PRIČA O VELIMLJU
Ne volim ta mala mjesta u koja drum dolazi samo iz jednog pravca i ne nastavlje se nikuda dalje. Nikako ne mogu da podnesem mjesto u kome nema drumske promaje, koje ne može da pruži ni jednu bjelinu sa sve četiri strane svijeta. Mjesto iz koga ne postoji nikakav drugi izlaz osim povratka, ustvari, i nije nekakvo mjesto. To su samo male uzaludnosti, oličene tuge, sakatih drumova, koji su među njihovim sivim krovovima shvatili svoju promašenost i sada ćute, mračno, samoubilački…
Trg u Velimlju
Iz Velimlja ima drum bez nastavka, drum iz koga cure nekakvi puteljci, tamo put brda, put Vučijeg dola, u ravnodušni prostor… Samo, Velimlje ipak ima i neku živost, neku groznicu nepomjerenosti i ono sasvim malo liči mojoj predstavi o mjestima u kojima se završavaju patrljci drumova.
Spomenik u Velimlju
Jesam li tu groznicu osjetio u onoj dugoj koloni dječaka i djevojčica koja je vrvila iz bioskopske sale, po završetku filmske predstave? Ili u mjesnoj kancelariji dok su mi ljudi pričali o njihovim uspjesima i planovima o brojkama koje su već uložene ili će se tek uložiti u neki objekat?… Ne znam odakle sam zapravo počeo da osjećam to novo Velimlje. Njegova životna groznica osjeća se svuda po Banjanima. Istina, ne napadno, ne bučno, ali ako je čovjek samo malo više radoznao, ako zaviri tu i tamo, osjetiće je u svom njenom intenzitetu.
Cistijerna – poklon Velimlju mitropolita Save Kosanovića
Ja sam počeo da je osjećam još od Tupana. Pred novom školom u Tupanu, na kojoj majstori još izvode završne radove, vidjesmo dvadesetak đaka na obaveznom jutarnjem umivanju. Sa njima učiteljica Nada Samardžić, koja je tek ove godine napustila đačku klupu. Ovo joj je prvi susret sa svojim đacima i kada nam je to naglasila, učinilo mi se kao da je željela da podvuče tu slučajnost da su, eto, i ona i školska zgrada sasvim mlade. (Ja sam joj našao da su obije vrlo lijepe, samo ne znam koliko je to zgodno naglašavati u jednom novinskom natpisu, jer postoji ozbiljna bojazan da škola ostane bez Nade). U zaseoku Cerovici do sada nije postojala školska zgrada. Djeca su ipak pohađala školu, iako je najbliža udaljena od Cerovice daleko više nego što je predviđeno uredbom o školstvu. Ovih dana članovi SSRN počeli su dobrovoljnim radom da grade školu za svoje mališane. Ovdje smatraju da je najvažnije početi, a zajednoca će kasnije odobriti izvjestan kredit. Za završetak školske zgrade na Crnom Kuku već je odobren milion i po dinara. U Mjesnoj kancelariji Velimlju rekoše nam da su seljaci Crnog Kuka, pored dobrovoljnog rada na školskoj zgradi, davali i priloge u novcu, koji su se kretali od pet do deset hiljada dinara! Ovo nije toliko usamljen primjer ni u samim Banjanima, da bi smo morali da ga naglašavamo uzvičnikom, ali je u svakom slučaju primjer koji tako očigledno ilustruje emancipaciju našeg seljaka, koji se doskora odupirao i zakonskim odredbama da ne bi svoje dijete slao u školu.
Ipak, stvar koja najviše impresionira u Banjanima je ona ljubav koju ti ljudi gaje prema svojoj junačkoj prošlosti. U Velimlju postoji spomenik palim borcima, velika bronzana figura bombaša u zamahu, koja bi mogla i u samom Nikšiću da djeluje impozantno. Inače, ovdje ona djeluje sasvim iskreno u dekoru neba i planine i čovjek ima utisak da je izrasla iz tog ambijenta u kome se vječito vojevalo i ginulo. Zato mi u neku ruku dođe sasvim razumljivo to što su seljaci Klenka odlućili da dobrovoljnim radom izgrade spomen – česmu palim borcima iz svoga mjesta.
Spomen ploča iz 1902. godine
U dvorištu velimljske bolnice miruje bista doktora Nika Miljanića. Njegov nekada tihi ljudski osmjeh i iz bronze zrači toplinom. Prosto kao da se raduje što su ti mali pacijenti koji se igraju u njegovoj blizini opet zdravi i tako dječački nestašni. Dugo sam posmatrao tu sliku; uspomničenog profesora univerziteta i te mališane, pregaoca i potomstvo, žrtvu i plodove… Počeh razgovor sa dječacima. Čedo Lučić i Rade Koprivica pokazuju mi plavo otečene ruke – zmijski ujedi. Istoga dana, u dva razna sela nastradali su obojica. Čedo dok je brao kruške, a Rade kad je išao za stadom. Naravno, odmah su ih doveli u bolnicu, inače ujedi bi bili smrtonosni. Zamišljam šta bi bilo sa dječacima da nema te bolnice…
Spomenik dr Niku Miljaniću u dvorištu nekadašnje bolnice
Pitam ih znaju li čija je ovo bista. Pitanje sam postavio i ne pomišljajući da ću odgovore morati bilježiti. Najmlađi i najmanje obaviješteni desetogodišnji Vojin Rogač, rekao je:
„ To je bio jedan veliki čovjek…“
Rade Koprivica je požurio da ga ispravi:
„ To je bio doktor.“
A čedo Lučić je sigurno odgovorio:
„ To je doktor Niko Miljanić“.
Spontani i nepotpuni odgovori dječaka u stvari su potpuno okarakterisali doktora Nika. Da, veliki čovjek, prije svega, pa tek onda doktor.
To su dječaci rekli ne znajući šta drugo da kažu. Ali i kada se sve dozna o doktoru Niku, čitav život i pregalaštvo toga velikog humaniste, to se pogotovu mora reći. Baš tako: „ To je bio jedan veliki čovjek, to je bio doktor“.
Još dugo ćaskam sa dječacima u sjenci biste. Okolo sunce, podnevna tišina i mirne linije brda. Stari profesor se smiješi iz bronze – tako mu je lijepo u zavičaju.
Još jedan Banjanin ostavi koristan spomenik u zavičaju. Hadži Sava Kosanović 1902. godine podiže u bezvodnim Banjanima prvu cistijernu. Ona je još i danas u upotrebi, ali je već prilično ruinirana. Ovih dana je odobren kredit za njenu potpunu opravku – nešto preko milion i pet stotina hiljada dinara. Prepisah u bilježnicu pomalo arhaičan tekst posvete nevješto uklesan u kamenoj ploči:
„Hadži Sava Kosanović mitopolit bosanski, svome plemenu i trudnom putniku ogradi ovu vodu, pokoj mu duši“.
Pri povratku iz Banjana posmatram kolonu stubova dalekovoda. Snažni, visoki liče mi na velike korake vremena, koje se žurno nekuda uputilo.
Vitomir Nikolić
Iz knjige Dobri duh Nikšića, autora Maksima Vujačića
Fotografije: Novine Nikšića
