Proteklog 12. novembra navršilo se šest decenija od smrti velikana hrvatskog pjesništva Tina Ujevića. Družio se sa nikšićkim intelektualcima, u Nikšiću nikada nije boravio (mada se može čuti i drugačije mišljenje), a 1932. godine mu je u našem gradu objavljena zbirka pjesama „Auto na korzu“. Bio je neobična osobena književna pojava, među kolegama slavljen, ali nikada za života nije dobio nijednu književnu nagradu.
Augustin Tin Ujević je rođen 1891. godine u mjestu Vrgorac kod Imotskog. Studirao je Filozofiju u Zagrebu, Beogradu i Parizu. Bio je originalni književni stvaralac- pjesnik, kritičar, esejista i prevodilac. Kao vrstan znalac više stranih jezika prevodio je Prusta, Remboa, Poa, Bodlera… Između dva svjetska rata nastali su njegovi najbolji stihovi. Bio je razočaran iz više razloga, pa se predao boemskom životu. Pjesnikova emotivna prekupacija se odslikavala u tjeskobi, samoći, bolu, razočarenju u svijet, ljude i sopstvenu sudbinu. Takav senzibilan, sa uspomenama iz siromašnog djetinjstva kojeg se uvijek živo sjećao, mijenjao je mjesta boravka od Beograda, pa Sarajeva, Splita, Mostara, Imotskog da bi se pred Drugi svjetski rat preselio u Zagreb, gdje je ostao do smrti 1955. godine. Njegova zbirka pjesama „Auto na korzu“ , štampana je u Nikšiću 1932. godine.
Tin Ujević
Ujevićeve veze sa Nikšićem i Crnom Gorom su nastale još za njegovog školovanja, kada je imao stipendiju Kraljevine CG. „Tin je kasnije održavao vezu sa crnogorskom izbjegličkom vladom, a tokom boravka u Parizu uspostavio je trajne kontakte sa mnogim Crnogorcima i Nikšićanima“- kaže književnik Pavle Goranović, autor knjige „Tin Ujević i Crna Gora“. Goranović je još ukazao na veze Ujevića sa Nikšićem tokom njegovog beogradskog i sarajevskog perioda života, kada se susreo sa slikarom Mirkom Kujačićem, koji je naslikao pjesnikov portret, kao i druženja sa poznatim nikšićkim intelektualcima Stojanom Cerovićem, Petrom Komnenićem, Mirkom Bulajićem, Markom Kavajom… Goranović je podsjetio da je prvo reprint izdanje knjige „Auto na korzu“ objavio profesor Slobodan Vujačić, na desetogodišnjicu nikšićkih književnih susreta. Književni kritičar i novinar Vlatko Simunović je govoreći o Tinu Ujeviću i Nikšiću naveo i sledeće: -Lične patnje, lični bol, lična misao individualna tragika krvava, duboka – to je učinilo da je Ujević dobrodošao u Nikšić, grad koji boemiji tradicionalno garantuje pravo građanstva, jer boemija pokreće ljude na akciju. -U Nikšiću Tin nikada nije bio, imao je više poziva ali su raznorazni razlozi učinili da se njegov dolazak nije ostvario.
Poezija Tina Ujevića nije zaboravljena. Autor je brojnih antologijskih stihova. nastalim u “Svakidašnjoj jadikovki”, “Igrački vjetrova”,” Molitvi iz tamnice”, “Notturnu”, “Pobratimstvu iz svemira”,” Kružnoj cesti sreće”… koje su inicirale armiju strastvenih ljubitelja stiha. Ta poezija je trajna vrijednost pjesničke ljepote genija stiha, pa nije čudo sto ga je Jure Kaštelan nazvao”nevjernim vjernikom i vitezom mučeništva, te najživotnijim i najmodernijim hrvatskim pjesnikom.” Intelektualac “par excellence”, bez pedagoške prakse, odgojio je generacije hrvatskih pisaca, jer je pored vrijednih stihova ovaj neobični erudita ostavio brojne eseje, feljtone i prevode. Njegovi stihovi su muzički obrađivani, pa smo ih mogli slušati u izvođenju Arsena Dedića i Olivera Dragojevića, ali taj pjesnički genij za života nije dobio nijednu književnu nagradu (!), mada danas brojne pjesničke nagrade nose njegovo ime. Vrijeme nije narušilo njegovu veličinu , ostao je i danas pjesnička gromada, onakav kakav je bio. Zaslužio je da ga se i mi u Nikšiću sjetimo.
Kako je teško biti slab,
Kako je teško biti sam,
I biti star, a biti mlad.
(Svakidašnja jadikovka)
Piše: Blagoje Đukanović
