Tih sedamdesetih godina prošlog vijeka Nikšić je zaista imao svoj specifičan šarm u ondašnjoj velikoj Jugoslaviji.
Mišo Drašković iz mlađih dana
Malo kome je poznato u Crnoj Gori, a i šire, da je naš poznati novinar i publicista Mišo Drašković, radio kao redar u nikšićkom bioskopu gdje je upravo i započeo novinarsku karijeru.
“Pripadam generaciji koja nije bila opterećena materijalnim bogatstvom. Niti smo što imali, niti nam je što falilo. Pa, iako je neko materijalno bio bogatiji i od nas odudarao, takvima se nijesmo divili. Tih sedamdesetih godina prošlog vijeka Nikšić je zaista imao svoj specifičan šarm u ondašnjoj velikoj Jugoslaviji. Grad đaka i studenata, grad sportista i veoma jake privrede. Bješe tada Nikšić i gospodstven grad. Postojao je sistem vrijednosti i dobro se znalo ko je ko i šta je šta. Tadašnji gradonačelnik Nikšića Bato Grujičić bio je baš pravi narodni čovjek. Mogli ste ga sresti i u školi i u fabrici i u kafani i na poznatom nikšićkom korzou. Imao je Nikšić fudbalere, boksere, planinare, imao je poznate šerete i boeme, Iliju Lalatovića Pićonija, Bata Bulatovića, Vita, Duga… Imao je ljude dobroga duha među lovcima – Žara Kovačića, Mosa Šakotića, Moma Vukićevića, Diku Nikolića, Plovka, Ronca… Imao je grad pod Trebjesom u ono vrijeme, tako uspješne direktore – Bubu Golovića, Sava Stanišića, Luku Vukalovića, Vlada Raičevića… Imao je Nikšić u to vrijeme i dva bioskopa, u kojima sam, to sa ponosom ističem, radio kao redar. To moje “ bucanje“ karata na vratima velike i male sale, gdje sam naslijedio boksera, izuzetno plemenitog čovjeka Jagoša Nikčevića, bilo mi je u ono vrijeme velika spoznaja, ne samo filmova, već i ljudi, koji su Nikšić činili gradom.
Bioskopi su bili izuzetno posjećeni. za neke su značili najveće kulturno bogatstvo. U bioskopima i na nikšićkom korzou rađale su se prve ljubavi. Za dobar film uvijek se tražila karta više pa su i tapkaroši imali posla.
Kao redar nijesam imao nekih naročitih problema, jer sam tapkaroše i mangupe ubijedio da vrednuju moje radno mjesto. Bilo je slučajeva da prema onima koji zapale cigaretu ili galame budem pomalo grub. Sve je to bilo u znaku korektnosti i džentlmenstva. Lazo Vukićević, lovac i boem, bio je redovan posjetilac bioskopa. Kad je bio “pod gasom“, umio je Lazo da zapali cigaretu. Ako sam ga spriječio da to više ne čini, Lazo je reagovao osvetnički. Drugo veče, eto Laza, zametnuo lovačku pušku, došao na vrata bioskopa i prijeti. razoružao sam ga riječima: „Na mene ćeš taj metak samo štetovati, bolje da ga utrošiš na nekog zeca ili lisicu pa ćeš imati neke koristi“. Nasmijah se ja, a nasmija se i Lazo.
Zaposleni u bioskopima bili su prepoznatljivi u gradu: Tunjo, Pero, Milan, Sveto, Pupo, Pajo, Slobo, Novica, Momo, Božo, Martin Martinović… Baš me Martin nije prihvatao. Za njega sam bio čupavac i neradnik. Trajao je taj Martinov animozitet prema meni sve do jedne noći u Velikoj sali, kada sam iz zadnjeg balkonskog reda urazumio neke izgrednike, koji su ga ometali prilikom projekcije filma. To moje “vaspitno“ djelovanje prema izgrednicima Martin je itekako poštovao. Često je išao kod sestre Đine u Italiju, pa mi je sa jednog takvog putovanja donio novčanik i naočare. Pričahu tada bioskopdžije da mi zbog toga neće biti dobro „ti si jedan od rijetkoh kome je Martin donio neki poklon“, više u zbilji nego u šali.
