Fotografija: Radnja Vera Redžića u Njegoševoj ulici, 29. novembar 2013. godine
Vijest da je preminuo moj drug i prijatelj kroz čitav život, Vero Ilijazov Redžić, zatekla me je i duboko potresla. Da me je našla u mom i njegovom Nikšiću, siguran sam da bi je lakše podnio, jer bi je podijelio sa našim drugovima i onako kako to samo Nikšićani umiju, sjećajući se kroz dogodovštine i anegdote,ubio bih, ili ublažio ovaj iskreni jad i tugu u sebi.
Piše: Zoran Grgurević
Ovako, presabiram bez otkucaja sata, koji je stao za ovog dobrog čovjeka, vrijeme koje proživjesmo i preko glave preturismo i u dječaštvu, i u mladosti i starosti. Od Dugovog, pa Grickovog, Savićevog odlaska na onaj svijet i ovaj me Verov istinski boli i ostaće u meni, kao što će trajati i sjećanje na ovog majstora naših mjerača vremena, koje prtimo sa sobom gdje god da smo.
Kao momak, uprkos strogom, a pravičnom ocu Ilijazu, učestvovao je u svim našim nestašlucima i manguplucima, i plaćao ih kod kuće vaspitnim mjerama. Prvi od nas je zarađivao radom hljeb koji jede kod svojih, dok smo mi lagodno gluvarili na roditeljskim jaslama. Mi smo neracionalno harčili, a on je, bez tvrdličluka, bio s mjerom sa nama. Kasnije, mnogo kasnije, kada me stvarni život pod svoje uzeo, često sam ga se sjetio i djeci pominjao njegova životna načela. Vero je bio naš vršnjak, ali nekako stariji i racionalniji. Bio je zasigurno tipičan potomak i predstavnik ugledne nikšićke, gospodske, gradske porodice Redžić.
Bio je zaljubljenik Nikšića više od nas, šalili smo se skupa, da su njegovi njim duže vladali i da je tu kvaka te više njegove ljubavi. Nju nije pokolebala ni bajkovita Amerika, gdje je nakon nesretnih događaja u smutnim vremenima, u svom Nikšiću, sklonio djecu. Pričao mi je, pokazujući slike, kako su ga djeca tamo dočekala sa: „Majstore evo Ti sanjanog Kadilaka“, a on provozavši ga, omirisavši i osjetivši Ameririku u avion i natrag u svoj Nikšić. U svoju lijepu, tada veličansnstvenu kuću, građenu za skladnu porodicu i punu kuću. Sada praznu. Sa njim, samu i tužnu ali u svom do bola voljenom Nikšiću. Volio je Vero lov i kerove. Napustio ih. Lovačke puške, i svoje i očeve, u sošku davno ostavio. Pušio uvijek najbolju škiju. Pio najbolju lozu. Materijal za satove iz Švajcarske i samo iz nje donosio. Bio najbolji sajdžija u Crnoj Gori. Gradu, svom Nilšiću za spomen, satu na Manastiru vratio mjerenje vremena i zvuk zvona koja oglašavaju vrijeme. Samo je on to znao i umio. Samovao je u zadnjem dijelu svoje radnje u godinama penzije i Mila zamolio, kojim pojedincima da ne naplaćuje uslugu. Ovaj ga ispoštovao za sve vrijeme njegovog penzionerskog rada, jer je radio i to ga je držalo. Djeca u Americi su uspjela. Vrijedna na oca i đeda, sa zanatom i radnim navikama u genima, to im nije bilo ni teško. Porodica se razgranala, lijepa, časna i kao on radna, ali daleko. ”Moraju za svojom srećom“, govorio mi je kada sam se i ja žalio da mi i moja odoše. ”Tvoja su blizu. Možeš ih pomilovati. Ja samo putem SKAJPA, ili telefonom“. Tepao im je dok mi je pričao, a suzu vješto skrivao u sebe. Posebno na pomisao i pomen voljene ćerke Maze, kako joj je tepao nadimkom, koji sam za sebe govori.
Nikada, ama baš nikada, nijesmo ni zadnjom vlasi kose imali jedan za drugog nikakvih, do dobrih i iskreno bratskih želja i misli. I za druge je imao ljubav. Iskazivao je nekada čudnim postupcima. Jednom na ručku kod njega i Fatime, moja žena pohvali dobro meso i upita ga kod koga ga je kupio. On nas još jednom iznenadi svojim principom. Ja svaki put trgujem kod drugog mesara. Na pitanje zašto, lakonski odgovori da svi podjednako zarade, bar od mene. To je bio on. Nije bio sebičan. Mrziti nije umio, ni kada je bivao ljut. Moj sat, neku šklopociju koji mu je dojadio da ga popravlja, jednog dana, u ona oskudna momačka vremena, jednostavno je zamijenio dobrim Darvilom, koji mi je poklonio i kojeg i danas čuvam u nekom bajunu.
Spremajući se iz druge države, da ga s pijetetom, poštovanjem i ljubavlju ispratim na počinak kod Bistrice, da se lično, nikšićki naklonom nad odrom upišem u knjigu žalost, koja se samo u ovom gradu iznova otvara u dušama porodice, to sam i uradio. Bilo mi je teško, jer sam siguran da je on sobom odnio i dio mene. Lakše, jer sam iskreno bol njegovih najbližih, otmenih i lijepih, podijelio i uvjerio se da su tu, tog dana bili i brojni njegovi i moji staronikšićani. Mnogi su došli iz drugih gradova i svi smo tu pred kapelom dijelili lijepa sjećanja na njega. I moj sin Nikša je došavši s primorja na sahranu i mene prijatno iznenadio.
Pomilovao sam, po sahrani, na korzou Lipu pod kojom smo nesaničili, i koja je slučajem preživjela sječu. Pošto se malim, velikim sugrađanima ne daju počasti ni imena ničemu, ja ću portun, koji me vodio iza radnje i do Vera, i dalje zvati njegovim imenom. Ne znam u koje nebesko carstvo si otišao moj dobri i gospodski Vero, ali znaj naći ću te i gore da pričamo, isto onako kako smo u našem Nikšiću živjeli lijepo, iskreno, radosno, bez pizme, ile i granica.
