Za portret pjesnika – Pavić – Pajo Vujisić

Piše: Željko Rutović

U svijetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost“

Radomir Konstantinović , Filozofija palanke

HOMO POETICUS

Kafana bez pjesnika Pavića Paja Vujisića, ličila bi na brod bez jedra. Ličila bi na tijelo bez duše. Na stadion bez publike. Na baštu bez roda. Na kafu bez rakije. Na kuću u koju se ne dolazi. Kao svakom samosvojnom originalu Paju je kafana jedro bez kojeg bi njegov brod života stao. Reklo bi se da su karirani stolnjak, cigarete i kafana bili i jesu pokretači njegovog osobenog socijalnog metabolizma i svojevrsnog socijalnog mehanizma koji ne radi po industrijskim mjerama

To je mehanizam d(r)ugog raspona.To je mehanizam otpora svakoj učmalosti koja se ničim izazvana hrani i brani palanačkom samodovoljnošću. Samodovoljnošću kao privida života i samodovoljnošću kao života sjenki na koji Pajo nikad pristajao nije, jer jednostavno takav život njemu nije stajao.

Po svom slobodnom izboru, Pajo je izabrao vankonfekcijski život. Taj broj koji broji i nosi, sam je sebi skrojio. Pa i ako ga žulja, od njega je. A i da je, od drugog, kao da bi Pajo kazao. A to sto mi ne prepoznajemo sta to čovjeka žulja, kao da je nesto novo. I zato je, između ostaog, Pajo neobičan uzorak i neobicna pojava. Niti sujetan niti hvalisav. Bez mržnje i netrpeljivosti. Razumijevajući vrijeme kao da živi kad za takve “vrijeme nije”. Pajo je čovjek bez nemira i bez krivice. Krivice višeg reda pjesmom ispravlja i lijeci. Ako je kriv, onda je najviše prema sebi kriv. Zato se spasio u svom svijetu u kom rijetki nalaze spasenje. Zato je on rijetka vrsta. Koja izumire. No za sjecanje vrle nikad ne umire. A umire li sjecanje?

Kao da iz naslaga prikrivenih slojeva poetske duše Pavića Vujisića čujemo da govori Zan Kokto “život pjesnika je tragedija i potreban je poslednji čin da na njega smrt spusti zavjesu ”Neformalnost, usamljenost, kafana i kroz nju pogled pun životne radoznalosti bila bi ta nemjerljiva dimenzija u kojoj se je Pajo (s)krasio. Pjesme na zgužvanom papiru djeluju nam kao papirusi iz Kumrana. A i Pajove pjesme su svojevrsni papirusi kojima se kao urbani samotnjak bori protiv profanih i bijednih sitnih i većih interesa bježeci od konvencija i laži protokola. Jer kako davne 1915 zapisa veliki pjesnik i boem Tin Ujević, da čovjek nije samo mehanizam i toliko kilograma mesi i kosti, već da duša postoji i da čovjek imade potreba i bez imena….ima zahtjeva koji su neprevodivi unovčane vrijednosti. Tako i Pajo sa svojom dušom i sa svojim po-etosom traga i živi za i sa neprevodivim vrijednostima.

Stari kineski pjesnici su mislili da dobar čitalac poznaje pisca bolje nego njegovi najbolji prijatelji. A Paja treba čitati i sa njim prijateljevati. Ako bi po učenju Jevreja duh koji se naziva Dibuk i koji ulazi u ljude i gleda ih iznutra, ušao u Pajovu nutrinu, on bi video čistoću ljudske i lirske duše. Kao takav, čist i otvoren, on je pisac mladosti, ljepote i ljubavi, pisac srca, smrti i sirotinje, pisac upitanog i uzvišenog. Ako je Markes pisao da bi ga ljudi više voljeli, kako je govorio, Pajo to nije činio. Njega su voljeli i vole zato što je njegov život iskonska pjesnička čežnja i težnja kao ljudska suština i ljudska sudbina.

Došao na svijet a potom i u svijet grada sa iluzijama da se živi za život a ne njegovu sjenku nekih se iluzija oslobodio, htio to ili ne, a sa nekima opet zivi jer on tako zeli i zivi. Jer sta je pjesnik bez iluzija tih trajnih biljega njegovog bića na kom često srastaju i izrastaju i neka druga samosvojna bića odlučna da im duša treperi iskrom riječi izgovorene, napisane I zamišljene u bojama svog svijeta nespremnog da se sa drugim mijenja.

Pavića – Paja Vujisića čovjeka plemenitog kova bez bilo kakvih prizemnih i prolaznih interesa zanimaju tek “malena” pitanja koja naslovljava zbirkom Čija li su nebesa. Tamo u prostranstvu misli i neba sudaraće se pitanja, rojiti dileme i rađati sumnje i tek poneka odškrinuta vrata od nečega nalik odgovoru. I blizu i daleko od nebesa necijih i svacijih, Pajo piše i pjeva vječni poetos široko otvorene duše pjesnika svijeta.

„Imade potreba bez imena, imade težnja unutar nas kojima ne znamo cilja, čini nam se da je čovjek više nego se na čovjeku vidi…

Zagonetka svemira nas privlači. Mi sanjamo i više smo srećni od svojega sna nego od materijala stvarnosti“ kazaće Tin Ujević.

Odgoneta i zagoneta Pajo, taj svemir, ta nebesa koja nas teže ili lakše natkrivaju i pogledom uprtim ka njima, očima sumnje ili slutnje, ta nebesa, o čija li su, reći će Pajo, otkrivaju nas i tajne u nama. Čitatii Pajove pjesme, znači čitati tajnu nebesa ka kojima se pjesnički leti, lebdi, pada i raste. A sa poezijom uvijek se raste, jer slušati i čitati Pajove knjige, tog homopeticusa, onako između redova, otkriće nenametljivost i reda i nereda pjesničke putanje sa kojom nalik Paju bilo gdje da krenete doći ćete u zavičaj lirske ljepote koja sanja i snove do nebesa dijeli.