Uska pruga-široka sjećanja

Brektavo i kloparavo čudo na šinama, koje šišteći povremeno ispušta paru oko sebe, a iznad gust ugljeni dim, prvih godina bilo je teško shvatljivo za ondašnje stanovništvo,  pogotovu gorštake iz tih krajeva, kuda je huktao.

Kada je jula mjeseca, 1938. godine poslije četvorogodišnje izgradnje otvorena pruga uskog kolosjeka Nikšić – Bileća, označila je pravu revoluciju u saobraćaju siromašne Crne Gore, posebno širokog pograničnog kraja, koje joj je gravitiralo. Brektavo i kloparavo čudo na šinama, koje šišteći povremeno ispušta paru oko sebe, a iznad gust ugljeni dim, prvih godina bilo je teško shvatljivo za ondašnje stanovništvo, pogotovu gorštake iz tih krajeva, kuda je huktalo. Čudo koje je značilo preporod i sigurnu vezu sa svijetom znatnog dijela istočne Hercegovine i isto tako zamašnog dijela zapadne Crne Gore. No, kao da je pruzi bilo suđeno da opstane tačno onoliko godina, koliko se podudara sa godinom njenog puštanja u promet. Ali, ostale su vječite, izuzetno lijepe kamene stanične zgrade sa pomoćnim objektima, građene kamenom iz Kljakovice, tamo obrađenim i sa takozvanim ciklonskim zidom, uklapanim u zadivljujuće građevine, (nažalost, neke i devastirane, kao i sama trasa pruge). Pružni miljokazi i ništa manje važna materijalna i živa sjećanja na voz koji je značio život. Voz, koji je ponekada kasnio ali ipak uvijek stizao na svoje odredište, čiji su vagoni bili uvijek ispunjeni putnicima, sa obaveznim žamorom mještana iz Rudina, Trepača, Banjana …, čiju cikvašku zanesenost tek je za tren ometalo štrikliranje karata. Putnici su nerjetko u žaru cikvanja znali i da zaborave na svoju stanicu i neplanirano produže dalje.

Teretni voz na otvorenoj pruzi

Između oglašavanja prve pištaljke i podizanja i spuštanja prvog loparića, prvog prodornog pozdravnog piska i istovjetnih radnji tih otpravničkih rekvizita, 1976. godine, reskog, suzama ispraćenog poslednjeg pištanja, prevezeno je hiljade i hiljade putnika i milioni tona tereta. O pruzi koja je otimala Crnu Goru iz zaostalosti, o kojoj su napisane tolike priče i ispjevane nebrojene pjesme, pogotovu, prilikom ispraćaja regruta u vojsku, najprije nam priča jedan od najstarijih željezničara, dugogodišnji pružni poslovođa Mirko-Milan Gojković (85), iz sektora održavanja, čija je trasa oko Bijelih Rudina uvjek bila besprijekorno održavana.

-Željeznica je dugo godina, zbog nerazvijenosti drumskog saobraćaja bila glavni prevoz za veliki dio Crne Gore. Može se reći i važna institucija u republici Crnoj Gori.

Na uskoj pruzi Nikšić-Bileća, (760mm) prethodna Bar. Virpazar (650mmm) dok je kod širokog normalnog kolosjeka (1435mm), sa stanicama: Stuba, Kuside, Trubjela, Bijele Rudine, Podbožur, Riječani, Vilusi, Petrovići, Kljakovica, Koravlica, dugoj 71,3km, sa sedam tunela dužine 962m sa najvišom kotom pruge na Trubjeli-868. Ćiro je mogao da razvije brzinu do 40km/h, i tim gotovo četrdesetogodišnjim korišćenjem odvijao za ono vrijeme živ i neprekidan saobraćaj BiH i Crne Gore, a posredno i sa ostalim dijeloviima ondašnje Jugoslavije, pa i šire. Većinu prvobitnog kadra činili su željezničari iz susjedne BiH, kojima je opština Nikšić obezbijeđivala stanove.

Ćiro spreman za prihvat vagona

-Tehnika onoga doba bila je neuporediva sa sadašnjom, recimo, signali su bili likovni ili mehanički, koji su se otvarali sajlama kod otpravnika vozova. I telefonska veza za današnje prilike bila je možda mnogima i neshvatljiva, jer je bila sa žičanim vazdušnim vodom. Svako nevrijeme, pogotovu snijeg, izazivalo je velike probleme i zahtijevalo neprekidno angažovanje ljudstva, uz vrlo oskudnu tehniku. Iz Nikšića i Bileće bila su po četiri polaska putničkih vozova, sa parnom vučom – popularnim „Ćirom“. Za teretne i lokalne vozove bila su po dva polaska, po potrebi i jedan putnički vagon. Iz Crne Gore se izvozila uglavnom ruda i drvena građa , razno ljekobilje, a po otvaranju Željezare i njeni proizvodi; uz to i pivo i brašno, a uvozio se cement, ugalj, staro gvožđe, rano voće i povrće iz Hercegovine, kao i roba široke potrošnje iz regiona. Tako da je ista neprekidno cirkulisala. Pruga je, poznato je, odigrala veliku ulogu u izgradnji i razvoju Željezare. Velikog udjela imala je i kod izgradnje HE “Perućica“- istakao je, -pored obilja pojedinosti vezanih za prugu, ovaj još uvjek krepki penzioner.

