VOJO STANIĆ I NIKŠIĆ
Vojislav Vojo Stanić bard crnogorske likovne umjetnosti, kao gost redakcije Nikšićkih Novina 15.decembra 1978. godine besjedi:
Rođen sam 1924. godine u Podgorici ali su me roditelji kad sam imao 5-6 mjeseci donijeli u Nikšić, i to je zapravo moj rodni grad jer sam u njemu proveo prvih dvadeset godina života a čovjek je neraskidivo vezan za mjesto u kom odraste.
U Nikšiću sam učio osnovnu školu i gimnaziju. Bio je u mom odjeljenju u gimnaziji razredni starješina Talijan Orlando Sekondini.
Odveo nas je u Nikšićko pozorište da radimo maturski pismeni zadatak, svakog stavio u po jednu ložu i poslije detaljnog pretresa pored nas po jednog karabinjera – policajca da nebismo prepisivali. Bila nam je tema nešto o Lovćenu i kapeli gdje ja nijesam nikad ranije bio, pa je trebalo nešto maštati.
Pušio sam kao đak cigaretu „Lovćen“ i znao sam s kutije izgled kapele. Počeo sam na listu za koncepte crtati kapelu nesvjesno, više razmišljajući šta ću pisati. Kako sam se zanio nijesam primijetio kako prođoše četiri sata. Karabinjer šćapa one papire ispred mene.
Odem kući sa uvjerenjem da sam pao jer nijesam bio napisao nijednu riječ. Sjutradan dolazi kod nas kući Ljubo Đurović, profesor istorije u gimnaziji. Ja se mislim da kidnem iz kuće da ne bih bio prisutan kad on saopšti mojoj majci da sam panuo, a u to sam bio siguran, jer nemaš pravo da polažeš dalje ako paneš na pismenom. Ali, on kaže:Sjedi tu! Ja sad pomislim da on ꞌoće da sadistički uživa kad saopšti mojoj majci. No, profesor reče: „Ovaj ti je srećniji no pametniji! Jedan ludi Orlando kaže da ćemo ovoga ocijeniti na crtež!“ I tako ja položim maturu.
Ko je bio taj Orlando Sekondini, koji je ratne 1942. godine naredio ispitnoj komisiji da Stanića na pismenom ispitu ocijeni na crtež Lovćena i kapele, saznalo se tek poslije rata. Naime, kada su Italijani aprila 1941. godine okupirali Crnu Goru postavili su za direktora svih škola sreza Nikšića i Danilovgrada, da u nikšićkoj gimnaziji predaje italijanski jezik profesora Orlanda Sekondinija, koji je znao i srpskohrvatski jezik. On je bio asistent na katedri slavistike na Univerzitetu u Napulju.
Nije bio fašista, već poštovalac italijanske kraljice Jelene. Teško mu je padala uloga na koju je određen. Štitio je od hapšenja đake i profesore gimnazije. U Nikšiću je uživao ugled i kao protivnik zločina okupatorskih vojnika.
Kada je zatražio da kao direktor nikšićke gimnazije ode na odmor u Italiju general Pircio Biroli nije mu to dozvolio jer je, navodno, već ima povlasticu da ne nosi vojničku uniformu i živi civilnim životom.
Marko Vego profesor u nikšićkoj gimnaziji od 1938. do 1944. godine sjeća se:
Izgleda da je profesor Sekondini bio kraljičin čovjek. Kad god je zaprijetilo neko hapšenje đaka gimnazije on je intervenisao sa uspjehom. Jednom prilikom u proljeće 1943. godine mi je rekao da ne želi ostati više u gimnaziji jer Italijani rade svakakve zločine koji će se nekad i njemu pripisati. Rekao sam mu da on ima veliki ugled u Nikšiću spašavajući svakog bez razlike kad se radilo o đacima i profesorima.
ČAROBNE NIKŠIĆKE FIRME
Godine 1986. 4. jula intervjuisao sam Voja u njegovoj kući u Herceg Novom. On mi je tada pričao o svom prvom susretu s likovnom umjetnošću upravo u međuratnom Nikšiću.
Sjećao se živo čarobnih firmi koje su krasile zanatske i druge radnje u Nikšiću.
To su bile divne slike. Današnje firme su nekako monotone. Izrađuju se industrijski.
Možda kupuju sad gotova slova. Onda je bila manja pismenost, mada su Nikšićani tada bii svi pismeni. Firma je rađena tako da prije nego i što pročitaš onaj natpis znaš o čemu se radi.
Sjećam se jedne firme na mesarskoj radnji u Nikšiću: bio je tu panj, u njega zabodena sjekira, i glava od brava. I bila je baš tako jedna mesarska radnja u Gundulićevoj ulici sa firmom koju upoređujem sa onom glavom Petra Lubarde, onom njegovom čuvenom mrtvom prirodom – tako materijalistički urađena. A i bilo je puno nekih drgih zanimljivih. Sjećam se, recimo, firme na kafani familije Stanišić: na njoj je bio islikan sto sa četiri ćikare za kafu i ona vezena tavaja. Sjećam se toga kao jedne vrlo lijepe slike. I sad su mi pred očima savršeno te slike i vjerujem da su one sačuvane, te stare nikšićke firme od prije rata, bila bi to jedna lijepa galerija. A bilo ih je mnogo, skoro svaka radnja u Nikšiću imala je tada lijepu firmu.
Stanićevu sliku jedne nikšićke firme Konak za prenoćište Olga Perović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka, označila je antologijskom i jednom od najuspješnijih u Stanićevom opusu, kao omaž gradu umjetnikove mladosti.
Sredinom decembra 1989. godine u tekstu Autentični posmatrač života objavio sam i ovo Vojovo sjećanje:
Nikšić je u crnogorskim okvirima uvijek bio kosmopolitski grad. I onda, prije Drugog svjetskog rata bio je naseljen ljudima iz raznih krajeva Crne Gore i svijeta, i to je stvaralo neku posebnu atmosferu u gradu. Mnogo je bilo interesantnih ljudi. Sada je to teško dočarati.
Maksim Vujačić
(Ovaj tekst sam pročitao na večeri Vojo Stanić i Nikšić, 17. marta u restoranu Arkade u Nikšiću)
