. Motivacija tom definicijom podsjeća, da je, koliko do juče život bijaše zasnovan na uobičajenim dnevnim rutinama. Ljudi su išli na posao, u fabrike…vraćali se kući, „u tri“, da ručaju sa porodicom, nakon čega bi se odmarali, išli u posjetu rodbini i prijateljima, rekreirali se, gledali omiljene TV emisije, išli na spavanje… I tako iznova ponavljao se ciklus… Takvih rituala više nema… Ostaju u sjećanju i čežnji uspomena. Na posao se odlazi rano, a dolazi se kući kasno… Ruča se u prolazu, i sve manje sa porodicom, odlazi se u teretanu, velnes i spa centre… Onlajn se prijateljuje, kupuje, i selfi razmjenjuje. Sprave sve pametnije, a čovjek sa čovjekom, i za čovjekom, sve siromašniji?… Nekada svakodnevna okupljanja, danas se izmještaju za dane vikenda, rođendane ili praznike.
Da li je u vremenu hladne digitalne postmoderne civilizacije simbolika zajedničke trpeze umirući porodični običaj? Zašto je danas porodični obrok sve češće draga i daleka uspomena? Rituali porodične gozbe, nažalost, sve su bliži arhivu nostalgičnih uspomena. Brzom životu odgovora brza hrana! Hrana u prolazu… Čovjek u prolazu. Cijena napadne samostalnosti plaća se otuđenjem preko najšire relativizacije tradicionalnih vrijednosti. Doba multinacionalnih imperija i imperativa profita danas nepopravljivo utiču na naše živote, na ono što jedemo, kako jedemo, i da li i sa kim jedemo. A čovjek, između ostalog, jeste i ono što i kako jede. Transformisala se danas kuhinja i porodična okupljanja u „haj-tek“ korporativnu snobističku ishranu hvaljenu od strane istih korporativnih medija. Dok mediji sve više kuvaju i zakuvavaju, i slave kuvare, dotle je svetinja porodičnog okupljanja sve tanja i tanja. Otuda čežnja za starinskom-domaćom hranom, inspiriše globalne pokrete nazvane „spora hrana“ kao način isticanja vrijednosti tradicionalnog kuvanja. I danas kada mi sjećanje odluta tamo u prošlost, pojave se ugodne asocijacije na lijepe trenutke i sjećanja na miris porodičnog ručka, kome da je malo ko mogao odoljeti. Pomislimo samo na rituale porodičnog ručka na velikoj zajedničkoj trpezi, za kojom se okupljala cijela porodica i popodnevnog odmora kao ustaljenog ritma hrane i odmora. Bijaše porodični ručak znak jedinstva, harmonije, sloge, koja se i ovim činom iznova potvrđivala i isticala snagom koja se svetkovinom zajedničkog ručka učvršćivala, umnožavala, pokazujući se otpornom na sve spoljašnje negativne uticaje. Ne slučajno, načini porodičnog okupljanja, između ostalog, pouzdani su simboli i tumači socio-kulturnog identiteta. Oni su znaci odnosa u grupi, znaci poštovanja i hijerarhije, statusa i moći. Ne manje, naprotiv, to je pismo tradicije, običaja i patrijarhalnih nazora. Porodične navike u ishrani izraz su tako svih aspekata naših života-klasnih, socijalno-ekonomskih, religioznih, tradicionalnih. Jer, kad jedemo zajedno, „mi uređujemo svijet oko nas i definišemo zajednicu koja nam je najvažnija“ reći će Martin Džons, bioantropolog sa Kembridža. Uostalom, istraživanje kulinarskih mirisa i ukusa postala su odavno dio ozbiljnih antropoloških, socioloških, kulturoloških i istorijskih interesovanja. Hrana naravno u ovom smislu, nije samo ono što jedemo. Ona definiše i naša osjećanja, vrijednosti, kulturu, stilove, estetiku, običaje, manire. Od najsiromašnijih pa do najbogatijih…
Panorama Željezare „Boris Kidrič“ i naselja oko nje
A kakav je tek bio ritual, porodični ručak. Uživanje počinje prije nego što se postave tanjiri na sto. Taj zajednički ručak, koji je posebno bio neizostavan za dane vikenda, postao je za mnoge smisao velikog i univerzalnog ljudskog iskustva, od rođenja pa do smrti. Zato, da bismo razumjeli zašto nam se neke stvari danas (ne)dešavaju moramo se sjetiti mnogih dobrih rituala prošlosti. A porodični ručak, prirodno na samom je vrhu te kulture. Ako okrenemo časovnik unazad, u stara (dobra) vremena, vidjećemo veliku porodicu, tradicionalna jela i unutarporodični hijerarhijski (pre)sto, sa svim osobenostima i nijemim kazivanjima. Na zidu male ali skladne kuhinje, gledali bi crtež vezilje i poruke teksta poput „Domaćice manje zbori da ti ručak ne zagori“, motive goluba i golubice, i drugih koji su i pismom i slikom, odražavali život, njegovo izvorno bilo, koje je u svemu, od „šerpe na tufne“ pa do pristaklice na prozoru, nalazilo ljepotu i smisao svog parčeta svijeta. Uredno posložena drva iza šporeta, mašice i metalna zaštita na podu tik ispod vrata šporeta, uvijek spremna šerpa tople vode koja se shodno potrebi odmicala i primicala vatri, samo su slikovite priče, sada već i vremenski a i suštinski dalekih godina.