A kako je bilo biti mašinovođa u „Ćiru“ i koliko je bilo službenih lica na vozu priča nam Slobodan Žuti Nikolić (65), iz mašinskog sektora Željeznice: -Na parnoj lokomotivi počeo sam da vozim krajem 1972 godine. Sigurno da nije bilo lako biti mašinovođa parne lokomotive, posebno je bilo teško ložaču. Mi smo istim pomagali, jer su morali da preko ruku prebace 4-5 tona uglja od Nikšića do Bileće i nazad. Lokomotive smo opskrbljivali u Nikšiću, a vodu smo uzimali na stanicama –Trubjela i Petrovići. Dalje, teško je bilo i pomoćnicima jer su morali da podmazuju lokomotivu i da je mažu zbog nakupljene gareži, pa je morala toliko biti čista da se sjaji. Mislim, doista, da su svi željezničari bili na velikom zadatku, ali nam ta disciplina nije teško padala jer je nas krasilo veliko jedinstvo i solidarnost. To je trebalo doživjeti. Danas u eri razvijenije tehnike ni slučajno nije tako.

Što se tiče osoblja, mašinovođa, kondukter i pomoćnik su bili u lokomotivi, vozovođa je bio u službenim kolima, on popisuje osnovne podatke vezane za voz. Dalje, tu je i kočničar voza. Često su bila i po dva kočničara (sa vazdušnom i mehaničkom kočnicom), jer je na nekim dijelovima bilo velikih strmina. No, mnogi su miješali mašinovođu i vozovođu, a to su dva pojma.- Zanimljivo je da je ovaj mašinovođa 15 juna upravljao parnom mašinom do Bileće i redom dovozio inventar iz staničnih zgrada u Nikšić, a pruga je zna se i zvanično zatvorena 26. maja 1976. godine vožnjom motornog voza iz Nikšića za Bileću, kojim je upravljao par mašinovođa iz susjedne BiH – Jozo Pažin i Ferid Klepo.

Penzionisani otpravnik vozova Miško-Ćiro Kadović (62), iz službe saobraćaja (inače- sin mašinovođe, a otac mladog otpravnika), odlično pamti voz, po kome je i dobio nadimak, posebno odlazak posljednjeg voza sa uskog kolosjeka. -Baš toga dana kada je otvorena pruga Beograd –Bar, ukinuta je uska pruga Nikšić –Bileća. Svjedok sam velike tuge i suza prisutnih željezničara i građana, koji su došli da isprate taj posljednji voz, sa kojim su se kroz tolike godine bili saživjeli. Nikšić je bio važan željeznički centar sa više od 10 km industrijskog kolosjeka, koji je većim dijelom kasnije – normalizovan. Željeznica, kao dobro organizovani sistem imala ja označene granice svoje teritorije. Jedno vrijeme postojali su i jasno vidljivi činovi željezničara: prvo na kragnama uniforme, kasnije na rukavima.

-Tačno je da je to bila spora pruga i da je to za današnje prilike izgledalo dosta primitivno, ali je sve odlično fukcionisalo. Putnici nijesu nikada bili ostavljeni, pa bilo da su u pitanju neki državni ili pak neki, od tada rijetkih crkvenih praznika, jer su se uključivali vanredni vozovi, ponekad i sa teretnim vagonima, takozvanim – furgonima, samo da se putniku udovolji da dođe tamo gdje je naumio.

-Toga 26. maja 1976. godine, kada je otputovao posljednji voz za Bileću, stanica je bila puna ljudi koji su ga sa suzama ispratili. Bilo nas je gotovo stotinjak, koji smo se slikali ispred voza, baš uoči samoga polaska.

-Voz je bio svečarski okićen. Znali su šta gube, pruga im je bila život, teško su prihvatali to da je nerentabilna i da će im njeno ukidanje otežati život na selu, pošto je tada bilo malo autobuskih linija, a i puno manje auta nego li danas.

I sa ovolike vremenske distance, mnogi koji su se njome vozili, ne žele sakriti žaljenje zbog njenog ukidanja. Mogla je i znatno prije „Šarganske osmice“, da postane prvorazredna turistička atrakcija. A to što se posle par stanica iz vagona izlazilo poput anđela garavih lica – možda bi bila i posebna draž za današnje turiste, koji vole izazove svake vrste! Prema sjećanju nekih drugih ljudi, na posljednje putovanje, popularnog Ćira povezao je Neđo Galić.

-Mladen Kuček