Bilo je sitnih nesuglasica među zaposlenima u bioskopima, ali su oni ipak činili jedan zdrav lijep radni kolektiv. Ako su filmovi činili brojnim Nikšićanima prozor u svijet, tako je bilo i za zaposlene. U Velikoj sali, u ono vrijeme, gostovali su poznati pjevači, glumci, zabavljači… Svi oni iz ondašnje Jugoslavije, voljeli su da gostuju u Nikšiću, jer ih je publika nikšićka, rado primala i dočekivala. Kao redar bio sam u prilici da upoznam brojne estradne umjetnike… Tereza, Mišo Kovač, Usnija Redžepova, Branka Šćepanović, Lepa Lukić… Lepa je, sjećam se, konobarici u bifeu Radničkog univerziteta, koja je ostala bez muža sa troje djece, u mom prisustvu dala hrpu para. A tokom koncerta u svlačionici, dohvatiše se za junačka prsa Ismet Krcić i Gvozden Radičević. Sve se dobro završi. Vjerovatno su prije koncerta bili u posjeti Nikšićkoj pivari.
Pod krovom Velike sale bješe redakcija Nikšišićkih novina. Mito Vukotić stajaše na čelu te mini redakcije, u njoj su radili Diso Janičić, Boro Labudović, daktilografkinja i sekretarica Mika Perović, ekspeditor čika Ljubo Šabeljić. Imale su Nikšićke novine svoje čitaoce i puno pretplatnika u Beogradu, Novom Sadu, Vrbasu, Sarajevu…
Tada mi urednik Mito dade ideju da mogu za novine da pišem izvještaje sa gostovanja pjevača u Velikoj sali, i tako me slučajno, a kasnije i potpuno, uvede u „teško“ novinarstvo. Rad u bioskopima i Nikšićkim novinama, bez obzira na moju ličnu odgovornost, više sam doživljavao kao lijepu zanimaciju. Trajalo je to oko tri godine, pa mi Nikšić postade tijesan, željan avantura otisnuh se po Evropi.
Kad sam naslijedio Jagoša Nikčevića kao redara u bioskopima, „zli jezici“ govorahu „ovaj je gori od Jagoša“. Na mjesto redara zamijeni me Pajo Nikčević, vrhunski bokser i momak. Za njega rekoše „ovaj je gori od Miša“. Tokom mog rada u bioskopima, moram da pomenem jednog vrhunskog čovjeka sa kojim sam dijelio radne zadatke, a to je BlažoTunjo Đurđevac, čovjek meke naravi, a veoma, veoma čvrstog karaktera.
Poslije bioskopa, malo po malo, pronađoh se u novinarstvu. I tu me dočekaše zavidljivci „propali bokser, bucač karata, on da bude neki vajni novinar“… Na sreću u sebi nijesam nosio komplekse ni sujetu. Čak sam u nepoznatom društvu umio da se predstavim kao bivši redar i bucač karata u bioskopu. Šalio sam se i na moj, a ponekad i na tuđ račun. Zbog toga mi se jedanput umalo ne naljuti moj drug, redovni posjetilac bioskopskih predstava, Boro Nikolić. Jednom prilikom zadužih Bora da me malo zamijeni na vratima u Maloj sali. Umio sam tako i na taj način da ugrozim radnu disciplinu. Boro Nikolić direktoruje na Žabljaku. Jednom prilikom u hotelu „Jezera“ u povećem društvu, prisjetih se početka moje i Borove karijere, pa ga predstavih kao „prvog pomoćnika bucača karata“ u nikšićkom bioskopu. Ne bi to Boru s početka milo, ali se brzo razljuti i prihvati šalu. Dolazili su u bioskop i Željezarci, Bistričani, Kolibari, Staničari. Bilo je tako sitnih čarki, ali se ipak znalo šta je red i šta je rad. Građani su svoje bioskopdžije ipak poštovali.”
Ž.Š.