Ručak bi u majčinoj režiji počeo da se „krčka“ već u jutarnjim satima. Bez žurbe i raznih „ekspres“ i pametnih pomagala na tihoj vatri i sa prirodnim mirisima, domaćica bi sa svojom kulinarskom maštom kušala aromu, temperaturu, gledala boju jela. Bez ikakvog sata i signala zvonca. Njoj svojstvenim osjećajem, nalik apotekarskoj vagi, odmicala bi ručak u stranu da se „stiša“ i postigne idealnu temperaturu. U stranu sa prekrivenom krpom preko jela, kao kakav trofej, čekao bi nas ručak, da se svi okupimo i zauzmemo svoja mjesta. Svako probanje od strane đece prije vremena kažnjavalo bi se iz mnogo razloga. Da se ne kvari ručak, da se naučimo redu, kulturi…
Svako iz svog ugla, đeca su pomagala u pripremi ručka. Išli bi tako u prodavnicu po određene namirnice, pripremali posuđe, sređivali kuću… Da, išli bi i kod komšije da pozovu oca „da će brzo ručak“… Svakako, učestvovali bi i u „raspremanju“ stola, uklanjali bi otpatke i druge slične priručne radnje koje su bile za taj, a nerijetko i veći uzrast. Taj porodični ručak, pretvarao se kasnijim slikama, u edukativne radionice lijepog ponašanja, bontona, kulture ishrane, upotrebe pribora… Čelno očevo mjesto za stolom potcrtavalo je i naglašavalo ulogu oca u našim očima. Otuda, za nas đecu iz radničke kolonije željezare „Boris Kidrič“ u Nikšiću, pravo slavlje je bilo, kada bi smjenski raspored rada dozvoljavao ocu prisustvo na neđeljnom ručku. Upozorenja upućena đeci za stolom, osim retoričkog imala su i preventivno sankcionišući momenat, koji se prigodnim alatima primjenjivao zbog nekih novih (ne)očekivanih situacija… Da se ne bi opet ponovilo… Porodični ručak tog doba predstavljao je podjednako familijarnost, domaćinstvo, racionalnost, tradicionalnost, patrijarhalnost, otvorenost, podjelu uloga… A te slike, podrazumijevale su radio-prijemnik i omiljene emisije, a posebno sportske prenose. Za vrijeme vijesti koje su nama bile dosadne i nerazumljive, otac bi nas umirivao, gestikulacijom podvlačeći važnost pitanja. No, dikcija i ozbiljan reporterski glas i nama je govorio da je to neka ozbiljna stvar, te da treba ćutati. Ne smetati starijima da čuju vijesti. Naravno, između ostalog, i da se zna „kakvo će biti vrijeme sjutra“. A porodični ručak, gotovo tradicionalno, podrazumijevao je kuvana jela-pasulj, kupus, raštan, boraniju, grašak, kaštradinu, meso u kuvanoj, pečenoj varijanti, sezonske salate i naravno domaći pečani hljeb. Od brašna tip-500. Dezert i nije bio baš čest „stanovnik“ porodičnog ručka. Radovali bi se posebno u danima praznika, patišpanju, gurabiji, kiflicama, oblandama i drugim, po nas dragim ali i rijetkim đakonijama. Podrazumijevajuće je bilo da se ništa sa stola nije bacalo. Održiva porodična ekonomija funkcionisala je bez ikakvih znanja o menadžmentu i drugim kasnije patentiranim vještinama. Jednostavno, bacanja nema. Čeka drugi dan i drugi izazov. A za stidnog gosta, naravno, i imalo je i moralo je biti. Pa bi se njemu radovali, jer znali bi, ručak u njegovu čast, i nama đeci, donio bi korist. Preteklo bi za nas, ali bez prilazaka stolu, guranja ruku i pokazivanja prstom. Stara dobra (!) i napuštena pravila.
U doba medijskog snobizma i koncepta zdrave ishrane, sa inim kritičarima i rubrikama, TV namjenskim programima i kulinarskim majstorima, ova nostalgična tema zapala je u ćošak u kome niko ne traži sto sjećanja na porodični ručak. Mnogi su dokazi odsustva mirisa majčine kuhinje, koji je zaobišao ne samo mondenske kvartove, koji su (pre)naseljeni mjestima i imenima poput lounge bar u kojima mnogi nevješto sriču specijalitete poput Carbonara a la dente, Žele od odležalog šerija, …i mnoge druge koji uprkos cijeni i globalnom pedigreu, ne odišu aromom, mirisom, i toplinom porodičnog ručka.
Piše: mr Željko Rutović
