MEĐUNARODNI DAN BIJELOG ŠTAPA
Povodom 15. oktobra, Međunarodnog dana bijelog štapa, Savez slijepih Crne Gore želi da ponovo istakne samo neke od krupnih i najzapaženijih problema, koji se tiču osoba oštećenog vida i njihovih prava u Crnoj Gori, a koji opstaju i traju već duži vremenski period i s kojima se hvatamo u koštac i mi, kao organizacija, ali i same OSI. Na njihovom prevazilaženju i uklanjanju radimo decenijama unazad.
Lindon Džonson, nekadašnji predsjednik SAD, 1964. godine proglasio je 15. oktobar za dan bijelog štapa. Decenijama unazad, kroz koje se širom svijeta obilježavao ovaj datum i javnost bliže upoznavala sa pravima, mogućnostima, postignućima i poteškoćama osoba oštećenog vida, može se bez sumnje reći da je on postao jedan od najznačajnijih datuma i Međunarodni dan osoba oštećenog vida.
Bijeli štap je prvenstveno simbol samostalnosti, slobode, samopouzdanja i vjere u svoje mogućnosti, pa tek onda veoma jednostavno, ali prijeko potrebno i korisno pomagalo za samostalno kretanje i život uopšte ovih osoba. Ni danas u Crnoj Gori, ne postoji peripatolog, kao ni obuka za korišćenje bijelog štapa, koja bi dovela do samostalnosti osoba oštećenog vida.
Obuka za kretanje i orjentisanje u prostoru je i danas polazna osnova i temelj za mogućnost primjene nekih drugih, savremenijih vrsta pomagala – poput različitih elektroničkih uređaja, GPS sistema i mapa za navigaciju, pasa vodiča i slično.
Razvoj novih, naprednijih pomagala u odnosu na bijeli štap, te mogućnost izbora pomagala po sopstvenoj mjeri, samo je jedan od rezultata višedecenijskog, istrajnog rada samih osoba oštećenog vida, organizacija i ustanova koje se bave ovom populacijom.
Kako je pomagala za samostalno kretanje potrebno neprestano razvijati, osavremenjavati, izrađivati ih tako da budu što sigurnija za one koji ih koriste, isto tako je važno nastaviti sa kontinuiranim radom koji probija bedeme društvenih stega i prepreka, boriti se za punu primjenu garantovanih prava, inicirati nova prava koja prate razvoj životnih okolnosti, razvijati mogućnosti i potencijale od najranijeg djetinjstva i ne dopustiti da osobe oštećenog vida budu izvan društvenih zbivanja.
Protekla je jedna decenija od ratifikovanja UN Konvencije o pravima lica sa invaliditetom, a prava koja se nalaze na njenim stranicama, veoma malo se primjenjuju u našoj zemlji.
Putem ovog saopštenja, a u ime osoba oštećenog vida, čija prava promovišemo, štitimo i nastojimo da ih unaprijedimo, dužni smo podsjetiti cjelokupnu javnost i apostrofirati neke od najznačajnijih problema koji svakodnevno dotiču ove osobe:
Izrazito je prisutna nepristupačnost fizičkog okruženja za osobe oštećenog vida u današnjoj Crnoj Gori, jer postoji svega dvadesetak ozvučenih raskrsnica na teritoriji svih opština i Glavnog grada – Podgorice.
Ne postoje reljefne, taktilne staze na ulicama, trotoarima, u javnim ustanovama i zgradama velikih unutrašnjih površina poput trgova, parkova, aerodromskih zgrada, tržnih centara i sl, koje bi olakšale orjentaciju i samostalno kretanje osoba oštećenog vida. Dodatno, građani, vrlo često, nijesu upoznati sa elementima pristupačnosti, pa ih tada, iz neznanja, koriste za parkiranje svojih automobila i sl.
Inkluzivno obrazovanje je još uvijek daleko od zadovoljavajućeg nivoa razvoja, a škole uglavnom nijesu opremljene osnovnim učilima i pomagalima za ravnopravno sticanje znanja i ove djece.
Tiflo-tehnička i očna pomagala i dalje ne obuhvataju potreban opseg, odnosno ne predviđaju savremena pomagala, uređaje, pojedina očna sočiva i drugo. Važeća Lista koju propisuje Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore je veoma sužena i neadekvatna u odnosu na život i realne potrebe osoba oštećenog vida, a cijene koje pokriva FZOCG su nedovoljne za nabavku pojedinih pomagala. Tako osoba oštećenog vida za predviđenih 22€, koje će joj Fond refundirati, ne može kupiti bijeli štap odgovarajućeg kvaliteta, već je za isti potrebno izdvojiti znatno više novca. I u ovoj sferi treba raditi i insistirati na proširenju Liste tiflo-tehničkih i očnih pomagala, kao i na uvećanju novčanih iznosa koje Fond refundira ovim osobama nakon njihove kupovine, jer su pomagala potrebna cijelog života, kako tokom sticanja znanja, zaposlenja, ali i u trećoj dobi ovih osoba.
Ne postoji Zakon o finansiranju organizacija osoba s invaliditetom i nema sistemskog finansiranja ovih organizacija, JER NIJESU prepoznate kao organizacije od posebnog društvenog značaja.
Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, te ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, za osobe s potpunim oštećenjem vida, je jedan od najaktuelnijih problema sa kojim se bore i Savez slijepih i same osobe oštećenog vida. U cilju poštovanja pomenutog zakona, inicirali smo više postupaka protiv Ministarstva rada i mjesnih centara za socijalni rad, koji vrše direktnu diskriminaciju i ne priznaju pravo na ličnu invalidninu osobama potpuno oštećenog vida.
Oblast pristupačnosti informacija osobama oštećenog vida, je polje kojeg treba unaprijeđivati i nešto što zahtijeva kontinuiran rad u cilju objavljivanja informacija u dostupnim formatima (audio-forma, Brajevo, uvećana slova za osobe djelimično oštećenog vida i sl.). Iskreno se nadamo i vjerujemo da će u bliskoj budućnosti biti ratifikovan Marakeški sporazum, koji će omogućiti svim osobama koje imaju poteškoće prilikom čitanja standardne štampe, da ravnopravno i kroz njima dostupne formate, koriste literaturu i primaju informacije.
Takođe, nastavićemo sa aktivnostima koje trebaju dovesti do pravnog definisanja i priznavanja faksimila kao svojeručnog potpisa za osobe oštećenog vida, ne prihvatajući status kvo, gdje javne službe i institucije države tretiraju osobe oštećenog vida koje se ne mogu potpisati samostalno kao da nijesu ni pismene.
Iz svih navedenih barijera, poteškoća i nesavršenosti, koje posjeduje naše društvo, dolazi se do zaključka da je pri kreiranju javnih politika i propisa, ali i pri njihovom sprovođenju, neophodno primjenjivati pristup pitanju invaliditeta zasnovan na ljudskim pravima, a ne kao što je to, na žalost, još uvijek dominantno, pristup zasnovan na tzv. medicinskom, funkcionalnom i vrlo često milosrdnom modelu.
Na kraju, 15. oktobar, Međunarodni dan bijelog štapa je prilika da pozovemo sve osobe oštećenog vida, njihove porodice i prijatelje, predstavnike/ce svih relevantnih institucija, da združenim snagama, damo puni doprinos u građenju pravednijeg i boljeg društva.
Uvjereni smo da će inkluzivnije, pristupačnije i ravnopravnije društvo dovesti do boljih životnih uslova za sve osobe oštećenog vida u našoj Crnoj Gori.
